Napravili su ‘malu’ pauzu od šest godina te su se dubrovački likovni mušketiri opet okupili u Sponzi i nedavno otvorili izložbu “Lirska šetnja među platanima četverolista”. Riječ je o Mišu Baričeviću, Vedranu Grabovcu, Lorenu Ligoriju i Josipu Škerlju. Na izložbi je izloženo skoro 30 slika. Posljednji put su ova četiri vitalna mladića izlagali u Sponzi u rujnu 2018. kad su se našalili sa svojim godinama pa se izložba zvala “4 mladića na babljem ljetu 2018.” Međutim, između sadašnje i te izložbe dogodila se još jedna na kojoj su dodali i petog mušketira od kista, dragog kolegu Roberta Kralja, što je rezultiralo izložbom jednostavnog matematičkog naziva “4 + 1” otvorena u srpnju 2020. u prizemlju Narodne knjižnice Grad.
Prijateljstvo u različitosti
Ono što ova četiri umjetnika krasi i povezuje lijepo je u svom tekstu sažela povjesničarka umjetnosti, profesorica Kate Bagoje:
- Druženje i prijateljstvo naša četiri umjetnika, koji su se okupili oko zajedničke namjere - likovne izložbe, zanimljivost je kako zbog svog dugogodišnjeg trajanja tako i zbog vlastitog identiteta svakog od njih. Ovi umjetnici, svaki u svom svijetu likovnog i duhovnog, na svoj su način srodne duše i stvaraju pojedinačno i uspješno, a podržavaju se i međusobno u prostoru likovnog djelovanja, sigurno s najboljim namjerama i bez trunke zavisti. Ta spoznaja o prijateljstvu i osobnosti svakoga od njih kao zapaženog pojedinca, govori o iskrenoj niti poštenja koja ih povezuje jer uzajamno prijateljstvo ne mjere materijalnim niti natjecateljskim. Oni uvijek imaju vremena jedan za drugoga, a na platnu ima dovoljno mjesta za svakoga, navela je Bagoje.
Na pitanje tko je vođa ove likovne trupe i tko je inicijator izložbe, odgovaraju kako je to profesor Škerlj. On je mentor oko kojeg se okupljaju.
- Bilo je puno slika pa smo ih morali pokazati - da nas ne pregazi vrijeme! - kratko će profesor Škerlj.
Nisu isprva znali tko će što izabrati za motiv za izložbu, a kad je vidio da se svi vraćaju u prošlost onda se i profesor odlučio na vremeplov. Samo naizgled su motivi na njihovoj zajedničkoj izložbi nespojivi.
- To je prijateljstvo u različitosti. Svi smo se negdje vratili skoro na iskon, na početke... Vedran na Sveti Jakov gdje i živi i nikad taj dio grada neće izaći iz njega i lijepo je da ga slika. Ja sam se vratio na 1976. kad sam u teatru imao “Životopis jedne trabakule”, Lolo se vratio na kućne, požutjele fotografije iz mladosti. Škerlj se isto tako vratio na jednu izložbu “Damenkapela” u Galeriji Sebastian koja je bila krasna... Ovo je reminiscencija na to, priča Baričević koji se posebno osvrnuo na trabakule:
- Mi više ne primjećujemo da je to povijest i da više nema trabakula. Pretvorili su se u turističke brodove, a onda su plastični ‘kruzeri’ izgurali i njih i više ih ni nema... To je bilo između dva rata gdje su trabakule bile život, trabakule su bile prijevozno sredstvo za ljude, robu i stoku do otoka... Usporedimo to s tramvajem kojeg više nema! Fino Špišić pjeva da ‘nijedan brod nije joj rod’. Sjećam se ovih brodova u djetinjstvu u Portu, sve sam trabakule na platnu smjestio u Portu i jednostavno sam osjetio potrebu da ih naslikam... Obično se vraćam natrag u povijest Dubrovnika, slikam karake i galijune, ali sad sam se ‘malo’ približio. Što će biti sljedeće, ne znam... navodi Baričević koji obično radi u ciklusima, crpi inspiraciju iz povijesti Dubrovnika, a često se dotakne i raznih aktualnosti, šaljivo ih naziva ‘škerljozama’...
