Viša znanstvena suradnica na Odjelu za povijest hrvatskog jezika i povijesnu jezikografiju pri Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, voditeljica dubrovačke podružnice IZHJIJ-a i autorica Ivana Lovrić Jović predstavila je u Biskupijskoj klasičnoj gimnaziji knjigu "Appendinijeva Gramatika ilirskoga jezika, jezičnopovijesna studija s prijevodom i transkripcijom uz pretisak" koja je izišla u izdanju Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
Uz autoricu, knjigu su predstavili ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Željko Jozić, voditeljica Odjela za povijest hrvatskoga jezika u Institutu i urednica knjige, Marijana Horvat, povjesničarka knjige Vesna Čučić te povjesničar umjetnosti, Ivan Viđen.
S obzirom na činjenicu da je Appendini opisao dubrovački jezik pisaca i dubrovački govor puka, ovaj se opsežni priručnik može smatrati gramatikom dubrovačkog govora. U njoj se nalazi i aneksni rječnik, a sve je to dosad bilo moguće čitati samo govornicima talijanskoga (starijega) jezika. Ova je knjiga donijela cjelovit prijevod i detaljnu analizu gramatičke građe. Uz prijevod se nalazi i pretisak, tiskan usporedno, stranicu za stranicu. Appendini hrvatski jezik u nekim aspektima smatra boljim od latinskoga (navodeći detaljno razloge), a u cijeloj gramatici ne bježi od kvalitativnoga isticanja i opisivanja ilirskoga jezika kao najboljega na svijetu.
Zahvalivši ravnatelju Biskupijske klasične gimnazije don Josipu Lebu, Viđen je otkrio zašto se predstavljanje održava u tom prostoru. Naime, mjesto predstavljanja knjige ujedno je i mjesto gdje je pijarist Frano Marija Appendini bio prefekt i profesor petorazredne gimnazije (Gimnasia Rhacusini). Viđen je dodao kako je Gimnazija mjesto gdje su dijelovi ove gramatike i nastajali. Povjesničar umjetnosti govorio je o Appendiniju kao profesoru u Dubrovniku jer je zaslužan za razvoj dubrovačkog školstva i za uvođenje hrvatskoga jezika u nastavu. Iznio je Viđen podatak kako je strop prostorije u kojoj se predstavljanje održalo uređeno još u Appendinijevo doba, a upozorio je na činjenicu da takav velikan još uvijek u Dubrovniku nema ulicu.
Jozić je izjavio da se Appendini žalio kako je bio izuzetno dosadan i naporan posao pisanja Gramatike, ali ga to nije spriječilo da napiše 360 stranica. Dodao je kako je Lovrić Jović napravila sjajan posao te je jako dugo radila, iskoristila je dvije pandemijske godine kako bi s još većim žarom završila knjigu. Svi oni koji se bave procesom standardizacije hrvatskog jezika dobili su suvremeni hrvatski prijevod Gramatike. Podsjetio je Jozić kako je autorica dosad predstavila brojna vrijedna izdanja u Dubrovniku, naveo je svako njezino predstavljeno znanstveno djelo, poručivši kako je riječ o jednoj od najplodniji jezikoslovnih autorica te da će se, ako ovako nastavi, uskoro realizirati rječnik dubrovačkog govora. Recenzija Appendinijeve knjige objavljena je u prvim hrvatskim novinama - u Kraljskom Dalmatinu. Zaključno je Jozić kako je Appendinijeva Gramatika vrlo važna za proces standardizacije hrvatskog jezika.
Horvat je navela kako je knjiga nastala kao rezultat projekata s Odjela za povijest hrvatskoga jezika Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Istraživanje je dovršeno u okviru projekta Retrogram koji financira Hrvatska zaklada za znanost. Najprije je govorila o strukturi djela, tako knjiga sadržava tri dijela: prvi dio čini jezična studija posvećena gramatici Frana Marije Appendinija naslovljenoj Gramatica della lingua illirica iz 1808. godine, drugi dio čini hrvatski prijevod talijanskoga izvornika u kojemu su izvorni hrvatski dijelovi transkribirani, a treći dio čini pretisak. Lovrić Jović je osim prijevoda, ponudila tumačenja nekih pojmova ili je ponudila neka nova rješenja. Jezična studija, o kojoj je Horvat najviše govorila, donosi informacije o Appendinijevu životu i djelu.
- Praktični poticaj za nastanak Appendinijeve Gramatike dao je generalni intendant Ilirskih provincija, maršal Auguste Marmont, vojvoda od Dubrovnika, poznat i kao svesrdan promicatelj dubrovačke kulturne djelatnosti te zaslužnik za uvođenje hrvatskoga jezika u škole, citirala je Horvat navod iz knjige.
