Osam desetljeća života, više od pola stoljeća od diplome na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu i dvije palme, točnije "Dubrovnik iz Svetog Jakova s dvije palme" naziv je izložbe i brojke su koje okviruju život dubrovačkog slikara Josipa Pina Trostmanna. Otvaranje izložbe u sklopu programa 69.Dubrovačkih ljetnih igara je 13. srpnja s početkom u 21 sat u atriju palače Sponza. Dubrovčani će je moći pogledati do zatvaranja 4. kolovoza, a u međuvremenu i pročitati neka razmišljanja ovog velikog slikara koji samozatajno radi u ateljeu na katu iznad galerije Flora u Lapadu. O nastanku nove izložbe, slikarstvu, Dubrovačkim ljetnim igrama, turizmu i životu, govorio je za Dubrovački vjesnik.
MALTRETIRANJE AKTOM
Kad i kako Vas je pronašlo slikarstvo?
Rođen sam 1938., a s deset godina starosti živio sam na Prijekom. Tu je bio moj dundo koji se bavio slikarstvom, imao je veze s uglednim likovnim kritičarom Kostom Strajnićem. Kad je Ivo Dulčić došao u Dubrovnik, 1948. osnovao je Večernju školu portreta. Moj dundo vidio je da ja već k'o dijete crtam, pa me nagovorio na tu večernju školu, svaku večer od 19 do 21 sat. Bio sam najmlađi, ostali su bili srednjoškolci, sa 16, 18 godina... Tamo sam sreo Milovana Stanića, Iva Grbića, Nežu Velikonju i Tomislava Šuljka... To bi se moglo shvatiti kao moj ozbiljniji prihvat slikarstvu.
Što nalazite u bojama, zašto Vas one toliko inspiriraju?
Rođen sam u Dubrovniku, a to je Mediteran. On je ljeti sunčan i vedar, potiče raspoloženje i vedrinu, pa i boja bude jače naznačena. Na Mediteranu je život veseo, pa da "skapavamo" od gladi, ne možeš skapavati jer možeš brati lupare! Već u gimnaziji sam otkrio fovizam. Čudno je to, u Titovoj Jugoslaviji bio je socijalistički realizam gdje je sve trebalo raditi realistički. Istovremeno je UNESCO izdao fantastična džepna izdanja knjiga o slikarima boje! Ćeo ili ne ćeo, s 18 godina sam imao bolji uvid u svjetsko slikarstvo kolorita. Tada je ono bilo vrhunsko, prihvatio sam ga svim srcem i do danas ga njegujem!
Kakve su akademije bile prije, a kakve danas?
Danas su bolje, modernije. Mi smo imali ”maltretiranje”, cijeli tjedan od 9 do 12 sati, tri školska sata slikali bi akt! Sjedi model i ti ga crtaš, cijelu godinu. Kasnije su nas maltretirali od 17 do 19 sati navečer, sat se zvao ”mali akt”. Pet godina – svaki dan akta. Pa to je gore nego u vojsci!!! Spavaš i znaš što crtaš, uđe ti u krv. Usto se učila anatomija čovjeka na latinskom, a u drugoj godini i anatomija životinja.
Zato ne slikate aktove?
Pun mi ih je kufer! (smijeh) Mislim da je mnogo provokativniji pejzaž.. Ako crtaš akt, on zauzima dio prostora, a oko njega moraš aranžirati prostor. Kad gledaš prirodu, okolina se cijela „vrti“, ima svega i svačega. Prema mladima koji su se kod mene pripremali, vidim da danas nema tog maltretiranja, na drugoj godini više ne moraš gledati akt, možeš raditi nešto svoje!
Cijeli razgovor pročitajte u tiskanom izdanju Dubrovačkog vjesnika!