Slovenski redatelj Vito Taufer potpisuje režiju za posljednju dramsku premijeru 75. Dubrovačkih ljetnih igara - “Oluju” Williama Shakespearea. Ovog je proljeća u Kazalištu Marina Držića gostovalo Crnogorsko narodno pozorište iz Podgorice s predstavom “Ja sam ona koja nisam” prema tekstu Mate Matišića a u Tauferovoj režiji. Bila je to samo ‘uvertira’ za povratak u Dubrovnik, a nakon teatra, uslijedile su Igre. Premijera predstave je večeras u 21 sat na Lokrumu.
Interesantan komad
Nije Vas dugo bilo na Dubrovačkim ljetnim igrama. Kakve ste Igre ostavili, a kakve zatekli? Ide li Festival ukorak s vremenom?
Nije me 20 godina bilo na Festivalu, tako da nikako ne mogu s punom odgovornošću odgovoriti na vaše pitanje. S ekipom se intenzivno bavimo “Olujom”, probe su nam na Lokrumu pa nemamo ni vremena ni mogućnosti pratiti bilo što drugo. A siguran sam da će se nova ravnateljica dramskog programa Senka Bulić pobrinuti da dramski program festivala bude najbolji mogući, zanimljiv i svakako u koraku s vremenom.
Zašto ste se odazvali raditi predstavu na Igrama i zašto ste prihvatili “Oluju” Williama Shakespearea?
Kakvo pitanje! Raditi Shakespearea, “Oluju” u Dubrovniku i još na Lokrumu, s glumačkom ekipom koju mogu sam birati iz cijele Hrvatske - pa to su sve jedinstveni izazovi kojima je jednostavno nemoguće odoljeti. Osim toga, već sam dulje vrijeme razmišljao raditi ponovo taj interesantan Shakespeareov komad o brutalnoj borbi za vlast u svijetu sveopće krize društvenih koncepata i vrijednosti, pojava raznoraznih ekstremizma i nasilja itd.
“Oluju” prati loša karma na Igrama. Godine 1962. Kosta Spaić je radio “Oluju” na Dančama, ali glasove glumaca odnio je vjetar, trajala je samo jednu sezonu, a nije se dobro provela ni “Oluja” Jugoslavenskog dramskog kazališta 1987. koja je ‘potonula’ u Mrtvom moru na Lokrumu. Otad nije bilo “Oluje” na Igrama. Kakvu biste sudbinu poželjeli Vašoj ‘Oluji’?
Ne opterećujem se pitanjima karme, praznovjerjem i sličnim mudrovanjima. A ni blebetanjima baba na pijaci. Imamo vrhunsku ekipu i našem radu, miljeu u kojem radimo pristupamo, s poštovanjem i odgovornošću, radimo najbolje što možemo pa vjerujem da postoji mogućnost da nam karma bude blagonaklona… Osim toga, kad smo već kod tih pitanja - “treća sreća” - kaže ljudska mudrost ako se ne varam. A želim da našu “Oluju” vidi što veći broj ljudi!
“Oluja” je možda najčudnije Shakespeareovo djelo, isprva žanrovski razvrstana kao komedija, znali su je smještati i u red tragedija, sad pak prevladava mišljenje da je to romanca, romantična drama. Što je Vama kao redatelju “Oluja”?
Većinom je Shakespeareov teatar slika kompletnog ljudskog biotopa, duhovnog i materijalnog, takozvani ‘Theatrum mundi’, od najvišeg do najnižeg fenomena i kao takav je nužno miks žanrova. Lijepo to nabraja Polonij u “Hamletu”. “Oluja”, koja je možda čak najbolji takav primjer, pisana je kao scenarij za jednu od raskošnih dvorskih atrakcija povodom vrlo važnog geopolitičkog događaja - politički oportunog i ambicioznog vjenčanja kćeri engleskog kralja Jamesa I i kao takva nosila je važnu političku poruku. Čovjek i društvo nije se u tih 400 godina mnogo promijenilo, pa u “Oluji” možemo prepoznati mnogo toga što nas se tiče danas, u vrijeme opet sve žešćih društvenih političkih, geopolitičkih, ekonomskih i drugih tenzija, sukoba i dilema, kad stari odgovori više ne odgovaraju novim izazovima, a novih upotrebljivih još nema Uspoređivanjem bi dobro mogli vidjeti i naučiti koji bi zapravo trebali biti budući prioriteti u neizbježnim društvenim promjenama i nužnoj evoluciji ljudske svijesti, da se ne vraćamo istim greškama.
Priča o političkim spletkama
Od čarolije, osvete, ljubavi do nepravde... puno je motiva u predstavi. Na što ćete Vi staviti naglaske s obzirom da ste jednom izjavili kako teatar jest duhovna slika jednog vremena i prostora?
U 21. stoljeću vrijeme je da se malo realnije osvijetli tu romantičnu sliku maga Prospera. U našoj interpretaciji i današnjoj projekciji on je politički disident. A “Oluja” je priča o političkim spletkama, borbi za moć i vlast. U prvom planu je priča o osveti, u ono pa i današnje vrijeme vrlo popularni žanr.
Lokrum se logično nametnuo kao pravo mjesto za predstavu. Koliko Vam je otok inspirativan, posebno zbog njegove prošlosti i navodnog prokletstva?
Meni je sasvim dovoljno inspirativan i bez prokletstva!
Kao redatelj imali ste potpuno slobodu birati najbolje od najboljih iz cijele Hrvatske pa i šire, sastaviti svoj Festivalski dramski ansambl, koliko Vam to znači, čime ste se vodili u izboru glumaca?
Kao uvijek biram glumce prema talentu i zahtjevima uloga koje igraju. Od velikog značaja je i to da se stvori dobra ekipa. Uvjeti rada često su teški pa treba imati dosta strpljenja i empatije. Mislim da smo ovaj put skupili odličnu ekipu, pravi “dream team”.
Dubrovačka publika ima dugo iskustvo gledanja predstava, razvila je istančan kazališni ukus, osjećate li tremu ili je Vama publika svugdje na svijetu ista?
Svaki teatar, svaki grad ima različitu publiku. A kad im se predstava sviđa, reakcije publike su iste, od Finske do Urugvaja. Tremu sam više manje pobijedio davnih godina. Sada nastojim uživati u procesu rada i veselim se dobroj predstavi, dobrim suradnicima i dobroj publici.
Kakvu budućnost predviđate Dubrovačkim ljetnim igrama?
Ne znam predviđati budućnost. Mogu se jedino pozabaviti svojim utopijskim željama za budućnost. A nažalost, kako stvari s kulturnom i drugom politikom stoje, vjerojatno i kod vas, stavovi struke su većinom potpuno irelevantni.
