Preminuo je Mato Jerinić, dugogodišnji novinar, književnik, pjesnik, utemeljitelj Likovne kolonije i predsjednik Udruge antifašista Dubrovnik

Dubrovački književnik, aforističar, antifašist i novinar Mato Jerinić preminuo je nakon kratke i teške bolesti 22. srpnja u 81. godini života. Jerinić je rođen 22. veljače 1939. u Trnovici u Dubrovačkom primorju. Osnovnu i učiteljsku školu završio je u Dubrovniku, a Filozofski fakultet u Zagrebu.

- Kad sam otišao na studij, svi su mislili da ću studirati književnost, a ja je nisam izabrao zato što neću čitati ono što mi s katedre kažu niti ću misliti što mi se naredi, zato sam krenuo studirati psihologiju, objasnio je u posljednjem razgovoru i to za „Dubrovački vjesnik“ početkom godine. Odrastao je na Pločama, preselio u Lapad gdje je svako jutro imao ritual susreta s prijateljima. Grad nikada nije zaboravio, obljubio ga je riječima - „perla od morske pjene“.

Prkosio je nepravdi, ukazivao na materijalno i duhovno siromaštvo u društvu, opirao se mržnji, upozoravao da 'se čovjek odvojio od čovjeka' pitajući se zašto se čovjek 'raščovječio'?! Borio se protiv 'jednoumlja u višestranačju' kako je naslovio jednu od svojih knjiga epigrama. „Duboko u čovjeku nešto je plitko“, zapisao je. Tu je plitkoću gospar Mato neumorno kritizirao. Bio je predsjednik Udruge antifašista Dubrovnik i govorio da antifašizam danas nije ni 'Sutjeska' ni 'Neretva' nego „borba za ljudska prava, demokraciju i jednakopravnost žena“.

U svojoj Trnovici, koju je opisivao kao selo „veće od dobre muške šake“, bio je jedan od pokretača Likovne kolonije utemeljene 2000. Kao predsjednik udruge Likovna kolonija Trnovica svake posljednje subote u svibnju bio je jedan od domaćina međunarodne likovne kolonije i uz umjetnike okupljao ljubitelje umjetnosti i prirode. Lani u svibnju kolonija je obilježila 20. jubilej.

- Mi smo tako počeli, 'zaigrali' smo se, to je 'dijete' prohodalo brzo i naglo i otišlo u svijet. To je 20 godina ljubavi, druženja i velikog napora. U suštini, mi smo jedna umjetnička, graditeljska i humanitarna kolonija. Umjetnička jer se ovdje stvaraju umjetnička djela, graditeljska jer smo obnovili školu u Trnovici, izgradili smo vodospremnik, podigli dom pokraj škole i obnovili ga... Humanitarna jer nema prostora u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, nema zidova ustanove koje nismo uljepšali našim slikama, istaknuo je tada Jerinić.

Osim Stojana Jančića, Ete Rehak, Tomislava Kuliša, Borisa Njavra, Davora Mojaša i mnogih drugih, bio je suosnivač i član Društva dubrovačkih pisaca.

- Mislim da je osnovni zadatak Društva pomoći mladim ljudima da u svojim rukama vide svoju knjigu. Zadovoljan sam koliko sam pomoći pružio mladim ljudima, pisao predgovore, pogovore, recenzije… Više se radujem njihovoj radosti nego mojim knjigama, naglašavao je.

Uz beletristiku, najveći dio života Jerinić je posvetio novinarstvu odnosno „Slobodnoj Dalmaciji“ gdje radio kao novinar, pratio je kulturni život Grada, a primjerice u Austriji radio je intervju sa zvijezdom Formule 1 Nikijom Laudom.

- Slobodna Dalmacija je ostala moja velika ljubav. Nisam u 'Slobodnu' došao kao početnik, došao sam s radiotelevizijskog centra kao gotov novinar. U njoj sam radio zajedno s mojim dragim kolegama u dopisništvu. Slobodna Dalmacija je bila sve. Imali smo sjajne reportere: Antun Masle, Luko Brailo, Nino Salvia, Ahmet Kalajdžić, Olivija Gustin, Anet Marunić, Gabrijela Bijelić - i ja s njima – vječno smo bili na terenu. Kad smo mi počeli i kad je još bio naš čuveni novinar Joško Kulušić, u Dubrovniku se, točno se sjećam – prodavalo 80 Politika, 120 sarajevskih Oslobođenja, vrlo malo Slobodne Dalmacije. S dopisništvom smo Slobodnu dotjerali do 8 tisuća prodanih primjeraka u Dubrovniku, prisjetio se Jerinić 2019. upravo u razgovoru za voljenu 'Slobodnu'.

Pisao je i kolumnu „Dubrovački aršin“, a komentirajući 'zlatno doba dubrovačkog novinarstva' kazao je:

- Mislim da nikada nije bilo „zlatno“. Bilo je željezno, bakreno i mučno doba.

Da njegova kritička i britka oštrica nije zatupila ni pred zalaskom života, potvrđuje njegova 27. objavljena knjiga epigrama „Oči straga glave“. U jednom epigramu, simboličnog naslova „Pitanje“, Jerinić kaže: „Dok promiču ljudi jadni, beskućnici, bolesni i gladni, pitanje mi se u glavi vrti: 'Ima li života prije smrti?“ Gospar Mato imao je možda premalo života prije smrti jer je bez obzira na opaku bolest, radio na 28. knjizi, na, kako je sam govorio, 'romanu humora' u kojemu je kroz osobne doživljaje htio prikazati jugoslavensku vojsku.

„Ako je sve u našim rukama, onda nema ništa u našim glavama“ kaže jedan drugi Jerinićev aforizam. Bio je nepopravljivi optimist koji je vjerovao u pobjedu ljubavi i dobrote, a nema sumnje da će sjećanja na njega pobijediti zaborav, a to nije ni u našim rukama ni u našim glavama, nego u našim srcima.

Redakcija Dubrovačkog vjesnika izražava sućut obitelji cijenjenog kolege.

Posljednji je razgovor Jerinić dao Dubrovačkom vjesniku u siječnju ove godine, a možete ga pročitati OVDJE.