Kao dijete voljela je tekst i slikovnicu. I dandanas, kad je najumornija, ne bira glazbu ili rad u vrtu, već se odmara knjigom. Može sjediti i slušati poeziju. Satima. Trudi se shvatiti ljude koji ne čitaju. Stvarno se trudi. Nisu joj jasni ljudi kojima je dosadno slušati poeziju. Ne satima. Možda koji minut. Svjetonazorski su to fragmenti trogirsko-zadarske, sad pomalo i dubrovačke književnice i pjesnikinje Stanislave Nikolić aka Staše Aras.
Zahvaljujući njoj, posljednjih godina Art radionica Lazareti postala je, reklo bi se u turističkom miljeu, omiljena destinacija za sve ljubitelje pisane riječi. Pokrenula je Radionice kreativnog pisanja – kako proze tako poezije iz kojih su se izrodile dvije male zbirke kao i ciklus „Književnost u Lazaretima“ tijekom kojeg je ugostila brojne književnike, pjesnike, urednike, novinare iz Hrvatske i regije. Ne iz Gogoljeve, nego iz njene „kabanice“ proizišao je i Čitateljski klub u Dubrovačkim knjižnicama, a njezin najnoviji projekt nosi zvučni naziv „Lovac u žitu“. Riječ je o radionici „Alternativne lektire“ kojom je još jednom okupila Dubrovčane, posebno mlade. Uz to, kreće i četvrti ciklus Radionice kreativnog pisanja, a prvi je sastanak u prostorima ARL-a 9. svibnja s početkom u 18 sati. Sve nabrojano bilo je više nego dovoljno za „privođenje“ Staše Aras na razgovor na koji se vrlo rado odazvala. Satima – nije trajao razgovor.
LAKŠE SE PISANJEM BAVITI INTENZIVNO I STALNO
Kako Vas je život doveo u Dubrovnik?
Upoznala sam Voja Šindolića na FALIŠ-u, Festivalu alternative i ljevice u Šibeniku. Počeli smo se družiti, putovala sam na jednu književnu rezidenciju u Crnu Goru preko Dubrovnika pa sam tu ostala nekoliko dana. U to vrijeme sam radila u privatnoj srednjoj školi u Zadru, a radila sam i niz drugih stvari poput radionica pisanja i moderacija. Osjećala sam da mi je posao gdje moram biti prisutna svaki dan i gdje ne mogu putovati na neki način bio sve teži. Malo sam zavidjela kolegama piscima koji mogu ići na rezidencije ili gostovati na festivalima u Zagrebu. Također, malo sam financijski u toj školi bila ”krhka” tako da sam počela raditi razne druge stvari. Vojo je prevoditelj i nakon što smo se upoznali i što sam shvatila što je sve preveo(on je uglavnom preveo neke od meni najdražih pisaca, skoro cijelu moju kućnu biblioteku. Kad sam krenula vaditi knjige na svakoj je skoro pisalo ”preveo Vojo Šindolić” i malo sam se zbunila.) U jednom trenutku Vojo mi je predložio da dođem živjeti s njim u Dubrovnik. I tako sam malo pomalo došla. Ali, ta relacija Zadar Dubrovnik kod mene još uvijek postoji.
Koliko ste već u Dubrovniku?
Ovo je peta godina. Živim i u Zadru i u Dubrovniku. Kad sam počela raditi u Art radionici Lazareti, moj boravak ovdje dobio neki drugi karakter jer sam upoznala i druge ljude.
Naišli ste na ljude koji su prihvatili Vaše ideje?
Meni to zapravo jako odgovara jer sam ovo slično radila i u Zadru. Dakle, radionice pisanja kroz udrugu ”Zapis” s kolegom Želimirom Perišem. Ljeti sam radila festival ”Kalibar” s Krunom Lokotarom, Perišem i Adrijanom Vidić te moderacije u Gradskoj knjižnici Zadar tako da mi ovo u Dubrovniku nije ništa novo. U principu sam nastavila raditi nešto što sam radila i prije, a s druge strane imam to slobodno vrijeme za pisanje i za baviti se književnošću. Uz rad u školi čini se da je lako koncentrirati se na kreativni proces, ali nije jer upadneš u nekakav splet okolnosti, misli, razmišljanja… Puno je lakše kad se pisanjem baviš intenzivno i stalno.
Kakav je bio odaziv na Radionici kreativnog pisanja u Dubrovniku?
Odaziv u Dubrovniku je iznenađujuće dobar. Možda zbog toga što radionice financira Grad Dubrovnik i Ministarstvo kulture, a ne polaznici kao što je slučaj u Zagrebu ili u nekim drugim gradovima pa ima manje ljudi. Naravno, dođe puno više zainteresiranih na početku, dođu i kažu: ”Nisam pisao/la od srednje škole pa mogu pokušati opet”. To je jako teško. Trebalo bi možda imati neke početne radionice – kako pokrenuti priču. Jer, kako u jednom kompletu imati polaznike koji pišu, polaznike koji bi htjeli pisati i polaznike koji ne pišu i dođu samo slušati?! Dosta je teško. Teško je metodski napraviti sistem kako bi grupa bila dobra, konzistentna i kako bi jedni druge podržavali. Međutim, to se nekako samo po sebi raščisti odnosno radionice pisanja su dosta zahtjevne: traju po dva-tri mjeseca i ne završimo taj jedan ciklus. Najčešće ljudi odustanu i otpadnu sami jer ritam se prati na početku dok ti je sve zanimljivo i onda nakon nekog vremena vidiš da baš i ne može jer ti se ne da. Zaista, to nije lako. Kad zbrojim sve od početka pa do sada, jedno 70 ljudi je prošlo kroz radionice u Dubrovniku. Na kraju je možda ostalo nekih 25-30 ljudi. Kad je bila prva prije dvije godina nisam mogla vjerovati koliko je ljudi došlo!
