MATO JERINIĆ Duboko u čovjeku nešto je plitko

Likovna kolonija u Trnovici održala se jubilarni 20. put. Malo primorsko selo za koji jedan od inicijatora kolonije, književnik, aforističar i umirovljeni novinar Mato Jerinić voli reći da je „veće od dobre muške šake“ okupilo je ljubitelje umjetnosti, prirode i dobrog druženja.

Trn(ovica) u oku

- S obzirom na mjesto gdje se događa, na broj umjetnika koji u njoj sudjeluju, na upornost nas da se ona održava i na reputaciju do koje je dostigla – ja sam zadovoljan. Od jedne male Trnovice došla je do razine jedne međunarodne likovne kolonije. Tu su bili Česi, Talijani, Nijemci, Slovenci, Poljaci, sudionici iz Bosne i Hercegovine… Kad se sve zbroji, više od 1000 ljudi je tu slikalo! Bitne su tri komponente: kolonija je umjetnička sama po sebi jer je tvore umjetnici koji slikaju, graditeljska je jer smo obnovili zgradu škole u Trnovici koja je jedinstveni spomenik ruralnog graditeljstva i koje nema nadaleko. Dužni smo je sačuvati – zbog naših predaka, zbog mještana Trnovice, a i zbog svih drugih. Nažalost, Dubrovačko primorje izumire. Obnovili smo i jedno ognjište koje je zaštićeni spomenik kulture, uredili smo zgradu do škole i napravili smo vodospremnik. Napravili smo sanitarni čvor što ga nemaju mnogi kafići u Dubrovniku i sad ćemo raditi na uređenju triju lokvi u Trnovici. One lokve, naročito ona velika, spas su i život sela jer osim toga što se u njoj stoka napaja, u njoj su mnoga muška i ženska djeca iz Trnovice naučila plivati. Nije bilo neplivača! Lokve su žila kucavica sela. Humanitarni aspekt kolonije ogleda se u tradiciji da su štićenici Centra za rehabilitaciju Josipovac naši gosti i punopravni sudionici kolonije koji slikaju i druže se s nama. Naročito smo sretni zbog Opće bolnice Dubrovnik. Osam odjela je oslikano slikama s kolonije! Rijetko ćete naći humanitarnu organizaciju ili ustanovu u Županiji, a da nema dara od Likovne kolonije u Trnovici!



Kolonija je utemeljena 2000. godine.

- Žao mi je što neki koloniju često povezuju samo sa mnom. Ja sam samo jedan od mnogih. Svi smo rođeni u Trnovici: Srećko Jarak, Nevenka Grošeta, Ivo Jerinić, Nikola Grošeta, Pero Grošeta… Mi smo bili onaj nukleus, a oko nas su bili uglavnom ljudi rođeni u Trnovici, a koji žive vanka. Davali su nam snagu i pomoć, materijalnu pomoć. Našli smo se jednom u Trnovici i onda je netko rekao: a zašto mi ne bi organizirali koloniju u Trnovici? Pomislio sam: „Pa gdje ćemo mi koloniju?!“ Prvi put je začudo došlo 15 ili 16 slikara, to nas je iznenadilo, znam da smo im nešto na gradelama ispekli da im damo jesti, a onda je krenulo!


Izostaje podrška šire i uže lokalne vlasti, kao da je mnogima Trnovica trn u oku.

- To je jedno čudo, ali to je i odraz našeg primitivizma. Za mnoge ljude, ne znam što im je u glavama, mi smo još uvijek neka „mala Moskva“, „crvena Moskva“, mi smo „komunistička Trnovica“ zato što je iz tog sela bilo ljudi koji su bili partizani u NOB-u i sad nas oni tako doživljavaju. Vjerujem, da bi slika o toj koloniji bila drugačija da smo mi koji je vodimo u HDZ-u. Međutim, nitko od nas nije u strankama i normalno da nas se „udara“! Nije problem u materijalnu davanju, problem je u nerazumijevanju veličine te kolonije za selo. Nema joj u Županiji, u Hrvatskoj premca! To boli – što oni to ne vide, Županija to ne prepoznaje, ona daje svoje godišnje nagrade daje posthumno za ovo ili ono, a ne vidi da se u Trnovici postoji jedan županijski centar kulture! U tom smislu nerazumijevanja jednaka je i Općina Dubrovačko primorje.



Napominje Jerinić kako njih politika ne zanima, zanima ih samo umjetnost, nosi ih ljubav i ponos prema Trnovici.