Horvat je istaknula kako Appendini navodi i svoje prethodnike poput isusovca Bartola Kašića, a kao uzor mu je poslužio rječnik Ardelija Della Belle. Podcrtala je kako je Appendiniju ilirski jezik bio jedan od najzanimljivijih jezika na svijetu, a njegov uzor bio je jezik pisaca, on se u superlativima izražavao o ljepoti ilirskog jezika. Kazala je predstavljačica kako je autorica jezičnu studiju napisala temeljito, kompetentno i precizno, potvrdila je kako je u istraživanju dubrovačke baštine visoko podigla ljestvicu te je nezaobilazna u svim budućim istraživanjima dubrovačke baštine.
Čučić je govorila o Appendiniju kao piscu biografija. Imao je plan izraditi biografske rječnike, a dio je i izradio. Uz Dubrovnik Appendini veže kulturni prestiž te ga naziva ‘stožerom katolicizma‘, zabilježio je tako da je svatko u Dubrovniku kulturan jer i mornari vole čitati. Spomenula je Čučić i biografije znamenitih Dubrovčana koje je upravo priredio Appendini. Pisao je i o znamenitim Kotoranima, ali nikada nije prestao biti točka interesa znanstvenicima i čitateljima. Na kraju je komentirala kako je posebna vrijednost izdanja povijesna i jezična studija.
Lovrić Jović je na kraju rekla nekoliko riječi. Appendini se u dugogodišnjem boravku u Dubrovniku zadivio jezikom ovoga podneblja i nazivao ga je dvostrukim superlativom – najsavršenijim. Ilirsku inačicu Svetoga pisma uzdizao je kao najvjerniju, najjednostavniju, najsvečaniju i najuzvišeniju.
- Appendini je bio skroman, s njim sam bila šest godina, a korona je spasila stvar jer je trebalo krčiti njegovu neprohodnu rečenicu, bilo je teško pohvatati dijelove te njegove rečenice, ne zato što je pisao loše, nego zato što se tada tako pisalo. Bilo je zabavno, Appendini me vodio u Dubrovnik, šetali smo zajedno ovim gradom... Ne može biti jedne dobre gramatike dok ne bude puno loših, a ova mu nije bila loša. U skladu sa šaljivim podbadačkim mentalitetom grada u kojemu je stvarao, nije izbjegao simpatičnu porugu od kolega. Pjesnik i prevoditelj Đuro Hiža, šaljivo mu je poručio: "tvrdit ćeš nam da se i vrag našim jezikom služio, kad je ono u raju zemaljskome napastovao Evu!" Appendini bi bio sretan da je doživio ono u što se razvio ilirski jezik, ali ne treba plakati za minulim, treba doma s djecom što više govoriti dubrovački, ne treba ispravljati, ne trebamo biti u strahu, strah će nam povući jezik u grlo i neće više nitko ništa reći, izjavila je Lovrić Jović zahvalivši svima prisutnima, Dubrovačkim muzejima, Vesni Čučić što je kao bivša ravnateljica Dubrovačkih knjižnica pokrenula Radionice dubrovačkog govora, ali i šefu Željku Joziću što je ‘amenovao‘ knjigu i što je dopustio da se ime Frano Marija Appendini sklanja u skladu s duhom dubrovačkog govora.
U praktičnom dijelu priručnika, Appendini opisuje ponajviše dubrovačku jekavštinu proširujući je mjestimice na dalmatinsko-bosanski, odnosno na štokavsku ikavicu. Stoga se u njoj doznaje o dubrovačkom jeziku višerazinski, detaljno i na jednome mjestu. U opsežnome je uvodu gramatičar predstavio i slovopis te opisao hrvatski izgovor veoma detaljno, uhom Talijana. Appendinijevo tumačenje slovopisnih pitanja bilo je relevantno znajući da je bio na čelu povjerenstva koje je imalo za zadatak urediti slovopisno pitanje, a sastavljeno je na poticaj austrijske Pokrajinske vlade, 1820. godine u Zadru. U ovoj se knjizi nalazi i rukopis zapisnika s toga sastanka.
S obzirom na to da Appendini za svaki primjer uporabe hrvatskoga elementa daje i talijanski prijevod, ovaj se opsežni priručnik može držati i usporedbenim – talijansko-hrvatskim – podrazumijevajući i usputnu uključenost dvojezičnoga rječnika. U svojemu je uvodu Appendini ustvrdio kako "ima jedna velika stvar koja nedostaje dalmatinsko-ilirskome dijalektu, a to je gramatika koja bi istovremeno ustanovila prava i postojana pravila pisanja i tvorbe za same govornike, ali bi i strance upoznala s ovim jezikom. Time bi pridonijela prepoznatljivosti i slavi njegovih pisaca i njegova naroda." Među baštinicima kulture zapamćen je i kao karizmatičan pijarist zaslužan za Povijesno-kritičke bilješke o starini, povijesti i književnosti Dubrovčana, dok je među jezikoslovcima zapažen kao tvorac najopširnije dopreporodne sintakse. Gramatika koju je napisao 1808. godine postala je predmet istraživanja Lovrić Jović.