Može li baš svatko kreativno pisati?
Ne može svatko. Postoje ljudi koji uopće ne mogu pisati i nešto od toga je povezano s apstraktnim mišljenjem, nešto s hrabrošću, nešto s kreativnošću. Neki ljudi mogu pisati, ali ne mogu pisati dobru literaturu, to iz njih ne ide. S druge strane, postoje ljudi koji mogu fino literarizirati stanja, ali ne mogu nikako napisati radnju ili kompoziciju, ne mogu uzemljiti i pričvrstiti svoje misli. Radionice kreativnog pisanja služe tome da se stvari i procesi osvijeste. Likovi moraju imati misli i stavove, odnosno ne moraju ako baš tako hoćete, ali je literatura u prvom slučaju bolja, konkretnija i manje trivijalna, a s druge strane ako ne pišemo esejistiku ili liriku onda i priče i misli moraju biti uzemljene. Nekim ljudima to ide lakše, nekima teže, to malo ovisi o talentu, početnoj energiji, hrabrosti i nekoj vrsti egzibicionizma. Smatram da ljudi koji pišu fikciju moraju imati hrabrost odapinjanja u maštanje, u prostor nepoznatog pa i u prostor nečega što bi bilo škakljivo, nečeg što bi detabuiziralo određene ljudske načine ponašanja.
Uz Radionice kreativnog pisanja, pokrenuli kroz ciklus ”Književnost u Lazaretima” ugostili ste razne goste: Marka Tomaša, Faruka Šehića, Romana Simića, Bojana Krivokapića, Juricu Pavičića, Mariju Ott Franolić, Tomislava Brleka... Kako „dišu” književnici?
Odgovara mi to što mogu birati imena sugovornika i nisam samo moderator. Pozivam ljude koji su mi po svom rukopisu bliski, koji pišu o temama koje su mi bliske i s kojima imam o čemu razgovarati. Nisam nikada radila profesionalno na način da dobijem po zadatku neka imena i da se moram za njih pripremiti. Znam kako „dišu“ovi ljudi i znam koje su borbe pjesnika, pisaca, kolumnista, urednika... A oni dišu kao i svi drugi ljudi: plivaju u svom poslu te financijskim i egzistencijalnim modusima – kako koji. Trudimo se, cijela ta branša, da pisanje postane profesija i držim da je to posao koji je itekako vrijedan i vidljiv, a danas uopće nije profesija. U Hrvatskoj kao pisac nemaš plaću, nemaš status, nemaš ništa, kao da vezeš goblen – možeš i ne moraš.
Književnik može biti svatko, kao što svatko može biti i novinar.
Točno! Ako ćeš se baviti književnošću onda vrijedi isto ono što se obično kaže na selu: ”malo si lud”. Da u obitelji kažeš da želiš biti pjesnik mama bi ti rekla ”nemoj sine, molim te”. Osim ako si jako dobar pisac i ako si jako dobar agent sam sebi.
I moraš biti na turneji kao jako dobar stand-up komičar.
Do neke mjere da. Ta festivalizacija postoji, postoji i kontakt s publikom kao i neki honorari koji se dobiju za takva gostovanja. E sad, postoje pisci koje hoće u to „kolo“ i postoje oni koji neće. To je ono nešto o čemu s piscima isto tako volim pričati: želimo li biti dio scene ili nas isključivo zanima da pišemo svoje knjige i da te knjige čitaju neki anonimni čitatelji?! Tako je bilo nekada i to je u redu, meni se to sviđa, to je nešto što je čar ovog posla što ne moraš svaki put imati komunikaciju sa čitateljem. Zašto bi imao? Knjiga je tu. Isto je s glazbom: Bach nema komunikaciju osim te transcendentalne s ljudima na koncertu. To što se događa u svijetu glazbe, ti fan klubovi, to se pomalo događa i u književnosti. Događa se kapitalistički sistem komercijalizacije, piscima na promociju dolaze hiljade i to je nešto što i sama ne znam kako bih opisala. Naravno da godi i taštini, a pričati s ljudima koji čitaju tvoju knjigu uvijek je zanimljivo kako bi dobio neku povratnu informaciju i da vidiš tko uopće čita te knjige. Nekad se iznenadiš kad vidiš tko sve čita tvoje knjige.
Imaju li književni festivalu budućnost?
Uvjerena sam da imaju. Primjer zapadnjačkog, kapitalističkog načina promocije književnosti je recimo „Pričigin“ - festival pričanja priča u Splitu koji je megapopularan i koji je megafenomen gdje 500,700 ili hiljadu ljudi to dolazi gledati i slušati – što je super jer je potpuno novo. Recimo sajam u Puli nije festival, ali dugo traje i tamo možeš naći pisce, urednike i publiku – to je zapravo jako dobro i ako ideš na takva mjesta uvijek izađeš obogaćen s nekim novim iskustvima. Svaka ptica svome jatu leti i naravno da ti je draže družiti se s piscima i čitateljima jer ne ideš na festival trubača, nego na festival književnosti! (smijeh). Teme u književnosti uvijek su bile bliske pojavama u društvu, ali danas svi mogu čitati, sve nas muče isti problemi, više-manje svjetska politika i odjeci te svjetske politike na naše prilike. Suvremeni pisci u Hrvatskoj pišu o takvim stvarima, a to su stvari koji se tiču ljudi koji tu žive. Život i suvremena književnost su spojene posude.
