Gost odnosno gošća trećeg nastavka ciklusa "Razgovori o kazalištu" na Velikoj sceni Kazališta Marina Držića bila je jedna od najizvođenijih hrvatskih dramatičarki, Tena Štivičić. Razgovor je moderirala spisateljica Staša Aras, a povod gostovanju je premijera predstave "Krijesnice" Tene Štivičić u režiji Paola Tišljarića u dubrovačkom teatru koja je na rasporedu 22. travnja s početkom u 20 sati. Reprize su planirane 23., 24, 29. i 30. travnja – sve u 20 sati. Podjela i autorski tim zasad nisu poznati.
Dubrovačka publika imala je priliku pogledati uprizorenja njezinih drama, primjerice predstavu "Nemreš pobjeć od nedjelje" u režiji Marine Pejnović 2019. u Teatru Bursa ili pak gostovanje zagrebačkog HNK s predstavom "Tri zime" u režiji Ivice Buljana u parku Gradac 2017. u sklopu 68. Dubrovačkih ljetnih igara. Aras se najprije osvrnula na autoričino pisanje kolumni.
- Pisala sam kratke priče, neke sam i objavila u Velikoj Britaniji, a neke u Hrvatskoj. Kolumne pišem skoro 20 godina i objavljene su tri knjige kolumni, to je moj 'mali dnevnik', to mi je najdraže što pišem, osjećam se strašno slobodno u tom formatu, u tim temama. Dosta su 'instantne', kad odlučim o čemu ću pisati, znam da će za nekoliko sati kolumna biti gotova, svaka kolumna uvijek ima neku dramsku matricu, moje kolumne funkcioniraju po zakonitostima drame i puno brže ugledaju svjetlo dana i puno brže ostvare komunikaciju s publikom. S dramama od početka pisanja do realizacije prođe i nekoliko godina i zato su mi kolumne toliko drage. Za moje bavljenje dramom najodgovornija je moja mama koja me je vodila odmalena, s 4,5 godina, vodila u kazalište. Najčešće je to bilo u kazalište Komedija, tu se razvila ljubav prema kazalištu, to je prvo što me je usmjerilo prema drami. Naravno, svi dramski pisci imaju namjeru napisati roman, neki i sami režiraju svoje komade, nekad to nije, a nekad jest dobro rješenje, nije za svakoga, ali zabavna je ta ideja da sve ostaje pod tvojom kontrolom, pod kontrolom tebe kao pisca..., navela je Štivičić.
Moderatorica je dramatičarku pitala pišu li se i drame 'po narudžbi', a usporedila je to s natječajima za najbolju kratku priču gdje je sve unaprijed određeno.
- Mislim da je narudžba uglavnom rezultat razgovora između kazališta i pisca, rijetko se dogodi narudžba u smislu da ti netko zada temu, priču ili ideju. Obično imam neku ideju koju predložim kazalištu ili kazalište ima koncept sezone i tako tražimo 'zajednički koncept', 'ispipamo' odgovaramo li jedni drugima pa onda slijedi narudžba. Tu ima puno slobode, vlastitog izbora, nije baš tako rigidno, komentirala je gošća te se osvrnula na izdavanje drama:
- U Velikoj Britaniji se drame izdaju uz predstavu, to odnedavno radi i HNK, Mala scena je imala taj običaj jer je pretpostavka da će publika imati interes pročitati neki dramski tekst, to je jako atraktivno i trebalo bi to kapitalizirati, a zanimljivo je za gledatelje. No, pretpostavka je i da će, nažalost, van kazališne publike biti malo čitateljske publike za dramu. Drama zahtjeva neku drugačiju vještinu čitanja koja se mora njegovati. Drame spadaju u korpus nacionalne literature, važno je da se izdaju. Suvremeni autori mladoj su publici vrlo često bliži, lakše bi ih se uvelo u čitanje i u kazalište preko suvremenih autora, nego preko klasika, mišljenja je dramatičarka.
Aras je potom zanimalo koliko je poistovjećivanja autora s likovima.