Dakle, sjećanja i uspomene su starije, a slike nove. Grabovac ne krije kako je neprestano nostalgičan kad slika svoj kraj, ali dodaje kako su mlječike, treperenja ipak njegove.
- Smisao slikarstva je sreća, zadovoljstvo... Napravio sam atelje gdje me nitko ne može ometati i kad u tom prostoru slikam, uživam u tim slikama, bojama, u tom mirisu... Svašta sam radio u životu, ali uvijek sam se vraćao na kist, priča Grabovac.
- Bit je u istraživanju i održavanju svog bitka. Jer, što ćeš drugo raditi? U ovome se izučavaš, obitavaš, živiš! - dodaje Škerlj.
Kako sâm kaže, vratio se svojim ‘damama’ sviračicama jer više nema galebova!
- Ovo su dame koje sviraju u njivama ljubavi, poetično će Škerlj koji ističe kako treba govoriti o ljubavi i životu, životu koji je još primamljiv i raskošan.
’Slikovita radost’
Možda više nije profesor u školi, ali i dalje na kolege djeluje pedagoški, rado daje sugestije, dijeli savjete, a to ova četvorica slikara rade i između sebe, fotografije svojih slika šalju među sobom pa komentiraju. Posuđuju si boje, platna... Svi se ipak dive Škerlju koji se svaki put iznova izmisli, čude mu se odakle mu silni pogon, ideje, nadogradnje na nekadašnje slikarstvo... I, još mu žene na slikama poziraju! A, Škerljeva ‘tajna’ su život i boje. Za svoje ‘učenike’ ‘profesor emeritus’, kako mu šaljivo tepaju dragi prijatelji i kolege, nema riječi, a priznaje kako je počeo učiti i od učenika!
Rado se druže na likovnim kolonijama o kojima je Škerlj napisao i zbirku pjesama. Godinama su skupa, izlagali su zajedno i uvjereni su da su ljudi to zajedništvo prepoznali i da ih zato masovno počaste svojim dolaskom.
Kako sami kažu - šale se ali se ne svađaju i to im je od svega najvažnije, a što se tiče likovnosti - tu se neće i nisu umorili, još ima prostora za nova otkrića. Inflacija ih nije mimoišla, ali kad bi gledali samo troškove, ne bi napravili nijednu sliku!
- Goni nas ljubav i želja za stvaranjem i veselimo se kad napravimo dobru sliku, a tužni smo kad danima ne možemo napraviti nešto što smo htjeli. Naša umjetnost ima tu vrijednost što si sâm s platnom, nije to orkestar da se moraš uštimati s drugima, sâm pao - sâm se ubio i kad napraviš nešto dobro onda to želiš pokazati, a kome ćeš to pokazati nego prijateljima koji nisu svadljivi i koji ne zamjeraju! To je ta ljepota likovnog stvaranja - sâm si a opet se udružiš s nekim s kojim možeš podijeliti radost. Ako je glazba zvonka radost, ovo je ‘slikovita radost‘! Picasso je rekao da vjeruje u inspiraciju, ali samo poslije velikog rada, poručuje Baričević koji provede i po šest sati pred štafelajom.
Nažalost, danas se sve manje kupuju slike, posebno kao pokloni ali njih slikarstvo održava mladima...
- Ja stalno govorim da imam puno godina, ali glava razmišlja kao da joj je 30 i to te drži! - komentira Grabovac koji po nekoliko ura provodi s kistom, a najvažnije je barem svaki dan učiniti barem jednu peneladu.
No, zadovoljni su najnovijom izložbom i odazivom publike na otvorenju izložbe. A, zaista je bilo šteta ne doći pogledati djela s dubrovačkim motivima, četiriju dubrovačkih slikara, Dubrovčana. Neće čekati šest godina za novu zajedničku izložbu, a Grabovac već ima spremna djela za izložiti! Stalno se druže, a dok ima druženja ni ideja za nova likovna ostvarenja ovog dubrovačkog slikarskog kvarteta sigurno neće faliti.