U četvrtak, 20. siječnja u dvorani Ivana Pavla II. u Dubrovniku održano je predstavljanje knjige Josipa Kajinića „Kardinal Franjo Šeper: uloga i značenje u promjenama u Katoličkoj Crkvi i društvu“. Predstavljanje knjige druga je tribina po redu u ciklusu “Ususret sv. Vlahu” kojeg svake godine organizira Dubrovačka biskupija ususret svetkovini svoga zaštitnika. Knjigu je, uz autora, predstavio recezent knjige dr. sc. Jakša Raguž s Hrvatskog instituta za povijest. Moderator večeri bio je Ivan Viđen iz Vijeća za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije.
Dr. Raguž je u uvodnom dijelu predstavio povijesni kontekst i prilike u kojima je živio i djelovao kardinal Šeper te sadržaj monografije.
Monografija istraživača Josipa Kajinića o kardinalu Franji Šeperu (1905.-1981.) rezultat je višegodišnjega istraživačkog rada u domaćim i inozemnim arhivima.
Podijeljena je u 11 poglavlja koja prate život kardinala Šepera od djetinjstva do vremena kada je bio župnik, njegovo djelovanje na Drugom vatikanskom koncilu i prikaz upravljanja Zagrebačkom nadbiskupijom i Biskupskom konferencijom u tadašnjoj Jugoslaviji. Daljnja poglavlja bave se detaljnije crkveno-državnim odnosima i analizom diplomatskog dokumenta nazvanog "Protokol" potpisanog 1966. između Jugoslavije i Svete Stolice o kojemu se u knjizi daju novi podaci i pogledi. Posljednje poglavlje bavi se analizom djelovanja kardinala Šepera na čelu Kongregacije za nauk vjere (1968. - 1981.).
Kardinal Šeper je svjedočio i sudjelovao u osuvremenjivanju (tal. aggiornamento) Crkve nakon Drugog vatikanskog koncila. Autor Kajinić ističe kako njegovu osobu ne bi bilo dovoljno promatrati ili prikazati isključivo samo kroz crkveno-državne odnose, osobito u Jugoslaviji, i prilikama koje su obilježile tadašnje vrijeme. Njegovo se djelovanje već isticalo tijekom samog Drugog vatikanskog koncila, a po završetku koncila bio je aktivni protagonist snažno se zalažući za oživljavanje zaključaka Drugoga vatikanskoga sabora kao što su, na primjer, veće sudjelovanje laika u crkvenome životu, trajni đakonat, za ekumenski dijalog kršćanskih crkava, ali i međureligijski dijalog. Imenovanjem na mjesto prefekta spomenute kongregacije (1968.) postao je de facto desna ruka pape Pavla VI.
Autor Kajinić, osvrnuvši se na Šeperovu ulogu u Jugoslaviji i crkveno-državnim odnosima, istaknuo je da se dokumentom, tzv. "Protokol", potpisanim 1966. godine, prvi put jednim međunarodnim ugovorom priznalo da je djelovanje Katoličke Crkve u Jugoslaviji isključivo pod ingerencijom Svete Stolice te da je nakon toga Šeperov angažman bio značajan u pitanju prostorne reorganizacije katoličkih dijeceza na području tadašnje Jugoslavije, kao i u procesima uravnoteženja crkveno-državnih odnosa nakon potpisivanja toga dokumenta. U svojoj je matičnoj nadbiskupiji, a preko nje i u čitavoj Katoličkoj Crkvi u domovini, poticao razvoj katoličkoga vjerskog tiska, obrazovnih ustanova, karitativni rad te dušobrižništvo iseljeništva.
Nakon Drugog vatikanskog koncila i potpisanog dokumenta, kazao je autor Kajinić, primjetno je da je Katolička Crkva u Hrvatskoj oživjela, osobito odgojno-obrazovna djelatnost, broj sjemeništaraca i bogoslova se povećao, održavale su se mnoge manifestacije, obljetnice, Mariju Bistricu je Biskupska konferencija 1971. proglasila Hrvatskim nacionalnim svetištem Majke Božje Bistričke, a iza toga proslavljena je i jubilarna 1000. Festa sv. Vlaha 1972. godine s kojom je također posebno povezan kardinal Šeper.
Naime, kardinal Šeper imao je višestruke veze i s Dubrovnikom: prvi ga je put posjetio upravo za Festu sv. Vlaha 1941. godine kao mladi svećenik i tajnik nadbiskupa Stepinca koji je te godine predvodio Festu, a trideset godina kasnije, na znamenitoj jubilarnoj Festi 1972. godine Šeper je zajedno s američkim kardinalom Wrightom predstavljao papu Pavla VI. i propovijedao. Boravio je u Dubrovniku više puta, između ostaloga i 1967. godine prilikom povratka s hodočašća u Svetu Zemlju.
U zaključku o djelovanju kardinala Šepera, autor Kajinić iznio je njegov doprinos u dijalogu s društvenom javnošću, pa i s onima koji nisu članovi Katoličke Crkve, otvarao se temama koje su aktualne i danas te na taj način sudjelovao u posuvremenjivanju Crkve. Kako bi u knjizi bolje mogao prikazati njegov doprinos u teološkom i crkvenom smislu, autor se konzultirao s mnogim teolozima o Šeperovom crkvenom djelovanju. Koliko je ono bilo bogato, o tome svjedoči i podatak da je u Šeperovom mandatu u Kongregaciji za nauk vjere donesen čak 51 dokument, te da mnoge teme koje je tada načeo, ostaju aktualne do danas.
Na kraju, autor Kajinić je kratko usporedio kardinala Šepera s njegovim prethodnikom bl. Alojzijem Stepincem i nasljednikom kardinalom Franjom Kuharićem. Oboje, i njegov prethodnik i njegov nasljednik, djelovali su u teškim vremenima obilježenim ratnim stradanjima - bl. Stepinac u vremenu Drugog svjetskog rata i dolaska komunizma, u vremenu okrutnih obračun režima s Katoličkom Crkvom, kada je i ubijen dubrovački biskup Carević, a kardinal Kuharić u vremenu Domovinskog rata s puno patnje, stradanja i teških razdoblja za sav narod. Autor je istaknuo kako su prosječni poznavatelji bolje upoznati s likom i djelom bl. Stepinac i kardinala Kuharića, za razliku od kardinala Šepera koji je relativno kratko bio na čelu Zagrebačke nadbiskupije i uz to je izbivao kako bi prisustvovao koncilskim zasjedanjima, pa je ostao manje poznat.
Iz tog razloga želja autora Kajinića je bila da ovom knjigom upozna širu javnost s njegovim likom i djelovanjem. Kardinal Šeper kroz sve dužnosti koje je obavljao nije postao kontroverzna osoba, već suvremena, otvorena i sposobna osoba te zaslužuje da ga se smatra kao jednu od najznačajnijih osoba u Katoličkoj Crkvi i hrvatskom društvu u suvremenoj povijesti.
Tea Kuzek Marević/Dubrovačka biskupija