- To mi se stalno događa i stalno pitaju koliko drame imaju autobiografskog. Čini mi se da je to danas dio ovog trenda brendiranja autora, zapravo 'prodavanja' autora, a ne djela. U sklopu te 'prodaje autora' moramo se nametnuti kao neke ličnosti, kao 'paketi' koji se mogu prodati, što je u totalnoj kontradikciji s mentalitetom pisaca koji su se sakrili iza onoga što pišu. Autori su postali neodvojivi od svojih djela, posebno se kod žena to forsira. Za doživljaj drame potpuno je nebitno ima li u njoj autobiografije ili ne. Meni se čini da je kompletan život, sve što doživljavam, mogući materijal za dramu, život je kao 'matrix' u kojemu ništa nije stvarno, ali to sve prolazi temeljitu vrstu obrade, podređuje se dramskim zakonitostima, to treba proći toliko filtera te je na kraju teško govoriti je li bilo što istinito ili autobiografski, posebno autobiografijama ne treba vjerovati, poručila je Štivičić.
Ustvrdila je Aras kako se autorica ponajviše bavi intimom kao temom, ali i ljudskim pravima, emancipacijom, različitostima, diskriminacijom te je pitala kako se te teme percipiraju u Hrvatskoj, a kako u Velikoj Britaniji pa i kako se tretiraju u kazalištu.
- Ima nekih razlika u kazališnim praksama. U današnjem vremenu svuda postoje 'džepovi' informiranih, educiranih, jako progresivnih ljudi koji se često preklapaju s kazališnim sredinama, nemam osjećaj da se te teme različito percipiraju. Recimo, ako uzmemo presjek društva, mainstream medije kao mjesto koje reflektira prosječni vrijednosni sustav društva onda mi se čini da je u Velikoj Britaniji napredniji javni diskurs nego u našim sredinama. Svako malo mogu čuti rečenicu poput: "Nisam feministica, ali mi je drago da je sve više žena u kazalištu". Dakle, svako malo se neka žena koja bez ikakve dileme svakodnevno živi feminističku praksu i dalje ograđuje od tog pojma. Mislim da na osnovnoj razini informacija ne znamo najbazičniji smisao te riječi, ne znamo što znači feminizam i ravnopravnost, puno ljudi misli da je to zanimanje, profesionalno zanimanje, da se baviš mržnjom prema muškarcima. Javni diskurs u Velikoj Britaniji je napredniji. Velika Britanija je prošla i jedan dugi put odnošenja prema migrantskoj krizi, to je tema koja se tretira s velikom osjetljivošću. Dakle, dominantna kultura više nije monolitna, osjetljivost prema manjinskim glasovima je na boljem stupnju, navela je Štivičić.
Upitana može li kazalište biti mjesto mijenjanja kolektivne svijesti ili obrazovanja, mjesto društvene kritike ili je pak samo mjesto zabave, Štivičić je izjavila:
- Ako pišemo autentično bavimo se politikom. Intimu oblikuje politika, to su dvije stvari koje su neodvojive, tekstovi koji su više intimistički više su i politički nego tekstovi koji djeluju kao političke drame... Mislim da kazalište jest zabava, stvarno ne bježim od toga, ljudi kad dođu u kazalište nisu došli po 'političku lekciju', to nije nešto od čega treba bježati, mislim da je kazalište plemenita zabava, a naša zadaća kao pisca i kazališta je: "to delight". Virtuoznost je nešto prema čemu težimo u kazalištu, ali i kao umjetnici. Dogodi se i neki pomak iz realnosti, neko odvajanje koje je stvarno rijetko, to je vrlo rijedak trenutak u kazalištu, a u tim pomacima moguće je dosegnuti neku drugu dimenziju koja te isključuje od nametnutih 'supernarativa' u kojima živimo i koje u svakodnevici najčešće ne propitujemo, rekla je Štivičić.
Govorila je o iskorištavanju određenih tema i njihovog pretvaranja u profit.
- Primijetila sam to nedavno na Dan žena. Inboks mi je bio pun poruka od svih web stranica na kojima se ikad išta kupila, bila je to inspirativna poruka i čestitka za Dan žena... Nakon toga sam na twitteru vidjela da je netko te poruke prosljeđivao i naveo koliko je u tim kompanijama razlika u plaćama između muškaraca i žena. Dakle, ima interesantnih načina za diverziju koji na brz način razotkrivaju hipokriziju. Ipak, draži mi je feminizam kao nešto iz čega se može izvući profit, nego kao nešto zbog čega možete završiti u zatvoru, zaključila je Štivičić s osmijehom.