LUKO PALJETAK O TONKU MAROEVIĆU - Nećemo, uvjeren sam, za više od stoljeća moći biti suvremenici takvom čovjeku!

Jedna od glavnih poveznica Tonka Maroevića s Gradom bio je pjesnik i prevoditelj Luko Paljetak koji se teško nosi s iznenadnim gubitkom bliskog prijatelja, piše Slobodna Dalmacija.

- Posljednji susret bio je naš telefonski susret u utorak ujutro. Nazvao me je u 9 sati, dogovarali smo se o promociji koju smo bili planirali za 21. i 22. kolovoza u Starom Gradu. Trebali smo zajedno predstaviti njegovu antologiju hrvatskog pjesništva trećega poraća koju je on naslovio ”Svjetlaci”. Sljedeće večeri trebala je biti moja pjesnička večer na kojoj je on trebao sudjelovati. Bio je posve jednako raspoložen i jednako blizak i jednako, nažalost, fizički daleko, prisjeća se Paljetak.

O važnosti Maroevićeva lika i djela uopće ne dvoji.
- Nećemo, uvjeren sam, za više od stoljeća moći biti suvremenici takvom čovjeku! On je bio osoba kakva se više ne može ponoviti. Znao sam ga više od 50 godina, a u tih 50 godina gotovo da nije bilo nijednog mog nastupa ili knjige, a da on u tome nije sudjelovao: kao predstavljač ili kao pisac popratnog teksta ili  jednostavno kao čovjek bez kojeg taj čin ne može biti takav, govori akademik.
Otkrio je koja mu je vrlina bila posebice draga.

NIJE VAŽNO PROCIJENITI, NEGO PROTUMAČITI 

- Ja sam Tonka, zajedno s nekoliko njegovih i mojih rijetkih prijatelja, uvijek zvao ”Tonkoslav”. Nije se nikada ljutio na to, dapače, on je osjećao da mi time povlađujemo crtu koju je u sebi najviše cijenio, da neprestano bude začuđeno dijete u svijetu koji je prepun ljepote za koji on zna da je poslan sa zadatkom ne samo da protumači, nego da mu se i divi i da to svoje divljenje, a i tumačenje, prenese drugima, komentirao je Paljetak.

Dao je i odgovor na pitanje koliko je Maroevićevo mišljenje utjecalo na njegovo stvaranje.
- Njegovo mišljenje su svi cijenili, a s vremenom u dugim našim razgovorima uspjeli smo zajedno razviti jedan stav prema stvaranju uopće, stav čije su postavke sljedeće: ”Nije važno procijeniti, nego protumačiti!”. Više mi je vrijedilo to da on razumije ono što radim nego da on, a to nikada ne bi ni uradio, daje bilo kakvu ocjenu tom mom radu. On je bio onaj koji želi tumačiti i njegov racionalni duh nije nikada popustio pred njegovom radoznalošću da u svijet u nekom umjetničkom djelu uđe onako začuđeno kao neka vrsta ’Alise u Zemlji čudesa’ i da to što vidi pokuša protumačiti, a ne da to svrstava u kategorije ’dobrog’, ’lošeg’ ili ’osrednjeg’, pojašnjava sugovornik.

- On je počeo kao student povijesti umjetnosti, posebno zainteresiran za arhitekturu dok ga nije prisvojila književnost. U Dubrovniku je on vidio model savršenog grada, ali ne treba zaboraviti da je Tonko rođen u jednako tako jedinstvenom, Starom Gradu na Hvaru.. Nije on došao iz nečega što nije bilo jednako tako uljuđeno, visoko uređeno, kultivirano i posvećeno umjetnosti. S jedne strane, ta potreba za krajnjom  racionalnošću, a s druge beskrajno područje umjetnosti, bez obzira na to je li to poezija, slikarstvo, arhitektura, glazba ili jednostavno život u kojemu ljubav jest ono što život čini lijepim, ističe Paljetak.

Luko Paljetak napominje kako Maroeviću u Dubrovniku posvetiti posebnu večer ”jer je on previše zadužio ovaj grad”.
- Umjetnost u Hrvatskoj druge polovice 20. i ove prve polovice 21. stoljeća morat će se na njega neprestano oslanjati, poslije njega neće ništa biti onako kako je bilo dok je on bio među nama. A, nemojmo se zavaravati, njegovim fizičkim odlaskom nije prestala i neće prestati njegova važnost. Među onima koji su s njim dijelili istu radost stvaranja, radoznalost i strepnje, njegova uloga ostaje, piše Slobodna Dalmacija.