U prostoru Udruge antifašista Dubrovnik predstavljena je nova knjiga doktora znanosti Nikole Tolja "Hrvatski necivilizacijski kulturološki omnibus". Okupljene je pozdravila predsjednica Udruge Radmila Šutalo, a knjigu je predstavio profesor, doktor znanosti, Zdravko Bazdan, koji je napomenuo kako je autor pravi intelektualac koji je u 16 godina objavio sedam opsežnih djela s ukupno 4.000 stranica relevantne i recentne literature! Priznao je Bazdan kako ne zna nikoga u Dubrovniku tko je objavio toliko stranica takvog značaja, a naveo je i kako nova knjiga sadrži 385 stranica.
- Riječ je značajnom znanstveniku koji je prešao granice Dubrovnika, Dubrovačko-neretvanske županije i Republike Hrvatske, a njegove knjige sigurno se nalaze u knjižnicama Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije. Posebno je u njegovom opusu važna knjiga "Dubrovački Srbi katolici" za koju je dobio Nagradu Grada Dubrovnika. Novo djelo je veoma važno, sastoji se od tri djela, prvi se odnosi na ćirilicu, drugi dio odnosi se na knjigocid, na postupak pojedinih struktura koji su nakon 1991. iz ideoloških, šovinističkih i nacionalističkih motiva uništavali djela autora koji su dolazili iz drugih sredina, ne samo iz Zapadnog Balkana, nego i šire, recimo iz Sovjetskog Saveza, a treća tema odnosi se na ‘leksocid‘, a govori o tome kako su pod okriljem državnih struktura, rekao bih, dirigentskom palicom Franja Tuđmana, koji je htio stvoriti državotvorni jezik, čišćeni srbizmi i strane riječi, internacionalizmi iz hrvatskog leksikografskog prostora. Profesor, književnik, novinar, naš prijatelj Mato Jerinić, nalazi se na početku knjige jer je dr. Tolja posvetio ovu knjigu njemu. Mato mi je više puta rekao da su uzajamno bili najveći prijatelji i zaista je sjajno da je dr. Tolja posvetio knjigu Matu Jeriniću koji je ostavio silnog traga na književnost, novinarstvo, ali i na našu Udrugu. Ćirilica je posebno razvijena na ovom području, bila je ključna više od 400 godina, služba Božja odvijala se na knjigama koje su bile na ćirilici, Dubrovčani su koristili molitvenike na ćirilici više od 400 godina, sve dok nije pobijedila renesansa u Dubrovniku, kad se počela koristiti latinica. Povelja Kulina bana bila je pisana na ćirilici i od tada ćirilica postaje značajno pismo dubrovačkih trgovaca i diplomata, ćirilica je veoma značajna za razvoj Dubrovačke Republike i bila je prisutna sve do pada Republike. Ćirilica je prognana s ovog područja, posebno nakon 1991., podsjetio je Bazdan, referirajući se na autorovu knjigu.
Tolja se također osvrnuo na temu ćirilice.
- Mučilo me je to što ćirilica kao jedno od tri pisma koju su Hrvati koristili u povijest hrvatskog čovjeka nije ušla kao hrvatsko pismo. Osobito je bila hrvatsko pismo u Dubrovniku, više od sedam stoljeća! Zadnji dopis ćirilicom, koji je iz Dubrovnika pošao u Carigrad, napisao je grof Jero Natali u 11. mjesecu 1807., a 31. siječnja 1808. Republika je ugašena. Drugo što me je mučilo, što Hrvati nisu koristili naziv ‘hrvatska ćirilica‘ nego su je nazvali bosančica, sad izgleda da smo kao Hrvati nasljedovali nekakvo bosansko pismo?! Posebno me zainteresiralo to što su prvi stihovi dubrovačke predrenesansne književnosti napisani ćirilicom. Ono što sam, takoreći narodu, htio ponuditi je činjenica da hrvatska ćirilica nije izdanak srpske ćirilice, Hrvatska je imala svoju ćirilicu, Srbija svoju, Duklja svoju, Zahumlje svoju, ali su one bile toliko slične u srednjem vijeku da su se govornici razumijevali. Kad je u razdoblju renesanse došlo do raspodjele balkanskog prostora, do konfesijske i teritorijalne raspodjele, tada je ćirilica u Hrvatskoj ugašena, prevladala je latinica, a srpska ćirilica je ostala. Također, smetalo mi je to što se glagoljica toliko ‘mazi‘ u odnosu na ćirilicu, glagoljica se našla tako na euru, ima znamenitih spomenika, Bašćanska ploča tako apsolutno mirita, ali, kulturološki gledano, one su ravnopravne iako je ćirilica odbačena. Prvi put u našoj znanosti obradio sam cjelokupni problem ćirilice u hrvatskom društvu, od 10. stoljeća kad je izumio sv. Kliment Ohridski, sve do današnjih dana, izjavio je autor.