- Mene najprije čudi da u Hrvatskoj još nije završio Drugi svjetski rat. Još uvijek ratuju ustaše i partizani. Onda me čudi koliko smo okrenuti u prošlosti, a koliko malo gledamo u budućnost. Tako da mi se čini da ova moja lijepa zemlja budućnosti i nema jer toliko niče mržnja. Nije problem što je Hrvatska razjedinjena, mada je i to problem, ali pravi problem je mržnja. Oni koji ne misle kao ja, neće da me poštuju, nego me odmah mrze. Predsjednik sam Udruge antifašista Dubrovnik pa se jedni pitaju što je to jer kažu da nema više Sutjeske?! Ali mi se borimo protiv novog fašizma, a jedan od oblika je izostavljanje žena, nasilje nad djecom, obespravljeni i neplaćeni radnici... Tisuće je varijacija neofašizma, da ne govorim o ekstremnom nacionalizmu i kleronacionalizmu!



"Ako je sve u našim rukama, onda nema ništa našim glavama“ - kaže Jerinić u jednom aforizmu.

- Čini se da u našim glavama ima sve manje pameti. Krleža je čini mi se jednom rekao da „primitivizam kruži svijetom“. Mislim da začudo u ovoj našoj zemlji puno primitivizma. Udruženi neznanje i mržnja – to je najveća opasnost. Ne čudim se mladim ljudima, ne odlaze svi zato što nemaju kruha, mada i mnogi i nemaju, odlaze jer vide da ih se kao građane, kao osobe ne poštuje, ne mogu ostvariti svoja elementarna ljudska prava dok naša politička elita živi kao što živi engleska kraljica. Gledam tu Torcidu, mladi su jako zainteresirani za Torcidu bez što tako više štete Hajduku nego koriste, mada se zaklinju koliko vole Hajduk. Toliko je Hajduk platio kazni, mogao je kupiti Maradonu! Mladi nisu zainteresirani za antifašizam jer nitko im o tome i ne govori! Pitam se rade li to iz neznanja ili ih netko na to potiče: da na maturi viču: „ajmo, ajmo ustaše“, „za dom spremni“ i da crtaju ustaške simbole. Ne vjerujem da je to samo iz hira, nego je možda i naopaka ideologija ušla u glave pojedinih mladih ljudi.

Otkriva sugovornik koliko mu koristi, ali zapravo šteti otvorenosti i iskrenost.

- Tko istinu gudi, gudalom ga po prstima tuku! Možda bi bilo pametno da imam drugi mentalni sklop pa da šutim kako bi nešto i ušićario. Čuo sam baš komentare pred Likovnu koloniju: „Šta ovaj Jerinić, što poklanjaju bolnici slike, što im Jerinić svoje slike ne poklanja?!“ Pa nemam ja slika da ja oplemenjujem bolnicu! (smijeh) Ima tih ljudi koji su blago rečeno – zločesti. Danas u Hrvatskoj je višestranačje, ali vlada jednoumlje i ako niste u tome van ste svega! I oni koji „veslaju“ ili „jedre“ vas će kao „plivača“ van toga „broda“ nastojati potopiti, a ne pomoći vam.



Ove godine Društvo dubrovačkih književnika slavi deset godina.

- Vrlo sam sretan što sam jedan od inicijatora i osnivača tog Društva. Bio je tu profesor Stojan Jančić, profesorica Eta Rehak, profesor Tomislav Kuliš i Boris Njavro. Bio je tu i Davor Mojaš i još mnogi drugi. Mislio sam da je osnovni zadatak Društva pomoći mladim ljudima da u svojim rukama vide svoju knjigu. Zadovoljan sam koliko sam pomoći pružio mladim ljudima, pisao predgovore, pogovore, recenzije… Više se radujem njihovoj radosti nego mojim knjigama! Nama je osnovni zadatak bio pomoći talentiranom početniku, da on uspije, a ne pomoći afirmiranim ljudima koji mogu tiskati knjige na druge strane. Neosporno, Društvo je vrlo značajno i čudim se u prvom redu Borisu Njavru koliko on uspije kao predsjednik smoći snage i novaca da se knjige tiskaju. Društvo dubrovačkih pisaca je jako dobro društvo, uopće u dubrovačkoj kulturi danas – pored Kazališta Marina Držića, Dubrovačkog simfonijskog orkestra, jako dobrog časopisa „Dubrovnik“ i pored Dubrovačkih ljetnih igara… Ne može se Društvo zaobići mada se još o njemu ne razmišlja kao o jednom ozbiljnom faktoru u kulturi. No, valjda će sazreti vrijeme i za to.



No, Dubrovčane i njihove goste očekuju 70. Dubrovačke ljetne igre.