„Molimo domaće pisce da do daljnjega ne pišu. Još nismo ni ovo pročitali“ - zaključuje Duško Radović u jednom svom aforizmu osamdesetih godina prošlog stoljeća. Vrijedi li to danas?
Za svakoga ponešto, ne mora svatko sve pročitati. Mišljenja sam da treba dosta pisati i dosta objavljivati – čak i ako se to sve skupa ne čita toliko. Veliki pisci i velike ideje u književnosti nisu pali s neba. Trebalo je biti puno anonimnih pjesnika da bi došao jedan Rilke. Klima u kojoj se objavljuje i piše jako je važna za kvalitetu i za kvalitetan produkt jer imaš veću konkurenciju, ali ne veću konkurenciju pisaca, već konkurenciju misli i tema, imaš puno više klišeja i puno više nečega što je već toliko puta rečeno. Kao pisac pokušavaš naći bolji izraz i pokušavaš ne biti klišeiziran. Naravno, može se dogoditi da u poplavi toga ništa ne valja. Tako je sa svime u životu: kad baciš mrežu u more neki put izvučeš kapitalca, a neki put izvučeš hrpetinu nečega što ne valja, ali sve je to proces, ne možeš reći: nije dobro - jest dobro.
Događa li se hiperprodukcija?
Ona se događa, ali ne događa se hiperprodukcija dobrih tekstova. Ljudi pišu blogove, poeziju, priče, ali postoji neki filtri, časopisi, postoje natječaji gdje urednici sjede te izaberu ovo ili ono pa se iz te hiperprodukcije stalno izvlači nešto što vrijedi. A dolaze i neki novi ljudi. Neprestano mislim kako sam dio mlade generacije pisaca, ali onda tu srećem mlade pjesnike koji su 1995. ili 1996. godište. Toga mora biti, to se mora non-stop „valjati“ i ići dalje, naprosto dolaze neke druge teme, drugi stil, svaka generacija nosi svoje... U redu je i da postoji kulturna, društvena i umjetnička ”služba” ili vrsta ljudi kao što su raznorazni informatori u knjižnici, kao što su ljudi koji vode čitateljske klubove, voditelji večeri poezije koji iz te množine generiraju nešto. I ljudi koji pišu vide postoji li ili ne postoji recepcija njihovog štiva. Neka hiperprodukcije! Neka ljudi pišu, neka Ministarstvo kulture, neka postoje razne institucije koje se bave knjigom – od knjižnica, škola, udruga, festivala, časopisi, urednika – koje sve te tekstove valoriziraju. Tekstovi na kraju krajeva budu objavljivani u boljim ili lošijim izdavačkim kućama. Knjiga se može i ne mora kupiti, ali ako ide na sajam, ako bude prevedena znači da postoji čitav proces koji iza te knjige stoji.
POTREBNA JE LINGVISTIČKA NJEGA
Kaže Jurica Pavičić kako najveća opasnost za hrvatsku književnost nije mali broj čitatelja, već kultura engleskog jezika koji će hrvatski izgurati i dat mu mjesto dijalekta. Jeste li suglasni s tom tvrdnjom?
Nisam nikada razmišljala na taj način, nisam nikada engleski jezik vidjela kao prijetnju hrvatskom jeziku. Možda zato što nemam sposobnost izaći iz vlastitog svijeta po pitanju te teme. Osobno mi engleski nikada nije bio prijetnja, nikad nisam niti otišla živjeti van Hrvatske zbog toga što ne znam drugi jezik dovoljno dobro, znam engleski, ali ne znam ga kao hrvatski, ne znam na njemu osjećati, razmišljati i ne volim ga toliko. Za mene je hrvatski puno širi od ovog razgovornog jezika. Gledam to i kroz svoju djecu: kćer mi je glumica ni njoj engleski nije prijetnja, ona isto voli hrvatski i u njemu se dobro snalazi, na neki ga način širi i obogaćuje, radi na tom jeziku jer ga voli. S druge strane, po pitanju mog sina – tu je engleski prijetnja. Njemu puno bolje ide engleski. Nadalje i to je stvar politike, ako će nacionalna politika biti takva da se u jednom trenutku uloži neki novac kako bi se jezik održao, pisao, promovirao ili da bi se ljubav prema hrvatskom jeziku stvarno forsirala – onda će on i živjeti. Ako se bude radilo na tome da se jezik sužava, da se ljude plaši kako će govoriti, da im se govori: „Ne kaže se ovako, nego se kaže onako!“ onda je engleski jezik zaista prijetnja. Dakle, sužavanje jezika od govornog prema nekom lektorskom koji je suh, to kraćenje, to rezanje, to sužavanje će zaista dovesti do toga da ćemo se lakše izražavati na engleskom. Jer, morat ćemo za 20 posto riječi promisliti je li ono što ćemo reći spontano hrvatski ili nije. Meni to ide na živce! Rodio si se u Hrvatskoj, završio si školu u Hrvatskoj, živiš cijeli život u Hrvatskoj i onda ti netko kaže: „Ne kaže se tako hrvatski!“ To je stvarno onako paranoično, dajte ljudi!
„Backstage“ je postao „zapozorje“, „brend“ je postao oznaka, oznakovljenje, a „touch screen“ – „dodirnik“. S obzirom da ste i profesorica hrvatskog jezika, jesu li to primjeri spomenutog forsiranja ljubavi prema jeziku?
Možda malo čudno zvuči, ali ja jesam za to. To je recimo nekakva lingvistička njega.