Drugi blok knjige tiče se ‘knjigocida‘, a kako je Bazdan komentirao, pojam je prvi put upotrijebio Ante Lešaja koji je objavio knjigu "Knjigocid: uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih". U knjizi od 600 strana detaljno je obradio trend koji je nastao 1991. - ideološki nepoćudne knjige su bacane i uništavane. Citirajući Tolja, ali i Lešaju, Bazdan je napomenuo kako je od 1991. uništeno oko 3 milijuna knjiga.
- Knjiga dr. Lešaje je izvanredna knjiga, ali mene je mučilo to što ta knjiga nije vidjela police u knjižnicama, to je podvedeno pod Srpsko narodno vijeće koje je to raspodijelilo međusobno. Ali, to je najmanji problem SNV-a, to je hrvatski problem - ako smo uništili 3 milijuna knjiga! Moja zemlja, moja Hrvatska je na pragu 21. stoljeća obnovila tradiciju srednjovjekovne inkvizicije i spaljivala knjige, obnovila je tradiciju nacističke Njemačke kad su spaljene milijune knjiga. To su bile knjige koje su bile ideološki nepodobne, ne samo one pisane ćirilicom, nego sve knjige čiji je naslov sadržavao riječi poput ‘Jugoslaven‘ ili ‘jugoslavenski‘... Našle su se tu i sve knjige koje su tiskane izvan Hrvatske, recimo, u Novom Sadu ili u Sarajevu - sve je to otišlo u smeće. Što se tiče grada, naveo sam tri primjera o kojima su mi ljudi pričali. Na primjer, profesor Stojan Jančić je jednog dana u dvorištu Turističke i ugostiteljske škole zatekao hrpu knjiga i učenike koji su, po uputi knjižničara, nosili knjige na gomilu. On je, između ostalog, spasio jedan primjer Andrićeve "Travničke hronike" i monografiju Toša Dabca. Drugi primjer je Obrtnička i tehnička škola gdje je među bačenim knjigama bio Tolstojev "Rat i mir", ali i rukopisi Stjepa Kastrapelija. Bila je to jedna žalosna epizoda. U toj hajci je uništena i vrlo bogata privatna biblioteka Aleksandra Aca Apolonija. Druga je stvar njegovo političko usmjerenje, ali imao je respektabilnu biblioteku koja je nestala. Prema svjedočenju Velimira Viskovića, iz Leksikografskog zavoda je izrezano 45 tisuća komada Enciklopedije Jugoslavije, svaki komplet imao je osam debelih tomova, a znamo kako je enciklopedija tvornica znanja, ispričao je Tolja.
Ciljajući na događanja tijekom Domovinskog rata, Bazdan je komentirao kako je Apolonije 1991. imao jednu suludu ideju da se u ratnim okolnostima separira dio države koja je u ratnom sukobu, što je posve suprotno međunarodnom pravu. No, napomenuo je kako je Apolonio bio javni tužitelj, vrlo cijenjen u gradu prije rata, a i da je imao vrlo korektan odnos prema članovima Matice hrvatske u gradu 1971. Njegove su knjige izbačene iz njegovog stana te su završile ili u reciklaži ili na deponiju. Bazdan je potom prešao na treći dio knjige, na, kako je to Tolja naveo, ‘leksikocid‘ odnosno čišćenje leksika, nepoćudnih riječi, srbizama i internacionalizama iz leksičkog fonda hrvatskog književnog jezika. Posebno se Tolja referirao na "Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika" Vladimira Brodnjaka kojim je, kako je rekao, ‘eliminirano‘ 15 tisuća riječi.
