Gospar Ivo čestitamo Vam rođendan! Uvijek ga slavite na osebujan način, kako je bilo ove godine?
Hvala vam. Pozvao sam dvojicu trubača iz jednog kvarteta koji mi uvijek otvaraju izložbe, popeli su se na balkon zgrade. Mislio sam pa bilo bi dobro da proslavu začini i koji glumac. Rekli su mi da je Jertec zgodan i tako je bilo. Pristao je. Probio se kroz narod i vikao 'Što se ovo događa, tko ovo slavi festu, je li se ovo slavi Piccasov rođendan? Onda je netko odgovorio da nije, nego se gospar Ivo rodio na isti datum ko Pablo. I onda sam s gornje funjestre bacao latice ruža koje sam naručio od jedne Župke. Sjetio sam se Cvijeta Joba koji je tako častio soliste u Kneževu dvoru. Dok su oni svirali, raznobojne latice padale su po instrumentima. Bilo je to čudo od ljepote. Pomislio sam, zašto ne bi i ja tako? Čim sam bacio dva tri 'pregršta' tih ruža, bio je veliki pljesak dole na ulici. Onda sam pripremio napuhane balone na koje sam na tankom koncu privjesio onaj moj letak. Gdje su finuli to nisam vidio, bio je neki vjetrić pa su odletjelo. Onda su nastupili fanfaristi, čim je finula podnevna zvonjava sa crkve Male braće. Onda je nastupio Jertec sa nekim govorancijama, pa sam ja sišao dole,pozdravit' svih s par riječi. Rekao sam, godine se prošle, nadam se još koju godinicu, ali što Bog da….
Kuća u kojoj živite postala je simbol ratnog stradanja povijesne jezgre Dubrovnika. Kako danas gledate na te događaje?
Dugo poslije izložbe u spaljenoj kući, na daske kojima su zagradili uništene otvore,uvijek sam nešto slikao iz protesta. I na taj način se borio protiv zla i protiv rata. Uvijek sam govorio, mir u očima ljudima treba biti. I Držić je rekao da je rat poguba ljudske naravi. Znamo da je to najgori oblik zla među narodima. Ta moja borba i danas traje, na zidovima kuće su dokumentarne fotografije i moji tekstovi u kojima se spominje što se i kada dogodilo. I te ilustracije prolaznici čitaju.
Cijeli razgovor pročitajte u tiskanom izdanju Dubrovačkog!