- Ljetne igre su posebna tema, moja velika ljubav. Svojevremeno sam pisao scenarije za otvaranje Igara, bio predsjednik Odbora za dramu, pisao sam o predstavama, ali Dubrovnik treba Ljetne igre danas. Od stare slave se ne živi. Ne dolaze ljudi toliko u Dubrovnik da bi gledali dramu, oni koji se u Dubrovniku zateknu otići će na koncert. Može se stranac smijati Bokčilu i Pometu, ali njega puno više u Kneževom dvoru ili negdje drugo interesira glazbena predstava. U tom smislu ne znam kako ljudi ne vide, ali ne možemo više bez koncertne dvorane! Ne možemo! To bi spasilo Dubrovnik i dubrovačku kulturu!



Socijalna nepravda

Nema još ponečega u gradu podno Srđa.

- Nema ni satire, a ovaj je grad dao jednog Držića i mnoge druge. Dao je i Feđu Šehovića koji je i danas živ, što mi je naravno drago, a koji se u satiri uspješno ogledao. Aforizme i epigrame nastavljam pisati ja. Aforizam i epigram moraju bosti, a ne blejati! Ako bleje – gotovo je! Nema ni erotske poezije! Još se govori o mojoj knjizi „Kokotove monade“. Izazvala je bunt, a erotike je od pamtivijeka, otkad čovjek postoji. Ono što su pisali Baudelaire i ostali, moji stihovi su čaj prema njihovim! Čudni su ljudi, privatno pričaju svašta, a kad vide erotsku pjesmu pomisle: „Kako ga nije sram?! Kako je to mogao?!“ Možda su tu moju knjigu mnogi dočekali na nož zbog vrlo erotskih crteža Josipa Škerlja. Neki svećenici su je proklinjali s oltara, ali nema je više. Traže je, ali ne želim tiskati nova izdanja. Neka ona ostane takva kakva jest.

No, stvaranje ne prestaje. 26. knjiga je tiskana, na 27. radi. Riječ je o epigramima i radni naslov knjige je „Oči iza glave“. Jerinić vjeruje da će biti reakcija, a otkriva odakle mu nadahnuće.

- Naiđem tako, vidim ili čujem nešto. Nadahnjuje me taj žalosni odnos među ljudima. Gdje je ono Voltaireovo: „Cijenim tvoje mišljenje i omogućit ću ti da ga izneseš, ali ti cijeni moje“. Nema, ako ti imaš svoje mišljenje, a ja nisam za – ja sam „mrtav“. Jako me boli kad vidim starije ljude sagnute u kontejneru, samo im vidim dio tijela, glava je u kontejneru, prebiru i traže. To je strašno! Možemo mi govoriti o ljepoti naše zemlje, tu nema sumnje, možemo o koječemu, ali treba jednom jasno i glasno reći: ova je zemlja puna siromašnih ljudi – ljudi na rubu egzistencije, gladnih ljudi, gladne djece… Koliko danas ima obitelji, koliko majki i očeva koji nisu u stanju djeci mesa kupiti?! To je realnost. Možemo se mi sakrivati, možemo mi hodati kao slijepi konji, ali to je činjenica. I tu sam kao satiričar uvijek na strani, uvjetno rečeno, malog, potisnutog, obespravljenog čovjeka, čovjeka kojemu pružam ruku i uvijek ću je pružati.



Suglasan je Jerinić, kad satiričar ukaže na lošu situaciju uvijek izvuče 'deblji kraj'.

- Pretjeruje, izmišlja i ne voli Hrvatsku! Interesantno, kad sa mnom polemiziraju i ne znaju što će reći, onda kažu: on ne voli Hrvatsku! Ali Hrvatska je moja zemlja, nemam drugu zemlju, volim je onoliko koliko je ona socijalna, pravna i demokratska. Ništa više, ništa manje! Tko pita one naše ljude u Irskoj koliko oni vole Hrvatsku?! Oni sad vole Irsku jer im je dala mogućnost pristojne egzistencije - jer su poštovani kao osobe. Koliko je tih, što bi rekao Držić, „nahvao ljudi“ kojima je jedini plašt patriotizam?! „Lupnu“ te i onda kažu: „Živjela Hrvatska! On nije Hrvat, on je ovo, on je ono!“ I bježe u taj bunker, vrlo malo znaju, a mnogo mrze.

Prisjeća se Jerinić i novinarske karijere, sjetio se i kako je nedavno preminulog asa Formule 1 Nikija Laudu intervjuirao u Austriji.

