StoryEditorOCM
Kultura14.DANI KRŠĆANSKE KULUTRE U DUBROVNIKU

Otvorena izložba i održano predavanje o talijanskom arhitektu Carlu Fontani

Piše PSD.
11. travnja 2019. - 16:05
Izložba „Arhitekt Carlo Fontana i kasnobarokne transformacije grada Rima” otvorena je u programu Dana kršćanske kulture u atriju palače Sponza. Izložbu su otvorili dr. sc. Jasenka Gudelj, dr. sc. Giuseppe Bonaccorso i povjesničar umjetnosti Ivan Viđen, član Vijeća za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije.

Nakon predstavljanja zagrebačkoj publici u prostoru Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU-a prije nekoliko mjeseci, izložba fotografija o Carlu Fontani došla je u Dubrovnik te je dr. sc. Jasenka Gudelj zahvalila organizatorima na podršci i mogućnosti postavljanja izložbe kako bi se djelo jednog od najvažnijih talijanskih arhitekata iz druge polovice 17. i prve polovice 18. stoljeća približilo i dubrovačkoj publici. Istaknula je i kako je u predgovoru kataloga izložbe dubrovački biskup mons. Mate Uzinić povezao misao velikog Marina Držića s ovom izložbom ustvrdivši kako nam ona omogućuje da „doživimo ovo malo mirakulo – Rim iz Dubrovnika gledati“.

Profesor sveučilišta u Camerinu (Macerata) i stručnjak za talijansku baroknu arhitekturu dr. sc. Giuseppe Bonaccorso kazao je kako se Carlo Fontana smatra posebno velikim arhitektom rimskog baroka i pripada generaciji koja je nastupila na scenu nakon smrti Gianlorenza Berninija. On predstavlja spojnicu između raskošne i gotovo megalomanske arhitekture 17. stoljeća i nešto racionalnije i klasičnije arhitekture koja se pojavljuje krajem tog i početkom 18. stoljeća. Fontana je projektirao za mnoge talijanske velikaške obitelji, europske kraljevske dvorore, ali naravno ponajviše za pape njegovog doba: Inocenta XII, Grgura XV i Klementa XI. Za razliku od njihovih prethodnika iz prve polovice 17. stoljeća, njihovi su urbanistički poduhvati bili više usmjereni utilitarnoj arhitekturi i nešto skromnijim urbanističkim zahvatima u gradsko tkivo grada Rima.

Osim fotografija čiji su autori, između ostaloga, i neki od značajnih talijanskih suvremenih arhitekata, na izložbi su prezentirani i kratki isječci iz danas već klasičnih filmskih djela, a koja su snimana na lokacijama i u građevinama koje je Fontana projektirao.

Ambiciozan i principijelan, Carlo Fontana jedan je od onih arhitekata koji je radio na oblikovanju Rima onakvim kakvim ga dijelom poznajemo i danas. Izložbom se kroz crno-bijele umjetničke fotografije želi istaknuti važnost njegovih zamisli za izgled kasnobaroknoga Rima, ali i podsjetiti na njegove utjecaje na arhitekturu na našoj obali, prvenstveno na poslijepotresnu obnovu Dubrovnika.

Moderator otvaranja bio je povjesničar umjetnosti Ivan Viđen, a izložba će biti otvorena do 22. travnja.

Izložbu prati katalog s tekstovima dr. Gudelj i dr. Bonaccorsa u kojima se detaljnije objašnjavaju Fontanine veze i kontekst europske barokne arhitekture koji je on ustvari dijelom kreirao.

Izložba je realizirana pod pokroviteljstvom Accademia Nazionale di San Luca iz Rima, Talijanskoga centra za kulturu iz Zagreba/Istituto Italiano di Cultura - Zagabria i Dubrovačke biskupije, a u suradnji sa Scuola di Archittetura e Design - Università di Camerino, Comune di Gennazzano i Hrvatskim muzejem arhitekture HAZU iz Zagreba uz podršku Državnoga arhiva u Dubrovniku koji je osigurano tehničku podršku i ustupio atrij Sponze za održavanje ove izložbe.

