IRIS LOBAŠ KUKAVIČIĆ Imamo prekrasan Grad, ali su potrebe Dubrovčana nekako u drugom planu

U likovnom je izričaju našla svoj životni poziv, u kampusu Sveučilišta u Dubrovniku mjesto za atelje, a na Odjelu za umjetnost i restauraciju radno mjesto, odnedavno u zvanju docentice. Riječ je o dubrovačkoj umjetnici Iris Lobaš Kukavičić. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi red. prof. Mira Vuca, a doktorirala na Sveučilištu u Mostaru pod mentorstvom red. prof. Anta Kajića. Radila je kao profesorica likovne kulture u Osnovnoj školi Marina Držića, a sada predaje budućim restauratorima nastavu iz kolegija „Crtanje“ i „Reljef“. Početkom svibnja 2017. otvorila je izložbu „Deset susreta“ u galeriji Dulčić Masle Pulitika, a posebnu je pažnju privukla skulpturama vaterpolista u novom dijelu Zračne luke Dubrovnik. Kako sama kaže, za to je najviše odgovorna njezina kolegica i prijateljica, arhitektica Lea Đurović Ruso, koja je prepoznala važnost implementacije skulpture u arhitektonski prostor. Sama umjetnica pokazala se kao zahvalan sugovornik Dubrovačkom vjesniku.

OD VATERPOLISTA U ČILIPIMA DO KOPENHAGENA

Zašto ste krenuli putem likovnosti?

Oduvijek me fascinirao likovni proces stvaranja: kad su ljudi kreativni i kad ni iz čega stvore nešto novo, nesvakidašnje… To je bio moj jedini mogući put. Jednostavno sam se prepustila snovima i imala sreću da na Sveučilištu radim posao koji me veseli i kroz koji mogu razvijati kreativnost.

Radili ste u školi, je li (pre)malo sati likovnog u školama?

Rad u OŠ Marina Držića mi je ostao u lijepom sjećanju. Tadašnji ravnatelj Damir Čaleta je divan čovjek koji je imao puno sluha za likovnu umjetnost. Kroz likovnu grupu učenici su izvodili iznimno zanimljive radove koje smo izlagali na tematskim izložbama u palači Sponza. Ali jedan sat likovnog tjedno je zaista malo! Dok učenici izvade pribor- sat je takoreći proletio! Broj sati bi trebalo povećati na barem 2 do 3 tjedno, čime bi djeca kroz likovnost razvijala kreativnost i stekla temeljne estetske vrijednosti potrebne u svakodnevnom životu.

Koliko su studenti zainteresirani?

Na našem Odjelu imamo manje grupe studenata tako da je i radna atmosfera opuštenija. Oni su budući restauratori, a naš je zadatak da ih naučimo promatrati i vizualno razmišljati kako bi stekli temeljnu vizualnu kulturu, neophodnu u njihovoj struci. Osobno mi je jako zanimljivo pratiti njihov razvoj od početka jer su to zanimljivi mladi ljudi od kojih i mi možemo nešto naučiti. Riječ je o sinergiji između nastavnika i studenata.

Na vašim radovima dominiraju kockice odnosno kvadrati. Kako ste izgradili stil i posložili sve te likovne „kockice“ u glavi?

Edo Murtić je na slično pitanje odgovorio riječima da jednu sliku radi cijeli život jer je umjetnički stil razvijao dugo – od portreta preko mrtve prirode do apstrakcije. I sama slično razmišljam. Uvijek sam bila više usmjerena na kiparstvo iako je boja kao dominantni slikarski element bila dosta zastupljena u mojim radovima. U posljednje vrijeme se više bavim proučavanjem plohe i perforiranjem slikarske epiderme. Tim procesom nastojim integrirati prostor „iza“ i „ispred“ u sam prostor slike koji tako prestaje biti dvodimenzionalan. Tekstura i struktura površine slike su potisnute kako bi dominirala ploha i zvuk boje. Motivi koji me inspiriraju su...

Cijeli razgovor pročitajte u novom broju Dubrovačkog vjesnika!