U razmišljanju kako ove godine zaključiti pričice o Igrama, rješenje mi je dao Internet! Na portalu starih novina, u potrazi za pojmom Festival Dubrovnik, otvorio mi se tekst objavljen 1962. s poznatim likom – Ljubicom Búbom Marinović, koja je u to doba boravila u SAD tri mjeseca kao gošća američkog State Departmenta. Priča o "statuesque, blue eyed blonde" dami iz Dubrovnika tiskana je u "San Francisco Examineru", uglednom listu koji izlazi još od 1865. godine.
Dugogodišnja tajnica Igara fascinirala je američku novinarku jednako stilom, stasom i znanjem. Zaista, gospođa Marinović, jednostavnije Búbe, zadužena za organizacijske poslove pripreme i izvedbe programa, desetljećima je bila svojevrsni sinonim za Igre, iako se njeno ime ne može naći u monografijama festivala. Otac mi je rado prepričavao anegdotu kako je jednom natjerala Benjamina Brittena da "na četiri noge" ispod stola za kojim je sjedila traži njenu sandalu koja se "neđe zagubila u ovim mojim silnim papirima". Znajući Brittenove sklonosti, on svakako nije bio fasciniran Búbinom ženstvenošću, nego njenom osobnošću. Družila se s mnogim svjetskim umjetnicima, znala ih oduševiti sitnicama. Primjerice, kad bi Mstislav Rostropovič došao u Igre, hitno bi naručila sladoled koji je on obožavao. Zbog takve atmosfere, govorila je, umjetnici su na Igrama znali nastupati i za 30 posto niže honorare od uobičajenih. Usput, iz njenih intervjua otkrio sam da su autori dragocjene publikacije iz prvih godina Igara: "DLJI u stranoj štampi 1953.-1963." Rudimir Roter i Aleksa Benić, s čime se moj otac nikada nije hvalio. I da u skladu s tadašnjim običajima nisu potpisani, niti dobili honorar. Ali, bez tog entuzijazma, Igre ne bi postale – Igre!
Rođena 1920. u staroj dubrovačkoj plemićkoj obitelji Bona, Búbe je bila "papričica" od malih nogu. Kad joj roditelji nisu dopustili ići na fakultet, jednostavno je pokupila nekoliko obiteljskih zlatnih "napolendora" i autostopom se zaputila rodbini u Novi Sad. Vratila se doma nakon policijske potrage, ali uspjela u naumu – završila je Filozofski fakultet u Zagrebu.
"Ova ‘osobina‘ svakako je bila inspiracija njenom ocu da odbije jednog od brojnih prosaca ‘zato jer NJEMU želi dobro!", zapisao je o Búbi Mišo Mihočević na moju zamolbu, budući da je on desetljetni svjedok zbivanja u Igrama, na dugom putu od kurira do direktora DLJI. I Mišo spominje vremena kada su se svjetski umjetnici, u nedostatku novca, osvajali šarmom organizatora: "Glavni oblik ‘šarma‘ bio je smijeh, ponajčešće na vlastiti račun. I tu je Búbe bila ravnopravna svojim muškim suradnicima. Njen humor bio je brz, britak, autoironičan, ustvari realističan. Impresivna je bila njena energija, od vrlo, vrlo brižne majke, preko nenaspavane tajnice velikog festivala, do one sjajne dame navečer oko 9 ura, kad bi se spremila i prošla Stradunom na koncerat u Dvor", zapisao je Mišo. Na svakoj izvedbi Igara uvijek na istom pogodnom mjestu s kojeg je, ako zatreba, mogla trenutno reagirati.
Dama kakva je bila, znanjem jezika (u množini) i poznavanjem Dubrovnika, gospođa Búbe je redovito vodila po Gradu dubrovačke VIP goste, od okrunjenih glava do predsjednika država. Uz to, kako je relativno često boravila u SAD kod brata Mata, uglednog liječnika u New Yorku, odlazila je na predstave u Metropolitan Operu, susretala i tamo mnoge slavne ljude. Jednom se tako začakulala s nikim drugim nego s Marilyn Monroe, toliko da je brat Mato iznenađeno zapitao otkad pozna slavnu glumicu. Kao i američka novinarka s početka napisa, tako i Mišo Mihočević u sjećanjima spominje Búbin modni stil: "Igrom slučaja imala je na raspolaganju i haljine iz najviše mode, pa je uz svoj stas privlačila poglede, jednom i čak izazvala prometnu nesreću u New Yorku. No, Búbe je to prepričala na svoj jedinstveni način. Otprilike: ‘Imala sam strašnu dugu tirkiznu vestu. I bome išla pješke kako uvijek. Čejad me gleda, okreće se. Neki se zabio u drugi auto, a ja se mislim: što će mi što me ovi ođe gledaju, kad me ne vidi niko iz Gruža!"
Gospođa Búbe je partila 2014. godina, a s njom i jedna era Dubrovačkih ljetnih igara…