Članovi Studentskog teatra Lero premijerno su u svojoj lađi u Lazaretima prikazali predstavu Davora Mojaša „Jugo“ u režiji autora. Scenografkinja i kostimografkinja je Dubravka Lošić, autor originalne glazbe za predstavu je Petar Obradović, a videa Rela Petric. Oblikovatelj svjetla Antonio Ljubojević, tehničko vodstvo Mato Brnjić, grafički dizajn Nora Mojaš.
U komadu igraju: Jasna Held, Ksenija Medović, Zvončica Šimić, Rela Petric, Paula Japunčić, Barbara Damić.
Mojaš je predstavu, koju je zbog antikorona mjera mogla pratiti tek šačica gledatelja, prepustio svom ženskom izvođačkom timu. U klasičnoj lerovskoj svjetlosnoj igri i dinamici, sugestivnoj scenografiji s izraženim pesimističnim naglascima, Mojaš donosi predstavu doživljaja, slika, videoprojekcija koji kreiraju smirujuće, gotovo meditativne trenutke. Pruža ovo djelo doživljaj juga i njegove negativne utjecaje na ljudski um i ponašanje. Glazbene točke svojom suzbijaju, liječe opće scensko i umno pomračenje, a tekst na nekim mjestima gradi odlične poveznice s realnošću, s aktualnom epidemiološkom (i psihičkom) dijagnozom društva. Završava to sve s malim, ali zanimljivim scenografskim rješenjima i iznenađenjima koji na kraju ispune Lerovu scenu.
Uključeni su i audiosnimci barda dubrovačkog i hrvatskog glumišta Miša Martinovića, kao i prerano preminulog dubrovačkog dramskog umjetnika Predraga Pređa Vušovića čija se slika u jednom trenutku mogla vidjeti na videozidu.
- Jugo otvara sjetni spomenar grada ali i krhotine njegova svakodnevlja i slika izgubljenih albuma sjena u kojima su upisani životni i drugi tragovi onih koji ga sanjaju. Jugo je mogući trag kazališnog propitivanja posebnih stanja i ozračja Grada kada ga kupaju kiše i oplakuju valovi, stanje pojačanog juga koje traje sa svim onim što znači i što izaziva. Poetična scenska priča u kojoj se ogleda moguća zrcalna slika duše grada kojem je posvećena i onih koji je ovom izvedbom slute. Jugo je novi naslov u slijedu dosadašnjih Lerovih prepoznatljivih suvremenih scenskih propitivanja dubrovačke književne i dramske baštine i dosluhni poetski komentar utihnulih stanja Dubrovnika u pandemijskim okolnostima s kojima smo suočeni. I kojima je teatar možda jedna od mogućih terapija ograničene upotrebe i roka trajanja, stoji u popratnom tekstu.