Je li taj izraz „lingvistička njega“ eufemizam za purizam?
Postoji Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, postoji časopis „Jezik“, postoji Hrvatsko filološko društvo, a postoji i purizam i „nepurizam“. Država koja njeguje svoj jezik mora imati i puriste i ove „nepuriste“. Praksa će pokazati da li su riječi dobre ili nisu dobre. Prije par godina sam bila u Bosni i poveo se neki razgovor o jeziku i meni su rekli: „Vi Hrvati, kako vi kažete, krajobraz, krajolik?!“ i potom su se počeli smijuckali. Pitala sam ih što je tu smiješno pa su odgovorili da se kaže „pejzaž“. Odgovorila sam im da je normalno da se kaže i „krajobraz“, i „krajolik“, i „pejzaž“. Isto to vrijedi po pitanju riječi spomenutih u pitanju. Narodima, koji se ne brinu za svoj jezik i koji neće imati sinonime, vremenom će postati smiješno ako netko drugi ima sinonime. Tvoje je hoćeš li reći „dodirnik“ ili „touch screen“, „krajolik“, „krajobraz“ ili „pejzaž“, to je stvar tvoje jezične kulture, tvoga izbora, na kraju krajeva tvog jezičnog identiteta. U ovom smislu jezika, od viška glava ne boli.
Jesu li ove riječi simptom karikiranja jezika?
I da i ne. Sjećam se kako je 90-tih godina izašla riječ „ubodnica“ za iglu. Isto smo se tome smijali i ona nikada nije zaživjela. Igla je igla, ali postoje neke nove riječi u hrvatskom koje su odlično pogođene i koje su odmah zaživjele. Na liniji sam ovih koji smatraju da tih riječi treba biti što više. Niti jedna riječ ne može na silu zaživjeti. To je prirodni fenomen, nešto zaživi, nešto se uhvati, nešto se nikada neće uhvatiti. Ljudi koji se time bave – neka se time bave! Bolje da ih ima, nego da ih nema, makar ja neću reći „dodirnik“ nego ću reći „touch screen“. Mi se možemo s time malo zezati i rugati, ali kad dođeš u neku državu gdje pitaš kako se nešto piše te dobiješ odgovor da možeš pisati kako hoćeš onda vidiš da su posljedice tog nemara na jeziku puno lošije, nego ove oko nastajanja novih riječi.
Je li Vas inat nagnao da pokrenete radionicu „Alternativne lektire“?
Ne, to je slučajno ispalo. Ovaj program smo napisali i prijavili lani u devetom mjesecu tako da nikako nisam moglo predvidjeti ove rezultate rada na kurikulumu. Zaista nije to, više je neki moj sentiment. Petnaest godina sam radila u privatnoj gimnaziji, mislim da sam dobro radila taj posao, voljela sam raditi, imala sam male razrede, naš je ravnatelj uvijek potencirao neke nove metode. Rekao bi mi: „Uopće me ne zanima kako ćeš postići to da svi tvoji učenici čitaju i vole lektiru, ne zanima me, radi što hoćeš, ali da čitaju!“ Kao mladi profesor sam stvarno oko njih obilazila kao „maca oko vruće kaše“, nudila raznorazne tekstove, govorila za neke hrvatske pisce da su dosadni i da nećemo to sad čitati, zabranjivala sam im da čitaju „Hamleta“ govoreći da to nije za njih, da neće ništa razumjeti i da će ga čitati kad odrastu. Onda bi mi rekli: „Kako mislite 'nije za nas?“ Objasnila bi im da nemaju kapacitet da čitaju „Hamleta“ u drugom srednjem. Manevrirala sam.
Koliko toga uopće nije za njih, za učenike?
Previše je toga u lektiri da bi se na isti način obradilo. Dovoljno je obraditi jednu ili dvije lektire kako spada, da se učenici kapacitiraju na tekst pa će onda ove druge naslove puno lakše naučiti. Kad si pročitao jednu knjigu kako valja, kad jednu knjigu nisi ispuštao iz ruke, kad si jednu knjigu interpretirao i shvatio što ona jest onda ćeš puno lakše pročitati svaku sljedeću knjigu. A ako si ih pročitao 50 i svih 50 su prošle preko tebe kao voda da ne znaš što ti se događa, nisi čitatelj. Stvar lektire i nastave hrvatskog jezika je da se djecu od malih nogu kapacitira za čitanje, a to se ne događa količinom, nego kvalitetom teksta, kvalitetom rada na tekstu. Kad sam radila u osnovnoj školi „Velog Jožu“ sam svojim učenicima VII. razreda pročitala cijelog naglas. Rekla sam im da oni to ne čitaju, već da ću ima ja čitati naglas. Čitala sam, zaustavljala se, pisala na ploču imperfekt „zveketahu motike“ da bi im objasnila što uopće znači „zveketahu motike“ i da bi shvatili tu aliteraciju, tu onomatopeju i ljepotu književnog jezika. I onda bi po njihovim očima vidjela da se nešto u njima počelo događati zato što književnost u sebi zaista ima dozu neke čarolije i kad to jednom uđe u tebe to te više ne pušta do kraja života. Književnost je suptilna.
