Na Velikoj sceni Kazališta Marina Držića premijerno je izvedena monodrama "Sinjorina Estera" Matka Sršena u režiji Lee Anastazije Fleger, a u izvedbi članice ansambla KMD-a Glorije Šoletić.
Autorski tim čine: Lea Anastazija Fleger i Paolo Tišljarić potpisuju scenografiju i izbor kostima, autor glazbe Borna Šercar, jezični savjetnik je Maro Martinović, slikarica je Anamarija Obradović, a inspicijentica Anita Bubalo.
- Monodramu „Sinjorina Estera“ veliki redatelj, dramatičar i moj dragi profesor Matko Sršen napisao je 1984. godine. Već iduće godine jedna od najboljih i nagrađivanijih dubrovačkih glumica Žuža Egrenyi upravo u kazalištu Marina Držića utjelovila je Esteru koja je postala pravi legendarni dubrovački lik. Žuža je igrajući Esteru dobila mnoge nagrade i priznanja, a predstava je imala fenomenalan odjek kod publike.
Skoro je četrdeset godina prošlo od praizvedbe ovog teksta, vrijeme je da Grad dobije svoju novu Esteru. Jedina nostalgija koju radeći na novoj predstavi vučemo iz 1984. je nostalgija prave emocije. U današnje vrijeme svuda oko nas prisutna je otuđenost i manipuliranje pravim emocijama. Ljudi se skrivaju iza ekrana, mobitela, društvenih mreža. Svi se predstavljaju u najboljem svjetlu, grade sliku o sebi, prezentiraju svoju sreću, apsolutno svi su sretni, svi su izdizajnirani. „Svi glume. Influenca od igara.“, rekla bi Estera. „Nema više vjernosti i iskrenosti, samo zloća i đelozija“, iskrena emocija se osuđuje, kritizira, dolazi na pozornicu izrugivanja. U komadu se sinjorina Estera susreće s velikom brojem likova, suvremenih ljudi, Dubrovčana, sa svim svojim najgorim manama.
Estera se u ovakvom brzom i lažnom svijetu ne snalazi. Ne poznaje pravila takvog života i međuljudskih odnosa. Ona je jednostavna, topla. Iako je već prešla zrele godine, ona je zaigrana djevojčica, iskrena, naivna, instinktivna. Kroz život nije izgubila prave vrijednosti. Zato ju i smatraju oriđinom, luđakom. Jesu li u ovom iskrivljenom svijetu svi iskreni ljudi luđaci? Jesu li sudbine malih ljudi premale da se pričaju?
Ja mislim da ne. Estera je veliko lice puno topline. Topline, tuge i samoće. Ona čeka, nada se, ufa pravoj ljubavi. Ona je predstavnica svih žena pomoraca koje se nadaju da će im se mornari vratiti. I čeka, čeka. Čeka je cijeli život. Snažne emocije u komadu daju suvremenost ovom tekstu. Estera cijeni mala veselja, male životne radosti. Na kraju krajeva, život je satkan od malih stvari u životu. Od dobre paste u pastičeriji, od iskrenog razgovora, toplog pogleda, osmijeha.
Ona iskreno voli svoj Grad, Gradac, Stradun, Porporelu. Sršen pišući monodramu od Grada stvara mapu Esterinih životnih uspomena. Svako mjesto, svaka klupa, svaki kamen ima povijest i svoju priču. Grad postaje lice, po njemu raj na zemlji, jer čuva uspomene i tajne ljudskih sudbina. Estera od surovosti bježi u maštu, ona možda živi u nekom boljem svijetu od našeg, s pravim vrijednostima.
Publika je pozvana na dijeljenje emocija i iskustava. U današnjem svijetu, u kojem su ljudi pažljivi u dijeljenju istinskih emocija zato što se boje da će biti posramljeni ili postati predmet izrugivanja, ova predstava nudi nadu da je istinska emocija, bila ona pozitivna ili negativna, mnogo važnija od bilo čega na ovome svijetu. Ova predstava želi reći da je poželjno imati i pokazivati emocije. To znači da smo ljudi. I to znači da (i u kazalištu) želimo novu emocionalnost, napisala je Fleger u popratnom tekstu.
Reprize predstave na rasporedu su 22. svibnja te 10., 11. i 25. lipnja u 20 sati.