Sveučilišna profesorica Morana Čale održala je u Znanstvenoj knjižnici predavanje o hrvatskome bezumnom nasljedovatelju Ariostova Bijesnog Orlanda, Vetranovićevu Piligrinu, pod naslovom ''Ja nisam onaj, što se, da sam, čini ”.
Najprije je u ime domaćina okupljene pozdravila voditeljica Znanstvene knjižnice Paula Raguž koja je istaknula kako je predavanje organizirano u sklopu obilježavanja „Orlandove godine“, ali se isto tako nadovezuje i na nedavno održanu Noć knjige. Također, posjetitelji mogu vidjeti najstarija izadnja Ariostova Bijesnog Orlanda koja se čuvaju u Znanstvenoj knjižnici te prijepis Mavra Vetranovića.
Čale je predavanje započela opisujući karakter Ariostova Orlanda te je pokazala i neke od najstarijih ilustracija poput drvoreza koji je nastao 1526. „Ja nisam onaj, što se, da sam, čini“: tim riječima, u XXIII. pjevanju Anđelinovićeva prijevoda remek-djela Ludovica Ariosta, naslovni lik posljednjim znakovima prisebnosti priznaje da ga napušta razum. Tragičnim koliko i komičnim prizorima junakova ludila koji zatim slijede, na strukturalnoj prekretnici zapleta, Ariostov spjev u tradiciju pripovijedanja o potrazi srednjovjekovnih vitezova lutalica za ljubavlju i pustolovinama uvodi temu poteklu iz klasične književnosti, koja je ujedno u žarištu zanimanja mnoštva suvremenih humanističkih rasprava. Na satiričnoj meti najslavnije među tim raspravama, Pohvale ludosti (1511.) Erazma Roterdamskog, upravo je krhkost predodžbe o nadmoćnosti ljudskoga uma i povlaštenoga dostojanstva, kakvu na vlastitoj koži otkriva Ariostov Orlando.
Bolešću Ariostova viteza zarazio se s njim naoko neusporedivi protagonist i pripovjedač Vetranovićeva Piligrina. I njemu, naime,odbjegla pamet naruši ljudsko dostojanstvo,primoravajući ga da se dade u potragu za lijekom svojemu bezumnom stanju. Stoga se kratki spjev dubrovačkoga pjesnika može smatrati rijetkim hrvatskim prilogom dvojakoj renesansnoj topici ludosti. No, posrijedi je samo simptom Vetranovićeve obuhvatnije književne zaraze Ariostovim spjevom: Bijesni Orlando Vetranoviću ne nudi samo obilnu pričuvu aluzija i reminiscencija, nego i uzor bezgranične domišljatosti u upotrebi, kontaminaciji i premreživanju fragmenata tuđih tekstova. Predavanjem je Čale razmotrila i zašto Piligrin nije (isključivo) ono što se čini da jest.