A onda na testu dobiju na primjer pitanje „što je po zanimanju bio Gregor Samsa?“
To su ta staromodna pitanja koja se tiču fabule. Meni su još gora ova pitanja koja - kao da su oni u najmanju ruku filozofi i sociolozi – od njih traže da povežu književnost s nekim pojavama u društvu o kojima oni nemaju pojma. Književno djelo produkt je povijesnog konteksta, sociologije, političkih prilika i djeca o tome istovremeno nemaju pojma i ne mogu ni znati jer su zapravo jako mladi. Jako je onda čudno kad im kažeš da povežu propadanje plemstva i „Posljednje Stipančiće“ Vjenceslava Novaka. Kakvo crno propadanje plemstva, oni to uče kao floskulu, što oni znaju što je „propadanje plemstva“?! Mislim da bi trebalo biti manje tekstova, manje lektira.
Vi bi izbacili još naslova iz sadašnjeg popisa?
Netko je jedanput rekao da bi trebalo biti dva sata hrvatskog jezika. Trebali bi postojati sati bazičnog hrvatskog jezika na kojem se rade tekstovi i gramatika, načini kako se pišu eseji kao što se recimo u SAD-u uči engleski jezik. Dakle, s jedne strane je povijest jezika, gramatika i operativno bavljenje tekstom, a s druge izborne lektire za ljude koji će studirati društvene studije. Naravno da ne bi ništa izbacila, ali baš zato ovdje radimo „Alternativne lektire“ jer to ne može raditi samo škola. Hrvatski jezik nije jedini predmet u školi, imate 16 do 18 školskih predmeta, a svaki se profesor spram svog predmeta odnosi kao da je jedini na svijetu i čini mi se da je previše toga u školi. Sve to kod učenika izaziva užasnu tjeskobu, strah. Lako je onima kojima su djeca dobri i ambiciozni učenici i kojima to dobro ide, ali što je s onom ogromnom masom nevidljivih ljudi koji će jednog dana postati čitači, koji su nevidljivi u toj školi, koji se zapravo samo sklanjaju od toga jer ne žele biti ni uspješni, ni ambiciozni, ni najbolji, nego možda imaju i druge probleme – počevši do puberteta do recimo introvertiranosti ili naprosto ne znaju što bi htjeli?! Kad nekog od 16 ili 17 godina pitaš što želi biti u životu on kaže: „Ne znam, ne zanima me ništa!“ U redu je da ga ništa ne zanima.
DUBROVNIK UOPĆE NIJE IZOLIRAN, DUBROVNIK JE U CENTRU
Kakav je odaziv na radionicu „Alternativne lektire“?
Na ovaj početni dio došlo je dosta mladih ljudi i bili su jako zainteresirani. Osmislila sam to kao čitateljski klub koji bi išao jednom mjesečno. Nikada nisam radila ovako program „Alternativnih lektira“, ovo je prvi, prvi pokušaj. Smatram da je to dobro i da bi društvo, knjižnice, raznorazne udruge i klubovi morali imati takve programe koji olakšavaju školi. Dio obrazovanja učenik stekne na ulici, u kafiću, u kazalištu, u crkvi i ne znam već gdje idu, tako i u knjižnici i tako i ovdje u Art radionici Lazareti. Bit je pomoći školi. Planirala sam da to jedanput mjesečno bude kao čitateljski klub i povremene vikend-radionice na koje bi dovodila neke kolege pisce, dramaturge, gdje bi se nekim drugim metodama, koje nisu nužno čitateljske,bavili određenim tekstovima.
Koje bi to lektire ili naslovi bili?
To nisu lektire u ovom školskom smislu. Zadnji put smo razgovarali o književnosti općenito, o čitanju, o iskustvima iz života, o onome što polaznike zanima, što vide u društvu, kakvi su im umjetnički senzibiliteti i onda im kao voditeljica preporučim neku književnost. Pročitala sam im neke ulomke iz nekih knjiga i pitala ih sviđa li im se to pa sam i to tako individualno podijelila. Pričali smo o Orwellu, Salingeru, Kunderi, Duras, Ginsbergu, O'Hari. Uzeli smo jednu priču od Olje Savičević Ivančević iz njezine zbirke „Nasmijati psa“ i neke pjesme od Franka O'Hare pa smo onda radili neke tehnike koje se inače rade u školi: kombinacija motiva, pisanje iz te građe, pričanje priča. To je kreativni proces koji je trajao tri dana, a sudjelovao je kao voditelj i Bojan Krivokapić. Postoji nekoliko faza: polaznici najprije pišu pa onda to evaluiramo pa idemo dalje u neku nadogradnju. To je dosta zanimljivo i dobro je zbog toga što te drži u fokusu da se tri dana baviš jednom temom. Važno je da djeca u školi dobiju osjećaj da se nečim kvalitetno bave i da su u nečemu uspješni. I kad im se to dogodi, taj osjećaj lakoće, zadovoljstva, fokusa i rada na nečemu, čak i na fizičkoj razini, onda je dalje lako. Upravo je to najteže postići u školi. Sve ovo „pimplanje“ i „pipkanje“ po tome služi da se kod njih postigne koncentracija i interes. Kad se to dobije onda oni mogu što god, sasvim je svejedno čime će se baviti – hoće li se baviti oceanografijom ili književnošću –sve je to isto u toj jednoj točki.
Kako bi usporedili Zadar i Dubrovnik. Nedavno ste izrazili svoje nezadovoljstvo čak ogorčenje dodavši kako su Vas prije prepoznali u Dubrovniku nego u Zadru, ovdje su vas pozvali u Lidrano.
