Gost još jednog nastavka ciklusa „Književnost u Lazaretima“ bio je hrvatski književnik, kritičar, scenarist i publicist Jurica Pavičić. I ovu je književnu večer, kao i sve prethodne, moderirala Staša Aras. Povod susreta je i predstavljanje Pavičićevih naslova „Crvena voda“ te „Knjiga o jugu“.
Posljednji donosi 15-tak eseja o jugu – kako hrvatskom tako i europskom, govori se o Mediteranu, Jadranu, hrvatskom priobalju. Pavičić je istaknuo kako je riječ o skupini tekstova koja spada u novinsku esejistiku i koja ne sadrži nijedan nastavak njegove redovne kolumne „Vijesti iz Liliputa“. Tekstovi se bave fenomenologijom mediteranskog, dalmatinskog života pa je autor knjige obuhvatio i područja kao što su nogomet ili kuhinja. Četvrtina tekstova je već izašla u nekoj periodici (neki i u inozemstvu kao npr. u Austriji), jedan dio nikad nije objavljen dok su pojedini tekstovi prema Pavičićevim riječima „zašli u autobiografsko“. Upitan kako sve to stigne (na)pisati, Pavičić je rekao kako je dosta brz u pisanju, u šali je dodao da o njemu kruže urbane legende da u 15 minuta može napisati novinski tekst! Iako knjiga nije znanstvenog karaktera ispunjena je brojnim informacijama i zanimljivostima iz raznih domena, a autor je morao prionuti istraživanju.
O temi turizma Pavičić je kazao kako je Dubrovnik po tom pitanju najslavniji, najpoznatiji te ima najveću turističku tradiciju, ali i da su se upravo gradu podno Srđa prvom u Hrvatskoj dogodile neke pojavnost vezane uz turizam - koje su se kasnije proširile na druge gradove duž jadranske obale. Puno je puta znao čuti ljude u Splitu koji komentiraju „A mi smo se rugali Dubrovčanima!“. Naime, u Splitu su određene pojave došle kasnije, ali „s većom akceleracijom“. Jedna od tih pojava je iseljavanje iz povijesne jezgre koja se, kako je kazao Pavičić, prvo dogodila u Dubrovniku. Isto se dogodilo i Splitu čija je povijesna jezgra između 2001. i 2011. izgubila trećinu stanovništva. Ocijenio je Pavičić kako je tim procesima na neki način pogodovala i lokalna politika, a pojavom elitnog turizma nastale su nevidljive klasne granice koje su odredile prostor. Iako je Pavičić svjestan da ovi termini imaju marksistički prizvuk, istaknuo je kako je turizam zapravo klasni odnos – netko služi, a netko biva poslužen. Odvlači turizam od obrazovanja jer uglavnom potražuje slabo plaćeni radnu snagu, a primjerice donosi poskupljenje nekretnina. Također, javila se težnja prema „identitetnoj simulaciji“ gdje se „fejka“ (lažira) vlastita povijest u težnji da se bude „stariji“ nego što se zapravo jest.
S druge strane, Pavičić je isto tako postavio posve trezveno pitanje – što bi bilo bez turizma? Komentirao je kako bi bez turizma gradovi poput Dubrovnika, Šibenika ili Splita izgledali kao gradovi istih veličina a koji se nalaze u kontinentalnom, središnjem ili istočnom dijelu Hrvatske poput Karlovca ili Slavonskog Broda. Bile bi to „tužne i dekintirane sredine“, a ovako su stanovnici Dubrovnika, Šibenika ili Splita svjesni da žive u zlatnom kavezu. Mišljenja je Pavičić kako je „ovakav turizam problem za turizam“. Unutar turizma dolazi do sukoba malih i velikih iznajmljivača. Dodao je Pavičić kako je „Zimmer frei“ ipak obogatio mnoge ljude, brojne školovao te kupio stanove u Splitu, Zagrebu pa i u Berlinu. Inače, Pavičić zagovara „racionalno planiranje“.
Uhvativši se teme sječe na Marjanu, Pavičić je slučaj opisao kao “javašluk, neznanje i nekompetenciju“. Nekompetentni su ispali oni koji su trebali brinuti o gustoj i staroj šumi na Marjanu, kazao je kako je isključena mogućnost da se na mjestu posječenih stabala zahvaćenih potkornjakom nešto gradi jer je riječ o kulturnom dobru i zaštićenom krajobrazu. Isključio je gost u Lazaretima mogućnost da se radi o teoriji zavjere jer je cijeli slučaj presložen, a slučaj prati i sukob bivših i sadašnjih aktera splitske gradske uprave.