- Nije problem u srbizmima, problem je u tome što je autor u tom ideološkom čišćenju izbacio i riječi hrvatskog jezika, sve one koje se koriste i u srpskom jeziku, stavio je u stupac za srpski jezik, recimo ‘lampa‘... Ili, nije ‘lasta‘ nego je ‘lastavica‘, nije ‘ljubica‘ nego je ‘ljubičica‘, nije ‘gospođa‘ nego je ‘gospodarica‘, nije ‘violina‘ nego su ‘gusle‘... Brodnjak je izbacio sve riječi koje je mogao, neke nije mogao, to je problem. Postavio je sebi osnovni zadatak da sve što se može izbaciti, a što ima veze sa srpskim jezikom, izbaci - ako ima zamjena u hrvatskom jeziku. Unio je tu tolike nebuloze, u tom je rječniku pod srpski ‘utrpao‘ 7.500 stranih riječi iz 17 jezika, na primjer, srpski nema riječ ‘ručati‘ neko ‘dinirati‘, nema ‘poluvrijeme‘ nego ‘half-time‘, nema ‘brodska kabina‘, nego je uzeo riječi ‘kajuta‘... Uzeo je riječi koje nemaju veze s hrvatskim i srpskim jezikom! Napravio sam sociopolitičku analizu, pitanje ‘čišćenja‘ jezika izveo sam iz društvenog bića, ne iz čiste lingvistike, pročitao sam Tuđmanovu knjigu "Bespuća povijesne zbiljnosti" da dokažem da je krajem 80-ih godina počeo nakaradno pisati. Usporedio sam Brodnjakov rječnik s riječima iz takozvanog hrvatskog nacionalnog korpusa, 5 tisuća riječi nisu navedene u rječniku, a nastale su neke kolateralne žrtve, na primjer, autor kaže kako je riječ ‘agresor‘ srpska, a hrvatska je ‘napadač‘. Dobro, ali sam pronašao 20 riječi vezane za riječ ‘agresor‘: agresija, agresijski... Sve je to izbačeno i to su kolateralne žrtve. Brodnjak se hvalio kako je radio kao lektor u dvije izdavačke kuće u Zagrebu, on je od 1945. počeo vaditi riječi za koje je mislio da nisu hrvatske. Interesantno, dvaput je upisao fakultet i nije ga završio, dakle, ima jezikoslovno obrazovanje na razini srednje škole. Tuđman je jedva dočekao taj Rječnik, svoju je državu formalno htio urediti prema obrascu NDH pa je uveo županije koje je obnovio, uzeo je kunu kao valutu, još mu je falilo da stvori državotvorni jezik. Koliko se samo borio da se Dinamo preimenuje! Zalagao se da se Dinamo vrati u HAŠK Građanski, stavio je riječ ‘Croatia‘ koja je strana riječ... Brodnjakov rječnik postao je državna knjiga. Akademijin razred za filologiju, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Matica hrvatska... Sve se to sakrilo u mišju rupu, nitko nije smio mrdnuti, a uređenje hrvatskog jezika nakon 1990. uzeli su u ruke dvojica srednjoškolaca – Franjo Tuđman i Vladimir Brodnjak! Moram se nasmijati... Kako to da ‘gospođica‘ nije hrvatska riječ? - zapitao se Tolja koji je kazao kako mu je želja bila da knjigu predstavi upravo prostoru Udruge antifašista Dubrovnik koja mu je, bez obzira što u gradu ne živi već šest godina, ostala u krvi.
Dodao je kako je trajno lijevo usmjereni intelektualac, a nikad konformist. Prve dvije knjige o rodnom kraju i širem zavičaju, o Imotici, financirala je tamošnja zavičajna udruga, sve druge je tiskao u vlastitoj nakladi jer su ga svi izdavači u Dubrovniku odbili. Veliku pomoć pružili su mu dobri prijatelji, uglavnom mali i srednji poduzetnici, koji su mu u posljednjih desetak, petnaestak godina pružili financijsku pomoć od oko 35 tisuća eura! Otkrio je kako su usluge tiskanja knjiga jako skupe, a najnovija knjiga ga je po primjerku koštala 20 eura. Istaknuo je kako je knjiga o ‘Srbima katolicima‘ koštala 100 tisuća kuna, a prvi put je taj izraz čuo od prijatelja i školskog kolege Luka Paljetka. Prema vlastitim riječima, knjigom o ‘Srbima katolicima‘, koja ima više od 700 strana, prvi put se ozbiljno u Hrvatskoj zabavio tom ‘tabu temom‘, a primjerci knjige završili su i u knjižnicama u Americi. Podsjetio je i kako je objavio transliterirani Rječnik dubrovačkoga govora koji je doživio golemi uspjeh, ali nitko u gradu nije pokazao interes da financira njegovo tiskanje. Nije krio kako je nakon objavljivanja knjiga znao dobiti brojne uvrede, optužbe i omalovažavanja.
- Za mene je znanost broj jedan, znanost ne može imati prijatelja ni ljubavi, mora biti objektivna, lišena emocionalnih natruha, a često se to ne shvaća, poručio je Tolja na kraju.