U Zadru sam radila mnoge stvari, radila sam u školi, godinama sam bila u županijskom odboru za Lidrano, nisam bila u povjerenstvu, ali tad nisam bila ni književnica. Poslije smo Želimir Periš i ja i cijela ta grupa mlađih autora imali udrugu „Zapis“. Objavljivani smo van Zadra u Algoritmu. Nikada nismo bili u Lidranu. U pojedinim je gradovima to postala troma institucija, po dvadeset-trideset godina imaš iste ljude, na primjer nekog starog pjesnika koji je OK, nije lijepo nekome reći: „Ne trebate nam više!“ ali trebalo bi tu dozvoliti nekakvu komunikaciju, trebalo bi te tvrde strukture omekšati, a da se nitko ne ljuti i da se tu ne radi o nikakvim klanovima. Odrasla sam u Trogiru, tamo sam završila školu i živjela do 20. godine. Dubrovnik je puno sličniji Trogiru, u tom smislu meni Dubrovnik paše, paše mi zbog arhitekture, zbog načina života, zbog govora i posebnog mentaliteta koji je, doduše, drugačiji od Trogira, ali su nijanse. Zadar recimo to nema, Zadar je specifičan po tome što je mijenjao stanovništvo zadnjih 150, 100 godina – od talijanskog između 1943. i 1945. pa onda sve do 1950., do obnove. Bilo je ljudi iz cijele Jugoslavije pa onda poslije 90-tih nešto novo. Urbani moment u Zadru je meni malo čudan. Živjela sam u Zadru 20 godina i u tome se naslagalo i dobrih i loših stvari. Moram reći da moje ogorčenje dolazi zbog toga što – ako 20 godina negdje nešto radiš i pokušavaš, a ne uspiješ ništa napraviti – onda naravno da u jednom trenutku kriviš sebe, a kriviš naravno i grad. Pa kad dođeš u neki drugi grad i kad vidiš da ono što si radio u ovom prvom gradu ovdje odmah prođe onda si kažeš: „Aha, možda nije samo problem u meni!“ Ljuta sam zbog toga što su to ipak neke delikatne godine, kad ti od 30. do 40. godine života ostaneš bez posla, kad sve što radiš nikoga ne zanima. Naravno da pomisliš: „OK, nisam dovoljno dobar!“. Uz to ti se događaju neke emocionalne krize i krize ne znam kakvih sve godina jer se preispituješ. Ne možeš zaraditi za sebe i za svoju obitelj i to stvarno nije lijepo. Kad se makneš iz tog grada vidiš da možeš zaraditi, da uopće nisi tako loš, nisi ni glup, ni smotan… Ne znam je li se to dogodilo slučajno, ali to moje ogorčenje je došlo nakon uzastopnih novinskih članaka o raznoraznim ekscesima u Zadru i zadarskim školama. Od kazališta do festivala, rock ili punk glazbe, Kulturnog centra koji se samoorganizirao, plesne scene u Zadru: tih 20,30 godina je zaista bilo jako puno pokušaja da se organizira kakav takav urbani moment, rad za mlade, mjesta susreta i razmjene kreativnosti i to nikako nije prolazilo. Onda na kraju imate djecu koja slušaju narodnjake i šmrču kokain. A što očekuješ?! Ima arapska uzrečica: „Ako siješ kaktus, ne očekuj grožđe!“ Trebalo je na kraju jednom podvući crtu i reći: „Ovo je rezultat tog našeg dvadesetogodišnjeg ili tridesetogodišnjeg rada, naše kulturne politike, to smo dobili!“ Treba i tu biti pošten. Odatle ta moja ogorčenost, to je čisto činjenično stanje, a ne moja prosudba.
A Dubrovnik?
U Dubrovniku nemam prevelikih ambicija jer nemam više dvadeset ili trideset godina i ne moram se pozicionirati u društvu u profesionalnom smislu. U Zadru sam bila u poziciji gdje sam se morala zaposliti, gdje sam morala vidjeti mogu li raditi kao profesor. Postojao je taj subjektivno-vrijednosni sustav i bilo mi je, moram priznati, teško sebe naći tamo. Ovdje mi je puno lakše, došla sam s iskustvom i baš me briga.
Što ste i što niste pronašli u Dubrovniku, što gradu nedostaje?
Meni sad ne nedostaje ništa, meni se njegova „izoliranost“ sviđa. To uopće nije izoliranost, izoliranost je u kontekstu da zamislimo da je iza Dubrovnika zid, ali nije zid. Budući da tog zida zapravo nema onda Dubrovnik uopće nije izoliran nego je u nekakvom centru. (smijeh) Odgovara mi veličina ovoga grada, ljepota ovog grada, podsjeća me na Trogir, ponavljam. Znam hodati po ovim ulicama i znam živjeti u tako malom gradu, to mi ne smeta, to mi je OK. Kad kažu da zimi nikoga nema, meni je to u redu. Na to sam naučila, to volim.
GRADOVI POSTAJU KULISE I TO NIJE DOBRO
Kakva je kultura u Gradu?
Bolja nego u Zadru! Ovdje su tri kazališta: Kazalište Marina Držića, Studentski teatar Lero i Kazališna družina Kolarin, plus sve ono što se događa ljeti – Dubrovačke ljetne igre. Predstave ti se mogu ili ne moraju sviđati, ali one postoje. Kino je isto tako. Neki dan gledam bio je Festival u Zagrebu, a u Dubrovniku si imao jedan dio filmova s Festivala. Halo?! Split ima Zlatna vrata, Rijeka ima Art kino, a Zadar?! Zaboravi! Moj prijatelj Vlado Zrnić koji predaje na Filmskoj akademiji u Splitu, još neki ljudi i ja smo ne znam koliko puta pokušavali pokrenuti kinoteku u Zadru. To je moj ukus, voljela bih da mogu ići u kino i kazalište, a ide mi na živce da „moram“ živjeti u Zagrebu jer ako ne živim u Zagrebu onda sam neuka zato što nemam gdje gledati umjetničke filmove, npr. U tom smislu to je poticanje malograđanštine!Isto kao i sa školom, ako ti dijete nije dobar učenik onda ide u neku školu gdje pola predmeta nema. Ne slažem se s tim jer hoću da moje dijete sluša povijest umjetnosti makar ništa ne zapamtilo, naprosto hoću da bude izloženo kvalitetnim sadržajima!
