U atriju palače Sponza otvorena je izložba slikara Rudolfa Rudija Patera "Buđenja gospođe Roze". Redatelj, književnik i novinar Davor Mojaš koji je autor teksta u istoimenoj mapi, rekao je više o samoj izložbi.
- Atrij palače Sponza za Rudolfa Patera posljednjih godina ciljan je i, čini se, po svemu empatijski izbor za sumiranje i, moglo bi se reći, usložavanje njegovih slikarskih pa i životnih kronologija, umjetničkih avantura i svekolikih zainteresiranosti koje potiču i otvaraju njegove nemire, inspirativne zagovore i umjetnička preispitivanja. Ali i zagonetne melankolične razbrajalice njegovih nostalgija. Alibija raznih razbacanih u naslikanim otrgnutim stranicama tajnih dnevnika, spomenika i sanjarnica. Ostajući uvijek zagonetno zamišljen i, koliko treba, tajnovit nad takvim obiljem prosutih ljubavi, tuga i sjeta. Svakom svojom izložbom u Dubrovniku Pater otvara nove stranice svog intimnog albuma birajući one motive, protagoniste, zagovore i izgovore kojima je zajednički priziv ljepote, sklada i žudnje za putovanjima kojima se tek možda slute ishodišta, naziru odredišta a želja za povratkom je zapravo san koji će ga probuditi i možda, poželi li pjesnik u njemu, kriknuti, zaplakati ili izmoliti stihom. Tajeći i dalje detalje, izgovore i povode i introspektivna poniranja a onda, igrajući se i svojim elegičnim premetaljkama, složiti cikluse poetičnih zamamnosti koji ne ostavljaju prostora ravnodušnostima i opiru se racionalnim prepoznavanjima i tumačenjima. Ovog listopada Pater otvara još jednom jedan od svojih introspektivnih albuma i serijala, izabrane stranice osobne kronologije i umjetničkih zagovora. U ovom atriju 2000. godine predstavljena je, uz prateću izložbu, knjiga-mapa "Buđenja gospođe Roze" koju je tiskao AGM u Zagrebu s predgovorom Luka Paljetka. To prozno porozno i nostalgično po svemu dubrovačko libro u rukopisu, darovao sam mu nekoliko godina ranije a onda su se, u njegovoj slikarskoj maštaonici i igraonici iznjedrile slike koje su otvorile nova obilja dubrovačkog spomenara. Oslikavši na svoj prepoznatljiv način moje snovite kratke proze od nesna, tišina, utihnina i neuroza, ostvario je, ocijenili su mnogi, po svemu zanimljiv, intrigantan i slojevit slikarski i poetski imaginarij koji obvezuje i priziva gospođe krasne i gospare, koji vazda kasne, u ogledalu da se prepoznaju. Ili suoče. Da se u sepijama uspomena onda izgube. Uzaludno, izjavio je Mojaš te nastavio:
- Izmaštana buđenja izvjesne gospođe Roze, sumnjivih i tajnovitih rodoslovlja i žudnji, posvuda u gradu i po Gradu iz navodno sačuvanih snomorica Miha Monaldija, ostala su, pokazuje i ova izložba, njegovim trajnim inspirativnim izazovom. Avantura koja traje, ne prestaje i koja nas poziva na zajednički plov čežnjama, uspomenama, zaboravljenim ljubavima, tugama i sjetama koje nas čine lomljivima i krhkima. Da ne spominjem i neke druge moguće dijagnoze. 22 godine poslije, opet se tako susrećemo s "Gospođom Rozom". Našom, pokazalo se, trajno dragom vazda sinjorinom. Jednako tajnovitom i nas voj način plahom i poželjnom. Numerolozi u svojim igrama brojevima upozoravaju da je broj 22 anđeoski baš kao što je i 12 buđenja gospođe Roze, onoliko koliko godina ima mjeseci i dan ima ura svjetla i tame. A ove godine mogli bismo, u opisu ove izložbe, upisati i 430. godišnjicu Monaldijeve smrti. I biti jedini koji će to napraviti. I mnogo toga još bi mogli ako bismo uronili u utihe Grada koje nam udahnjuju ljepotu. A Amor, vazda na vlasti, ako malo bolje pogledate, skriven je i nevidljiv na svakoj ovoj izloženoj slici. Kao i gospođa Roza. Siguran sam da, negdje drugdje da mi ne znamo, oni nešto lijepo rade. Tako i treba i u ovom izmaštanom teatru kojem Grad je kulisa, a zastori nevidljivi i vazda spušteni. Kako za koga.
