Zamislite da ste dvadeset i sedam godina u pravilnim vremenskim intervalima fotografirali vlastito tijelo. Bi li one najstarije fotografije izazvale čežnju u odnosu na one najnovije? Biste li u takvim fotografijama vidjeli mladost koja vas, pred vlastitim očima, što bi Arsen rekao, i vara i krade i napušta ili biste, naprotiv, vidjeli i neke druge stvari - ljepotu kroz vrijeme, snagu, sigurnost, hrabrost?
Ako ćete pitati autoricu ovakve izložbe, našu poznatu fotografkinju Maru Bratoš, dobit ćete prije svega odgovor - istinu. A "Istina" je naziv ove izložbe koja je upravo otvorena u Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku.
Njome Mara obilježava 27 godina rada, a riječ je o vremenskom razdoblju u kojem je autorica snimala vlastito tijelo. Počela je 1995., potom je sljedeći ciklus nastao 2005., onda 2015., potom je je 2017. fotografskim aparatom ovjekovječila period trudnoće...
Izložba obuhvaća izbor portretistike vlastitih aktova nastalih u ciklusima: "Autoaktovi u šumi" (1995.), "Autoaktovi" (2005.), "Autoaktovi 2015" (2015.), "Ljubav i život žene" (2017.), "Autoportret s kćeri" (2021.) i "Pavla i Mara" (2022.). Za koncepciju je uz samu umjetnicu zaslužna i kustosica izložbe Petra Golušić.
Bez uljepšavanja
- Izložba uključuje 48 radova i uključuje šest fotografskih ciklusa i svi su autobiografski. Kroz ovaj proces htjela sam prikazati tijelo i sazrijevanje jedne žene kroz cikluse. Kako se mijenjalo tijelo, mijenjala se i tehnologija, pa se i to vidi na ovim fotografijama. Sve je krenulo '95. kao konceptualni eksperiment, a znate kako je kad ste student - imate više hrabrosti, upuštate se lakše u neke stvari nego što ćete kasnije. Tako sam se ja upustila u ovaj, koji se, eto, protegao kroz tri desetljeća, govori nam umjetnica u razgovoru za Slobodnu.
U fokusu je žensko tijelo u raznim fazama, fragmentima i svako priča svoju priču. Kako biste vi definirali žensko tijelo, što ste sve u njemu vidjeli tijekom ovih godina?
- Tijelo nam govori tisuće priče i ono što sam htjela jest posve ga ogoliti i kroz njega predstaviti spektar emocija koje su se u njega utkale tijekom godina - od mladenačkih traženja, znatiželje, hrabrosti, boli, patnje. Nema ovdje nikakvog uljepšavanja, cijela izložba je iskrena, "sirova", integralna i zbog toga i nosi naziv "Istina".
Današnja kultura često prihvaća samo fino isklesano tijelo kao nešto poželjno, ne praštaju se nikakvi odmaci i nesavršenosti, što kod mnogih žena izaziva bespotrebne komplekse, skrivanje i slično. Što mislite, zašto je to tako i zašto mnoge žene imaju problem zavoljeti vlastiti tijelo i kožu, unatoč itekakvoj istini da je to najbolji instrument koji će ikada imati?
- Mogu govoriti u svoje ime, a to je da sam i u poslu i u privatnom životu uvijek nastojala ostati ono što jesam. Nikada nisam htjela bježati od sebe na niti jedan način. To ponekad zna biti i izazovno, ali ja se trudim. Ja razumijem trend i modu i nemam ništa protiv toga da netko slijedi takve stvari, ali ljepota je relativna i nalazi se svugdje oko nas, a svatko je doživljava na svoj način. Pojam lijepog definitivno ne bi smio biti samo u brendiranim torbama ili filterom uljepšanim fotografijama.
Gdje vi pronalazite najviše ljepote?
- Prije svega u svojoj obitelji, a onda u prirodi.
Postoje li neki motivi s kojima se još niste "uhvatili ukoštac", a rado biste se pozabavili njima?
- Postoji, ali ta ideja se još kuha u meni. Trebam se prvo osamiti, sama sa sobom se usuglasiti oko svega, pa tek onda o tome govoriti. Ali ideja definitivno ne fali.
Kakva snimanja vas najviše opuštaju, a kakva vas, s druge strane, nisu nikada zanimala?
- Zanima me čovjek i on je uvijek u prvom planu. Nema fotogenične i nefotogenične osobe, pitanje je samo što želiš izvući iz tog čovjeka, a koliko ćeš u tome biti uspješan, ovisi o energiji između modela i fotografa. To je dvosmjerna ulica. Ja radim dvadeset i devet godina i za sada sam imala možda dva ili tri, nazovimo neugodnija iskustva. A ono što me nikada nije zanimalo jest, primjerice, ratna fotografija. Apsolutno je razumijem, ona nosi adrenalin i cijeli spektar raznih emocija, ali to nije moj svijet.
Odmor i godišnjica braka
Mislite li da je u Hrvatskoj fotografija s umjetničkog aspekta zapostavljena?
- Upravo suprotno. Mislim da ona u posljednje vrijeme doživljava procvat i da se trenutno nalazi na mjestu gdje je oduvijek trebala biti.
Koliko prihvaćate sugestije svog supruga Nikše Kušelja, je li on vaš najveći kritičar?
- Naravno da mi je njegovo mišljenje jako važno. Njegovo, kao i nekih ljudi iz struke, nikad ne želim ići ispod određene umjetničke težine.
Uskoro slavite i prvu godišnjicu braka. Znate li već kako ćete to obilježiti? Kako ćete vas dvoje, zajedno sa kćerkom Pavlom, provesti ovo ljeto?
- Pa godišnjicu ćemo sigurno proslaviti, još uvijek ne znam kako, a što se tiče ljeta držat ćemo se Dubrovnika, Konavala, Cavtata... To je naš kraj i tijekom godine ga se jako uželimo, tako da je ovo period kada nadoknađujemo propušteno. Ovdje se najbolje pune baterije, a onda koncem kolovoza ponovno natrag u Zagreb.