A Dubrovnik je izložen turizmu?
Izložen je turizmom u prevelikoj mjeri. Ono što mi fali u Dubrovniku jest još jedna količina ljudi koja bi ovdje živjela, a koju ja zapravo ne poznajem, a bavi se zanimljivim stvarima. To je jedno prokletstvo malog grada, sve što ti se sviđa jako brzo upoznaš i onda na neki način „potrošiš“. Ako se viđamo treću, četvrtu, petu godinu - što nakon deset godina?! Ljudi mogu biti i dobri i kvalitetni ali naravno da se kreativnost„istroši“. Naravno da je ono što radim u Lazaretima OK i zanimljivo, ali za dvije-tri godine će biti: „Ajme opet ona Staša tamo nešto…“ Što je normalno i što uopće ne znači da si loš!
Znači li to da ćete morati ići u drugi grad?
Neću, mislim da ću ovdje ostati, poći ću u penziju. (smijeh)
Hoćete li se onda brzo zasititi Dubrovnika ili se to već dogodilo?
Svaki petnaest dana budem u Zadru jer mi je sin tamo i onda to bude taman. Neću se zasititi zato što Dubrovnik pruža neke stvari privatno i intimno koje meni puno znače i koje su meni jako bitne u životu. Tipa – da se mogu kupati, da mogu plivati od petog do desetog, jedanaestog mjeseca, da mogu šetati, da mogu čitati, da imam neki mali broj ljudi oko sebe… Imaš manje-više sve u ovom gradu što ti treba. Dubrovnik je naprosto prelijep, nakon nekog vremena navikneš se na njegovu ljepotu i onda ti to drugdje nedostaje.
Koliko Vas inspirira po pitanju književnog stvaralaštva?
Ne baš previše.
A većina umjetnika će reći kako im je Dubrovnik neiscrpna inspiracija.
Da, ako se baviš arhivistikom i tako nekim povijesno-znanstvenim poljem. Naravno da je grad lijep i impresivan. Bila sam uvjerena da ću ovdje više pisati zbog „izoliranosti“ i zbog činjenice da nema toliko sadržaja, buke, vreve, pa ću kao sjediti kući i pisati…ali nije se to dogodilo. Možda nisam dobar adresat za ta pitanja, to bi trebalo pitati akademika Luka Paljetka. (smijeh) Volim i druge i nove gradove i malo sam lutalica. Dubrovnik je „kozmopolitskiji“ od nekih drugih gradova i to mi se ovdje sviđa. Uvijek je privlačio svakakve ljude. I turisti koji tu dolaze, iako je to mnoštvo i ne vidiš čovjeka od svega toga, ali po fizionomijama vidiš da ima zanimljivih ljudi i tako mi koji toliko puno ne putujemo ipak u Dubrovniku vidimo razne ljude.
Sve se manje ljudi, domaćeg stanovništva može vidjeti u povijesnim jezgrama?
Gradovi postaju kulise i to nikako nije dobro. S druge strane, Trogir bi zaista propao u more da nije bilo turizma. Kuće su naprosto propadale, u jednom smo trenutku pomislili da će se kuga vratiti u grad jer je bio do te mjere zapušten. Zatvorene su bile mirine, podrumi po „petsto godina“ nisu bili otvarani, šufiti su propadali, nastanjivali su ih mačke i lastavice, samo su neke babe čučale na ponistrama, to je sve skupa bila jedna kulisa ludila - Edgar Allan Poe. Isto je kao i u Dubrovniku bilo teško u tome živjeti. Ali, treba biti iskren, da se nije dogodila financijska injekcija od turizma i da se nisu kuće i palače obnovile, sve bi izgledalo još gore i ne bi trajalo dovijeka. Kulturnu jezgru Ministarstvo kulture treba zaštiti, a treba zaštiti život u gradu nekim drugim uredbama, organizirati ga kvalitetnim sadržajima. Trebalo bi to planski riješiti, ne smije biti nikako stihijski.
Što zamjerate Ministarstvu kulture?
Nisam baš o tome puno razmišljala. Iz ovog ugla mu ne zamjeram ništa, ali kad se nešto dogodi onda skužim da zamjeram puno toga. Više bih možda zamjerala Ministarstvu prosvjete jer sam puno više radila kao prosvjetni djelatnik iako sad kao pisac spadam u Ministarstvo kulture, ali ja ne radim u sustavu, radim u svojoj radnoj sobi. Napišem rukopis, pošaljem ga, on od Ministarstva kulture bude ili ne bude valoriziran ili potaknut i to je to. Čak sam ove godine dobila autorsku potporu, sve su moje knjige izdane uz potporu Ministarstva kulture i bilo bi glupo da kažem kako Ministarstvu nešto osobno zamjeram. Međutim, to isto Ministarstvo kulture moglo bi biti vidljivije i jače na način da mi svi budemo bolji. Znam da je prije par godina Ministarstvo kulture podržalo četiri prijevoda hrvatske književnosti na strane jezike, to recimo zamjeram. Pratim i čitam o inozemnim književnim sajmovima, nisam nikada gostovala na njima, možda nisam pisac tog formata da samo tako idem, ali znam da ide samo četiri-pet pisaca i stalno se govori o tome kako su naši štandovi zapravo neugledni. Ministarstvo kulture se naravno ne bavi samo knjigom.