- Dragi moj Rudi, budili smo se tako godištima s gospođom Rozom svjesni da nas njena plahost, putenost i uznemirujući razgovori ostavljaju budnima iako ona, vrlo vjerojatno, pritajena negdje u nekom našem nesnu, ubrzano diše, znoji se, miriše i uzdiše mjereći nam vrijeme nekom starom urom od porculana iz koje kaplje duše cure. I broji naše ure modrinama neba po kojem lastavice iscrtavaju vinjete, akrostihe i, tko će znati još kakve i koje, u sonete, slike i uzdahe složene za inat ljubavnicama i u slavu naših ljubavi. Kao i onda, tako će i večeras, kad svi pođemo u noć, sa zvonika, nakon što rebate svoje i naše ure, sići dva zelenca od bronze, i pjevati tiho o nama, điravajući po atriju Sponze. Želeći nam sretan ostanak, kako si jednom rekao, u "amalgamu nestajanja". Do novog buđenja, koje nas – jer znamo se i nismo od jučer – neće zateći nespremne, poručio je Mojaš.
Izložbu je otvorio dubrovački gradonačelnik Mato Franković.
- Rudi je čovjek koji nevjerojatno jako i snažno voli ovaj grad, toliko ga voli da se nerijetko voli i kritički osvrtati na određene stvari, promjene i događanja u gradu, ali ne s ciljem da bi naštetio gradu, nego s ciljem da se ta događanja i promjene promijene na bolje i da u konačnici grad uvijek iz toga izvuće određenu poruku. Ostala mi je jedna mala scena u pamćenju, sjetit će se i predsjednik Gradskog vijeća, gospodin Potrebica koji je ovdje večeras s nama, prije par godina zvali su me s porte i rekli: "Evo ovdje jedan gospar, ali je cijeli nervozan, silno želi odmah doći do Vas!" Rekao sam: "Dobro, nek dođe!" I ulijeće tako Rudi s jednom gredom na ramenima, ja mu govorim: "Rudi, što ti je, jesi li poludio?" I on mi govori: "Vidi, ovu gredu sam našao na smeću. To je oslikana greda iz jedne dubrovačke palače i ovako se odnosimo prema našoj baštini. Bacili smo našu baštinu na smeće jer tamo negdje treba nastati neki apartman, nešto slično... Možda će doći neka nova soba ili nešto novo u tu palaču, a zaboravili smo njenu vrijednost." Zahvaljujući toj intervenciji našeg Rudija, određene stvari su se dogodile i promijenile nabolje po pitanju očuvanja kulturno-spomeničke baštine u povijesnoj jezgri, ali ono što je Rudi napravio i što je zanimljivo, nije Rudi uzeo gredu i sazvao press konferenciju, ne, nije Rudi takav, Rudi je uzeo gredu i rekao: "Idemo riješiti problem!" pa ćemo onda o tom problemu, kad ga riješimo, progovarati i objasniti javnosti što se i kada dogodilo i to je Rudi. Jako voli svoj grad, a mi jako volimo njega. Rudi, hvala ti na ovim tvojim prekrasnim djelima, nadam se da će ih biti još jako puno, gospođa Roza će sigurno još progovarati i na razne načine možda i neku funjestru otvoriti pa ćemo vidjeti više i snažnije, želim ti puno sreće i zdravlja, kazao je Franković.
Na kraju se okupljenima obratio Pater.
- Divno je da ste tu i da sam uopće s vama. Međutim, sve što činim, uvijek sam okružen mojim dragim prijateljima koji mi pomažu. U ovom kolopletu gospođe Roze sudjeluju Tosca i Zoran Galić, Vida i Mato Lonac, moja draga Perica Martinović, Ante Skaramuca, Frano moj, Lenči i Davor, Darko Odak, Ivana i Džavid, Roza i Miho Monaldi. I, dakako, u ovom cijelom kolopletu buđenja gospođe Roze je prisutan i Mato Franković, moj frend. Bez vas koji ste ovdje, vjerujte mi, ničeg ovog ne bi bilo, hvala Vam, istaknuo je Pater.
Ulomke iz grafičko-pjesničke mape "Buđenja gospođe Roze" pročitala je dramska umjetnica Perica Martinović dok je otvaranje glazbeno uveličao Dubrovački gitarski duo (Frano Matušić i Ante Skaramuca).