StoryEditorOCM
KulturaPRVA DRAMSKA PREMIJERA NA 70. IGRAMA

HAMLET Kvalitetna predstava, ali ne i 'predstavetina'

28. srpnja 2019. - 16:03

Što je to nenaoružano i mirno u državi Danskoj? Pitanje je koje, kao upucano, pada nakon inscenacije ”Hamleta” u režiji Paola Magellija na Lovrjencu. Prva dramska premijera uz premijera premijerno je izvedena u sklopu slavljeničkih 70. Dubrovačkih ljetnih igara. Reklamna osnovica krilatice ovogodišnjeg festivalskog ljeta ”Mitovi Grada” tako je zaživjela.

Vatreno i hladno oružje, vatrene namjere i hladna pasivnost, psihijatrijski slučajevi, okus zemlje kao 'predjelo' za nadolazeću smrt – sve to ključalo je u unutrašnjosti dubrovačkog ”Elsinora”.

S rubova očiju Frana Maškovića prelijeva se ludilo bez prevelikog glumčevog angažmana, vjerno dramski umjetnik donosi akutno pogoršanje kliničke slike svog danskog kraljevića opijenog riječima, a lišenog pravih, napose pravovremenih djela.

Iako dorastao ulozi, na kraju Maškovićev "Hamlet" popušta i(li) ozdravljuje, simptomi se smanjuju, nedostaje dosljednosti u prikazivanju umobolnosti, a njegova pomirljiva smrt kao da je odgovor na izjavu: homo spat! Magelli kida krzno patetike, ismijavanjem ublažava tragediju te od komada pravi tragikomediju u kojoj se puca, što riječima, što metcima. Hamlet je u jednom trenutku zamotan u crvenom tepihu, a prikazom Gertrudine smrti 'lift' se spustio do prizemlja, do karikiranja.

Gertruda Nine Violić nije majka koja Hamleta 'ubija' svojom ljubavlju, ta je ljubav balistički i u bilo kojem smislu bezopasna, ona je prilično rezervirana tako da i nema prisnog odnosa.

Ni Klaudije Milana Pleštine ne diči se nekim zavidnim partnerskim odnosom s Gertrudom, potpuno su disproporcionalan par. Iza naizgled mirnog i uspavanog lica Pleštininog Klaudija na kraju se izljeva podlost i osveta, ali opet kao s nekom suzdržanošću, oprezom i okovima samokontrole.

Nikša Butijer, inače Polonije, kao da je iza sebe zatvorio vrata nekog dubrovačkog ljetnikovca iz neke Vojnovićeve drame te 'upao' u Dansku. Ništa to njegovoj interpretaciji ne šteti, onoliko koliko se on očinski, pažljivo i zdušno zalaže za svoju kćer toliko umiljato djeluje na promatrača, njegov nastup krajnje je prirodan pa i komičan, oduševljava pristupom i bez ikakvog škripanja ulazi u kalup zadanog mu karaktera.

Djetinjasta i zaljubljena Ofelija Anđele Ramljak zapadanjem u psihozu na kraju uzima primat Maškoviću. Kad iz zabave i bez imalo empatije na početku rani svoju protivnicu tijekom mačevanja očituje se prvi znak fatalnog kraja.Njezin obnaženi povratak pred kraj podsjetio je na finale ”Elementarnih čestica” (2015.) kad se Made Peršić pojavila u trbuhu Lovrjenca.

Čini se da Lovrjenac ne može bez svog Hamleta, a bome ne može ni bez bar jedne gole gospe! U predstavi se ide do kraja, naglašava se već naglašeno što je komadu i određena mana pa u vremenskom smislu predstavi ne bi štetila određena kraćenja.

Enes Vejzović kao Rosencrantz i Pjer Meničanin kao Guildenstern zgodna su nadopuna Hamletovom socijalnom okruženju, dva su to dobra prijana, razbibriga za njegovu dušu. Laert Ivana Colarića uštogljen je, a preko granice uvjerljivosti ne prelazi Horacije Ermina Brava. Fortinbras Ranka Zidarića nadahnutim govorom najavljuje nimalo privlačnu i nimalo pacifističku eru koja dolazi nakon Hamletove smrti.

Glumačka družina i grobari Hrvojka Begović, Domagoj Janković, Matija Čigir, Bernard Tomić, Karlo Mrkša, Pavle Vrkljan pametno su iskorišteni i angažirano su prihvatili zadatak, poglavito su važni kotačići u onom djelu gdje predstava igra s hamletovskom simbolikom. Inače, grobari odmah pri ulazu u 'hamletište' pružajući im ruku i obavještavajući ih da je Marin Držić umro gledateljima izražavaju sućut.

Kritike kako na 70. Igrama nema Držića očito su stigle tamo gdje su trebale, a umjesto ”hvala” pravi je odgovor na ovu zgodnu provokaciju: ”isprika prihvaćena”. Glas glumačkog doajena Miša Martinovića nepravedno je ostao u pozadini dok su se gledatelji smještali, ali izostao je u ključnom trenutku kad se Hamletu ukazao duh oca?! Video-projekcije Ivana Marušića Klifa daleko udobnije su se smjestile po zidovima Lovrjenca nego sama publika na tribinama.

Scenografija Lorenza Bancija skromna je, ali je Lovrjenac u potpunosti iskorišten, ponajviše bunar na kojeg se najviše vikalo. Glazba Ljupča Konstantinova uklapa se u cjelokupnu radnju. I pored toliko oružja, lascivno (ne)odjevenih glumica, alkohola dostupnog na baru te toliko umorstava iznenađujuće je malo krvi. Možda uglavnom crveno-crni tonovi kostima Lea Kulaša nadoknađuju taj izostanak pravog pravcatog krvoprolića, ali zato na kraju ima oružja.

Oblikovatelji svjetla su Aleksandar Čavlek i Marko Mijatović, mačevanje je glumce uvježbao Lovro Buva, asistent redatelja je Tamara Damjanović, asistent kostimografa Ana Fucijaš, asistent autora video projekcija je Miran Brautović, a inspicijent je Roko Grbin.

Magellijev ”Hamlet” crpna je platforma iznad rezervoara simbolike koja se pojačava do krajnjih, nekad i nepodnošljivih granica. Genijalna zamisao i način oblikovanja ove predstave progovaraju tako sugestivno, promišljeno, jednostavno, potresno, militantno, prodorno. Ali, kao da ansambl u tom progovaranju ne prati korak. Ukratko, okvir je bolji od slike, a ideje bolje od predstave.

 

22. studeni 2024 01:00