- Slobodna Dalmacija je ostala moja velika ljubav. Nisam u Slobodnu došao kao početnik, došao sam s radiotelevizijskog centra kao gotov novinar. U njoj sam radio zajedno s mojim dragim kolegama u dopisništvu. Nešto što je trajno i veličanstveno, ali o čemu se vrlo malo zna jest činjenica koliku je ulogu Slobodna Dalmacija odigrala tijekom ovoga rata, kojega smo bez razmišljanja nazvali „domovinski“ umjesto oslobodilačko-obrambeni rat jer smo ovo „domovinski“ uzeli od Rusa. Ona i odred naoružanih brodova. Svaki dan su ljudi u skloništima dobivali Slobodnu Dalmaciju. Nije bilo struje, vode, nije se mogla gledati televizija, Slobodna Dalmacija je bila sve. Imali smo sjajne reportere: Antun Masle, Luko Brailo, Nino Salvia, Ahmet Kalajdžić, Olivija Gustin, Anet Marunić, Gabrijela Bijelić - i ja s njima – vječno smo bili na terenu. Nitko od nas nije 'kliznuo' iz Dubrovnika niti je tražio bolovanje, svi smo radili svaki dan. No, došla je proslava oslobođenja juga Hrvatske u Sportskoj dvorani na kojoj su prozvali zasluge medija. Prozvali su Dubrovački vjesnik, Radio Dubrovnik, zagrebački Vjesnik, ali ne i Slobodna Dalmacija… To nas je toliko zaboljelo, teško je bilo shvatiti da je to bila greška u protokolu. Ti si u tom momentu smo bili poniženi i uvrijeđeni zbog svega onoga što smo sve tijekom rata radili. Smatrali smo da je to naša građanska i novinarska dužnost, nismo mi heroji koji smo tu ostali, mi smo ostali da svojom prisutnošću branimo naš grad, niti su svi izdajnici koji su otišli, mada ima i onih koji su izdali grad. A ima i dosta onih koji su naprosto morali otići, ako si bio star i nemoćan čovjek – što si mogao? Tu umrijeti?! Nijedan od nas nije dobio godišnju nagradu ili nagradu za životno djelo jer moje drage kolege u Splitu koje o tome odlučuju, uglavnom gledaju Split. Pa zar nije netko od nas mogao to dobiti?! Kad smo mi počeli i kad je još bio naš čuveni novinar Joško Kulušić, u Dubrovniku se, točno se sjećam – prodavalo 80 Politika, 120 sarajevskih Oslobođenja, vrlo malo Slobodne Dalmacije. S dopisništvom smo Slobodnu dotjerali do 8 tisuća prodanih primjeraka Slobodne u Dubrovniku!



Komentira Jerinić i stanje novinarstva danas.

- Prvo svi moramo početi od činjenice da ne postoji slobodno novinarstvo, ako se pojavilo u prvom plemenu onda je i onaj 'šef plemena' nadgledao, pretpostavljam da se pojavio. Ili je nad tobom država, ili partija, ili stranka ili crkva, vječno je netko. A što te više oni stišću i gledaju kako pišeš, to više u tebi razvijaju autocenzuru. I što? Može uspjeti samo onaj novinar koji izgradi svoju novinarsku osobnost. U sustavu u kojem sam ja živio, da se razumijemo, znalo se što se može, što ne. No, mnogi od nas uspjeli su izgraditi svoju novinarsku osobnost, ja sam je izgradio kroz svoje tekstove, naročito kroz moju kolumnu „Dubrovački aršin“. Mojim današnjim mladim kolegama nije lako, oni su s jedne strane pod paskom vlasnika, urednika, a vlasnik je opet pod paskom onih koji mu daju novac i koji ga održavaju. Danas mladi novinar nema kad izgraditi svoju novinarsku osobnost, bez obzira na to što on može naći neke informacije. Mi smo za informaciju uvijek morali ići na lice mjesta. Sjećam se jednom prometne nesreće na Bistrini. Legendarni fotoreporter Milo Kovač i ja ukrcali smo se u auto i krenuli. On je slikao nesreću, a ja zabilježio osnovne podatke. Film je potom nosio na autobus, a ja sam na mašini pisao pa diktirao tekstu Split. Ne može se usporediti, daleko od toga da bi ja rekao da smo mi bili bolji novinari. Novinar danas ima svoj put, svoj način i nije mu lako. Osim toga, mi smo bili zaštićeni, na poslu smo bili puno više zaštićeni nego su današnji novinari. Današnjem mladom kolegu netko može reći: „ajde, više nećeš pisati“ A mi smo bili sigurni na poslu, znali smo da nam je egzistencija osigurana.

Bez obzira na sve, Jerinić za sebe kaže da je po prirodi optimist te zaključuje:

- Jedan dan mora doći sve na svoje mjesto, mora doći. Moraju nadvladati znanje, pamet, ljubav. Mora mržnja otići negdje dalje, ako ne bude to, onda zaludu što sam ja optimist, bit će naopako!