Predavanje

Predavanje „Arhitekt Carlo Fontana između Rima i Europe” održano je u dvorani Ivana Pavla II., a predavači su bili dr. sc. Giuseppe Bonaccorso i dr. sc. Jasenka Gudelj. U uvodu predavanja dr. Bonaccorso je objasnio obiteljske veze Carla Fontane (1638.–1714.) i njegovoga pretka, također slavnoga arhitekta Domenica Fontane koji je povezan s papom Sikstom V. koji je preobrazio Rim.

Carlo Fontana je jedan od velikih arhitekata rimskog baroka, što je bila i njegova sreća i nesreća, kazao je dr. Bonaccorso. Sreća je bila u tome što je radio kada i velika imenima tog vremena, a pomalo nesreća u tome što je na arhitektonsku scenu ušao malo poslije njih, te se u njegovo vrijeme iz raznih razloga manje ulagalo u reprezentativnu arhitekturu.

Zanimljivo je i njegovo područje porijekla, Ticino u sjevernoj Italiji. Pripadalo je tada Milanskoj nadbiskupiji pa se sam Fontana često definirao kao Milanac, ali je povezanost sa Švicarskom za njega bila važna u smislu financijske potpore. Fontana je bio učenik Giovannia Marie Bolina i slavnoga Gian Lorenza Berninia. Njegovu sestru oženio je Francesco Borromini, pa je bio dobro umrežen u arhitektonsku i graditeljsku scenu svoga vremena, ali naravno, treba istaknuti kako je prvenstveno izvrsno poznavao način gradnje arhitekata na koje se nadovezivao.

Predavač je istaknuo neke godine koje su bila važne za Fontanu. Među njima je 1667. godina, koju Dubrovnik pamti po Velikoj trešnji, a od koje Fontana postaje nastavnik na Accademiji San Luca, na kojoj je čak dva puta proglašen vitezom.

Kroz prikaz poznatih arhitektonskih djela koje je Fontana projektirao u suradnji s drugima ili samostalno posjetitelji su mogli vidjeti njegov izražajni jezik koji se postupno mijenjao i sazrijevao. Njegovi rani projekti su već bili važni te ih je slao potencijalnim investitorima, a povezanost s isusovcima mu je omogućila izradu projekta isusovačke crkve u Loyoli u Španjolskoj. Brojni članovi njegove obitelji radili su zajedno s njime te su se specijalizirali za određena područja iste struke i to mu je svakako pomoglo na njegovom stvaralačkom putu. Posjedovao je i organizacijske sposobnosti te je uspješno organizirao gradilišta.

Dr. sc. Jasenka Gudelj pokazala je okupljenima povezanost Carla Fontane i Dubrovnika te predstavila zaključke nekih svojih istraživanja o tome.

U godinama neposredno nakon Velikog potresa dubrovački predstavnik u Rimu o. Stjepan Gradić je preporučio Fontanu kao nekadašnjeg Berninijeva suradnika. Prof. Gudelj iznijela je čitavu mrežu kontakata i odnosa između Gradića i kruga rimskih intelektualaca u kojem se Gradić kretao, a posebno njihovu vezu s bratovštinom i crkvom sv. Jeronima.

S obzirom na to da su zidine bile u dobrom stanju odustalo se od toga da se grad preseli u Gruž, što je bila jedna od ideja nakon potresa. Iz kruga oko Fontane dolazi i nadareni arhitekt Tommaso Maria Napoli, sicilijanski dominikanac koji je u zadnjem desetljeću 17. stoljeća boravio u Dubrovniku i radio na dovršetku izgradnje nove barokne katedrale. Napoli je donekle izmijenio izvorni Buffalinijev projekt i dodao mu svoj vlastiti pečat, posebno u činjenici da je planirani bačvasti svod zamijenio križno-bačvastim, čime je katedrali omogućio više svjetla, ali i bolju statiku. Očito je Gradić, ali i arhitekti koje je on proučavao prilikom planiranja nove katedrale, mislio na sve detalje, pa i na opasnost od potresa, što je tada bilo prilično vizionarski.

Svoje ideje i rješenja Fontana je širio i u onodobnoj europskoj arhitekturi, pa je, između ostaloga, imao i ulogu savjetnika pri realizaciji projekta dubrovačke katedrale Gospe Velike izgrađene nakon velikoga potresa.

Predavanje priređeno u sklopu Dana kršćanske kulture u Dubrovniku moderirao je član Vijeća za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije povjesničar umjetnosti Ivan Viđen.
Angelina Tadić/Vijeće za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije
26. studeni 2024 00:32