Jeste li zadovoljni potporama?
Naravno, jesam. Ali ne može se živjeti samo šest mjeseci godišnje. Bilo bi jako dobro kada bi postojala profesija pisac. Bilo bi dobro kad bi pisci mogli raditi i poučavati kreativno pisanje, kada bi prosvjeta i kultura bile umreženije, kada to ne bi bila dva odvojena „faha“ kako bi svi mi mogli raditi radionice Kreativnog pisanja u srednjim školama, kako bi profesori-pisci mogli imati više prostora za rad. Ta umreženost, to je stvar Ministarstva. Primjerice, usvojena je Strategija za poticanje čitanja, ali mi zapravo ne znamo na koji način ona djeluje?! Primjećuje li netko da je ona usvojena?! Po čemu bi se to trebalo vidjeti?! Što ona konkretno potiče mimo birokracije?!
Što mislite kako će se književnost dalje razvijati, hoće li izbiti „poplava“ socijalnih pisaca s obzirom na društveni trenutak?
Književnost, politika i društvo – to je uvijek povezano. Smatram da je književnost angažirana u svakom smislu bez obzira angažira li neki emotivni ili impresionistički moment. Ona angažira pogled na svijet, na prirodu, na neku suptilnost pojedinca spram toga. Bit će i jednih i drugih. Književnost jest medij koji detabuizira razne pojave u društvu, koji skida „vrhnje“ s političkih posljedica i promjena… Već je 2019. i već smo 20 godina u novom stoljeću. Netko je neki dan spomenuo dvadesete godine dvadesetog stoljeća pa usporedio s ovim godinama, to su neke stvari kojima uopće ne možemo stati u kraj, uopće ne možemo osvijestiti koliko ljudi stradava u Jadranskom moru ili ovdje 20 kilometara daleko od obale na Balkanskoj ruti. Ne možemo to sve osvijestiti, ne možemo to sve sagledati, tek kad te stvari prođu kroz medije i to saznamo onda ćemo se „kao“ njima baviti. I ne samo mi: film, novinarstvo, književnost isto tako.
Ima li knjiga u papirnatom obliku budućnost?
Smatram da ima. Knjiga u papirnatom obliku je proizvod koji je lijep kao i svaki drugi. Kao što se kupuju kutijice za nakit tako se kupuju i knjige zato što postoji i moment dizajna. Lako se čita i može pokloniti, nešto znači, možeš biti u nekom gradu i u određenom trenutku s nekim šetaš i kažeš: „Ajmo si kupiti neku knjigu!“ Ona će ostati kao neka uspomena. Jest da knjige zauzimaju prostor, to je najveći problem, ali ja recimo svakih par godina negdje pošaljem svoje knjige u neku knjižnicu. Vidim da svako malo neke knjižnice objavljuju pozive da se doniraju knjige. Neki dan je Dorta Jagić objavila na Facebooku da bolnice traže da im se doniraju knjige da ljudi koji su u bolnici mogu čitati. To je isto jedan detalj koji zaboraviš, uopće ne misliš na to da možeš poslati deset knjiga koje ti više ne trebaju na neki bolnički odjel. Svugdje se čita, knjige bi mogle biti u zubarskim čekaonicama. Neka ih, ima za njih budućnost! Kad ih vidim u smeću, a viđam ih redovito, uvijek ih spašavam kao neke mačiće. Stalno neke prenosim, neke kupujem, šaljem i slično.
Što trenutno pišete, a što čitate?
Radim na zbirci kratkih priča, više ih uređujem nego što ih pišem. Gledam kako bi i što bi s njima, povremeno napišem neku pjesmu, ako treba pišem dnevnik non-stop, prikupljam neki materijal. Sad pišem jednu kratku priču i povremeno Facebook-statuse. Zadnje sam čitala Juricu Pavičića zbog njegova gostovanja, a sada čitam Filipa Davida, to jest njegovu knjigu „Kuća sećanja i zaborava“. Nedavno sam je kupila u Beogradu, to je knjiga eseja. Čitam i „Baštu sljezove boje“ Branka Ćopića. To je možda malo čudno da to baš sad čitam, ali to čitam zbog priče koju pišem. Neke knjige čitam jer mi treba materijal ili znanje o nečemu za nešto što trenutačno radim pa onda to mogu dobiti iz nekih drugih knjiga. Palo mi je na pamet da smo za vrijeme i nakon Domovinskog rata jako puno knjiga bacili, promijenile su se biblioteke, ljudi su izbacili iz kuća i srpske autore i autore koji su pisali u socijalizmu. Ne sve, ali mnoge. Neki dan smo u kontejneru našli i Krležu, cijeli Krležin komplet. Studirala sam književnost, čitala je u srednjoj školi pa mi je sad kad sam bila u Beogradu prije par dana palo na pamet da u jednom antikvarijatu tražim Oskara Daviča i neke druge kod nas zaboravljene pisce. Zanimalo me što u tim knjigama piše, htjela sam ih pročitati iz ove perspektive pa da vidim što je u tim knjigama „problematično“. Možda jest, možda i nije. Svejedno, Oskara Daviča i neke autore nisam našla ni u Srbiji pa mi je palo na pamet kako je zanimljivo da smo poharali, pobacali jedan cijeli opus. Recimo, Ćopićeva knjiga je mala i sva pohabana te je na ćirilici pa je čitajući ponavljam i ćirilicu, namjerno. (smijeh)