Govoreći o fotografiji svojih predaka iz 1914. nastaloj neposredno prije izbijanja Prvog svjetskog rata, Pavičić je povukao i jednu paralelu rekavši kako su u to vrijeme ljudi bili uvjereni kako će se vinovom lozom baviti sljedećih 100, 150 godina. No, izbila je filoksera pa su mnogi morali emigrirati u Južnu ili Sjevernu Ameriku, Novi Zeland i Australiju. Danas isto mišljenje vlada o turizmu, ljudi vjeruju da će se sljedećih 100 ili 150 godina baviti turizmom.
Opisala je Aras „Knjigu o jugu“ kao „nostalgičnu odu životu“ te potom prešla na knjigu „Crvena voda“. Riječ je o kriminalističkom romanu čija radnja počinje 1989. nestankom 17-godišnje djevojke i traje sve do 2016. Aras je prokomentirala kako su autoru eseji zasigurno poslužili kao inspiracija za pisanje sedmog romana. Osvrnula se na kritiku koja je pohvalila naslov ustvrdivši kako su Pavičićevi romani sve „bolji i bolji“.
Autor je na to odgovorio kako nije isto kad postolar napravi prvu i 150. cipelu, normalno je da će ta 150. biti bolja od one prve. Bez obzira na mišljenje kritike, Pavičiću je osobno najbolji roman „Žena s drugog kata“. Otkrio je kako mu u romanima nije namjera opisivati društvo jer to na puno efikasniji i izravniji način može činiti zahvaljujući novinarstvu. Bit mu je opisati likove koji ne smiju biti u zrakopraznom prostoru, kao autor mora znati što rade, gdje žive, koliko zarađuju, što jedu i niz drugih pitanja i zbog toga Pavičić sam za sebe kaže kako bi se mogao nazvati socijalnim piscem. Istovremeno je priznao kako nikada ne bi mogao pisati povijesne romane jer bi morao sjediti u arhivu šest mjeseci i tražiti što je taj netko doručkovao neke 1735. godine!
Radnja romana „Crvena voda“ traje dugo, događaju se velike društveno-političke promjene, kronika je to života njegovih likova kroz skoro trideset godina. Pavičić je kao uzor za kompoziciju romana uzeo biljarski stol. Svaka loptica je lik, a roman prati razne loptice koje su otišle u razne smjerove pa tako priču romana pričaju svi njegovi likovi – u trećem licu. Pavičić je potom pročitao jedan ulomak iz knjige.
Diskutirajući o temi kina i multipleksa, Pavičić je rekao kako multipleksi ne mogu zamijeniti klasične kino dvorane niti klasične kino dvorane mogu zamijeniti multiplekse. Podcrtao je i važnost Hrvatskog audiovizualnog centra, a osvrnuo se i na megapopularnu seriju koja se snimala u Dubrovniku.
- "Igra prijestolja" nije pala s neba. Netko je napravio to da se ta serija snima u Hrvatskoj, a taj netko nije Vlahušić, jasan je bio Pavičić.
Potom je na red došla tema čitanja. Za Pavičića najveća opasnost hrvatske književnosti nije činjenica što se malo čita jer „uvijek se jako malo čitalo“, problem je u tome što će ta malobrojna skupina koja još uvijek čita, uskoro čitati na engleskom jeziku. Među mladima sve više vlada kultura engleskog jezika, a hrvatski jezik sveden je na razinu dijalekta, koristi se kad se „priča s mamom u kuhinji“. Oni koji raspravljaju o hrvatsko-srpskim jezičnim odnosima, Pavičić je slikovito usporedio s grupom koja je na Titanicu: četiri petine broda je potonulo, a oni razgovaraju o boji tavana!
Prema Pavičiću, učenicima se već u drugom razredu srednje škole „tresne Zoranić" i onda je normalno da oni od toga „bježe“. Stoga je Pavičić podvukao kako je program za čitanje najveća „antipropaganda čitanja uopće“. Kazao je kako ima sina koji je išao u strukovnu školu i koji je u prvom razredu naučio više stilskih figura nego što ih ima na prijemnom na studiju komparativne književnosti! Došao je na ideju da iz udžbenika prvog i drugog razreda uzme sve važne pojmove i postavi ih desetorici članova/članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, ali su ga od toga odgovorili.
Aras je na kraju zaključila književnu večer informacijom kako 5. travnja na istom mjestu u goste dolaze književnice Olja Savičević Ivančević te Tanja Mravak. bLu