Vijest o smrti dramskog umjetnika Božidara Alića potresla je javnost, posebnu onu kazališnu. Dubrovačka dramska umjetnica i predsjednica Hrvatskog društva dramskih umjetnika Perica Martinović posebno će pamtiti Alića.
- Kolega s godine, prijatelj, vrhunski glumac…Stvarno je uvijek nekako teško govoriti o misteriji života, a još teže i misteriji smrti zato se uvijek sjetim našeg velikog pjesnika Tina Ujevića koji u svojoj „Igrački vjetrova“ rekao: „Za let si dušo stvorena!“ To je ona zraka nade za ponovni susret. To je ta moja generacija s Akademije u koju je spadao i pokojni Ivo Gregurević. Naravno da me za to razdoblje vežu živa i jaka sjećanja - na prve susrete na Akademiji, pamtim lijepe trenutke ili što bi Arsen rekao: „ljubavi, nostalgije i siromaštva“ jer danas je ljudima jako čudno kad kažemo da smo bili često puta i gladni i često puta bez krova nad glavom i u jednoj takvoj situaciji mi je Božova mama, pokojna Zdenka Alić rekla: „Mi imamo veliki stan dušo, možeš dobiti jednu veliku sobu.“ I tako sam živjela zajedno s mojim prijateljem i kolegom s godine - Božom Alićem u kući kod njegove mame u Ulici braće Kavurića 11, tako se tada zvala ta ulica, sad je to Zeleni val koji vodi prema našoj Akademiji dramske umjetnosti. Akademija nam je bila nadohvat ruke, pješke nam nije trebalo ni tri minute, prisjeća se Martinović te nastavlja:
- Ja sam negdje u teti Zdenki vidjela drugu majku, kao što je on, za vrijeme ljeta spavao kod mojih roditelja u kući na staroj adresi u Ulici Nikole Božidarevića 8 i vrlo rano je ostao bez oca i mog oca je gledao kao svog rođenog. Tražio je savjete i naravno, ti savjeti su uvijek bili vezani za umjetnost, za neku ulogu... Dakle, riječ je o glumcu, o jednom od najboljih u našoj generaciji i mislim da je ostavio duboki trag u hrvatskom kazalištu. Bezbroj je njegovih uloga: od Kazališta &TD do našeg prvog nastupa u predstavi ”Kamov, smrtopis” Slobodana Šnajdera u režiji Ljubiše Ristića na sceni HNK u Zagrebu... Tu je i uzajamna ljubav s Joškom Juvančićem i uloga ”Zlatnog mladića” u HNK, nakon toga je postao veliki Magellijev glumac... Uvijek se nekako borio, uvijek bi se posvađao s ovim sistemom što ga zovemo 'redovni'... Bio je u angažmanu u HNK, poslije je bio u 'Gavelli'. Kao veliki glumac radio je svugdje jer su ga svugdje zvali. Recimo, glumio je u Magellijevim ”Ludim danima”, kako je samo odigrao grofa Almavivu - to je sigurno antologija hrvatskog kazališta! - ističe Martinović.
Dubrovkinja je navela što je prvo asocira na pokojnog kolegu.
- Sigurno jedan beskrajni talent i 'ludilu' koje je imao u sebi, to je ono 'ludilo' koje je na sceni izgledalo kao nešto više od onoga uobičajenog, utoliko zanimljivijeg... Imao je beskrajni talent za glazbu i za jezike, glumio je na talijanskom u Italiji na poziv Paola Magellija. U Njemačkoj je isto tako bio kod Roberta Ciullija. Dakle, njemački nikada nije govorio, a talijanski mu je bio kao materinji jer mu je mama iz Rijeke i jako je lijepo govorio talijanski od svoga djetinjstva. Njemački je jezik potpuno naučio i glumio je na tom jeziku u Njemačkoj i to je fascinantno. Njegove uloge nisi mogao ne zapaziti. Imao je tako neku malu epizodu u našoj 'Trilogiji', u Jupinoj režiji u ljetnikovcu Skočibuhi... U ”Allons enfants!” igrao je jednog od mladića koji podupiru Orsata, stao je u prvi plan i plakao... Svi su gledali njega, a nitko nije gledao druge glumce! (smijeh) Sjećam se anegdote da je Ljuba Tadić rekao: ”Jupa bre, šta se ovaj usejava?” Doista je iskreno plakao i toliko je bio koncentriran na ulogu, toliko na kazalište, scenu, na taj trenutak da je on duboko svaku ulogu proživljavao kroz sebe i zbog toga vjerojatno nije tako dugo trajao, ispričala je Martinović.
Alićeva veza s Dubrovnikom bila je izuzetno čvrsta.
- Do naših prvih angažmana, dok smo još bili na Akademiji, glumili smo u ”Hamletu”, bili smo dvorjani. Tad je Rade Šerbedžija igrao Hamleta na Lovrjencu i tu smo pekli zanat, poslije nas je počeo Jupa uzimati u svoje podjele tako da ta ljubav datira od prvih godina Akademije sedamdesetih godina. To je krenulo od tada, dosta je bio u Dubrovniku, a naša kuća na staroj adresi mu je bio kao drugi dom. Pošto je to bila kuća s puno soba, stanovao je kod nas kao što sam ja bila podstanar kod njih doma u Zagrebu jedno četiri, pet godina... Bio je kao član obitelji! Znam da je uvijek radio neke ekscese: radeći ”Zlatnog mladića” u HNK jedanput se pojavio 'ofarban' u bijelo! Sve je radio za ulogu što treba! Za ulogu u &TD-u se obrijao potpuno na nulu, a imao je gustu, prekrasnu, malo dužu kosu... Sve za ulogu! Sve za scenu! Sve za umjetnost! Pamtit ćemo ga sigurno kao jednog od najvećih glumaca naše generacije! Sigurno! Zadnje što smo zajedno radili - i to je nevjerojatno - bio je dokumentarni film o Ivu Gregureviću koji je Branko Schmidt radio za HRT. Molio je mene i Boža da govorimo o Ivu. Našli smo se ispred naše Akademije dramske umjetnosti, to je mjesto gdje smo bili zajedno i to su njegovi zadnji kadrovi koje je snimio. Zovem ga sad kad je bila premijera 12. siječnja u HNK-u da se cijela naša generacija nađe na toj projekciji i da se poslije svega podružimo i on meni kaže: ”Ja sam ti u bolnici, čekam operaciju!”. Sad je došao kraj koji je on meni najavio na telefonu... Čula sam se s njim nakon te operacije kad je bio u bolnici i rekao mi je: ”Ja ti odlazim!” Rekla sam mu: ”Ajde, ajde, bit će sve dobro!” I evo, dočekala nas je tužna vijest. Izgubili smo velikana hrvatskog glumišta, čovjeka koji je volio domovinu iznad svega i koji je bio i hrvatski branitelj, zaključila je Martinović.
Vezane vijesti:
Umro poznati hrvatski glumac Božidar Alić
StoryEditorOCM
KulturaSJEĆANJE NA ‘GLUMČINU‘ |
PERICA MARTINOVIĆ O PRIJATELJU I KOLEGI KOJI JOJ JE BIO KAO ČLAN OBITELJI Božo mi je u zadnjem telefonskom razgovoru rekao: ”Ja ti odlazim!”
3. ožujka 2020. - 19:42
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....