''Je li se samo meni čini ili je ovo stvarno bio jadan nastup na Euroviziji?'', šalio se Englez nasuprot mene. On je naravno komentirao glazbu koja je svirala u kafiću, bolje rečeno, treštala na sav glas. Prije nego zaključite da se radi o Franki Batelić i njenoj pjesmi ''Crazy'', moram vam reći da se radilo - o Severini. U Hrvatskoj se dosta stvari radi prvoklasno, ali jedna od onih koje mi se nikad nisu sviđale je hrvatska glazba, i to pop glazba.
Pomislili biste da sam se u dvadeset godina koliko ovdje živim već trebao naviknuti na ovu vrstu glazbe, ali eto nisam. Nemojte me krivo shvatiti, nije sve tako strašno, ima nekoliko pravih dragulja na hrvatskoj glazbenoj sceni, ali oni su stvarno rijetkost. Možda je nisam prava osoba za glazbene komentare. Na mom iPhoneu se još uvijek vrti glazbena lista hitova iz 1980-tih, a uvijek radije biram informativnu debatu neku neku glazbenu emisiju.
Možda se ovdje radi o jezičnoj barijeri. Navikao sam se slušati pjesme na engleskom, koji se čini tako savršenim u glazbenom svijetu, pa moje uho jednostavno nije sinkronizirano s hrvatskom pop glazbom. Ili se tu možda radi o društvenom pitanju. Čini mi se da je glazba u cijeloj regiji bila puno bolja prije trideset godina negoli je to danas, čini mi se da je bila buntovnička i energičnija.
Kažu da glazba oblikuje generaciju. Od punka do rocka i elektronske plesne glazbe, svi ti glazbeni pravci imaju svoje razloge i publiku. Koliko god moderna bila hrvatska pop glazba, nekako mi se čini poput neke pozadinske buke bez duše. Riječi pjesama su obično dobre, glazbenici talentirani, ali u njihovoj kombinaciji nešto nedostaje. ''Čini se da je engleska glazba punija i kompletnija'', jednom je rekao moj dobar prijatelj.
Da, suglasan sam, stvarno se čini da u hrvatskom popu postoji neka praznina. Od svih bendova u Hrvatskoj, moram reći da mi je Hladno Pivo vjerojatno najdraži bend. To je uglavnom glazba s društveno orijentiranom porukom. Čudno mi je što je pop glazba ovdje tako grozna jer Hrvati najviše vole pjevati na nekim okupljanjima. Tradicionalni napjevi na današnjim vjenčanjima, barem nakon nekoliko čaša Pošipa, isti su kao i prije četrdeset godina.
Pjesme koje naučite samo nakon dva slušanja, a koje nisu previše zahtjevne za glasnice nepjevača, apsoultni su hit. ''Tuuu su mojiii didovi daaaavno sidro bacili, mene veeezaliii'', da sam dobio lipu svaki put kad sam čuo riječi ove pjesme, danas bih vozio Hummera! Ali od cijele hrvatske glazbe, ono što najmanje volim i od čega mi uši krvare je folk, ili turbo folk, folk turbo ili pop folk. Trebao bih biti totalno pijan da bih uopće slušao, a kamoli uživao u toj glazbi.
Radije bih cijeli tjedan jeo tripice negoli pošao na koncert Jelene Rozge. Da je CIA neprestano puštala Rozgu zatvorenicima u Guantanamo Bayu, sve što su htjeli doznati, doznali bi u pola sata. Radije bih slušao grebanje noktiju po ploči nego Rozgu, Severinu ili Maju Šuput. To je toliko loše da je komično. Možda je to njihova tajna, jednostavno se zafrkavaju sa svima. Da, to bi mogao biti odgovor jer sigurno nitko ne bi namjerno stvarao i pjevao nešto što uopće nema veze s glazbom.
Čim čujem prve taktove pop folka, koji podsjećaju na indijski instrument sitar, ja pritisnem pucu za isključivanje. Često me podsjećaju na uvodnu glazbu turskih serija koje moja punica svakodnevno gleda. Ima li stvarno onih koji uživaju u ovakvoj glazbi? Odgovorit ću sam sebi, očito ima. Iako mi se čini da tu alkohol igra veliku ulogu u uspjehu turbo folka. Ili se radi o tome da ja samo starim i ne razumijem glazbeni izbor današnjih tinejdžera, ako se taj izbor može nazvati glazbenim. Moja majka mi je uvijek govorila ''stišaj to'' tako da se ovdje vjerojatno radi samo o nastavku takve tradicije.
A prilično je neobično što Wikipedia opisuje turbo folk kao ''glazbeni žanr koji dolazi iz Srbije. Osim velike popularnosti u Srbiji i bliske povezanosti sa srpskim izvođačima, ovaj žanr je vrlo popularan u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Bugarskoj i Crnoj Gori''. Jugoslavija je živa i zdrava i uživa u turbo folku! Legendarni Bob Marley jednom je rekao, ''Jedna od dobrih strana glazbe je što kad te pogodi, ne osjećaš bol''. Oprosti Bobe, ali vjerojatno nikad nisi bio na koncertu Maje Šuput.