Na Velikoj sceni Kazališta Marina Držišta održana je premijera predstave "Hamlet - evidencija zločina jedne monarhije" u režiji slovenske redateljice Livije Pandur. Tekst potpisuju Tibor Hrs Pandur i Livija Pandur prema dramama "Dan umorstava u povijesti o Hamletu" Bernarda-Marie Koltèsa i "Hamlet" Williama Shakespeara.
Autorski tim čine: Livija Pandur (režija i adaptacija teksta), Tibor Hrs Pandur (dramaturgija i adaptacija teksta), Livija Pandur i Irena Kraljić (scenografija i kostimi), Žarko Dragojević (autor glazbe i oblikovatelj zvuka), Vesna Kolarec (oblikovateljica rasvjete), Miran Brautović (oblikovatelj video projekcija) te Ines Tričković (suradnica za pjevanje).
U predstavi igraju: Nikša Arčanin (Hamlet), Marija Šegvić (Ofelija), Mirej Stanić (Gertruda) i Zdeslav Čotić (Klaudije).
- Dan umorstava u povijesti o Hamletu (1974.) dramska je adaptacija Bernarda-Marie Koltèsa (1948.–1989.), na kojoj se temelji naša predstava, a sublimira događaje iz Hamleta u jedan jedini dan i na samo četiri lica, za koja se čini, da zatvoreni u posmrtnom bunkeru uprizoruju uvijek jednu te istu dramu. Svjedoci smo sukoba dviju generacija i dva svjetonazora: Hamlet i Ofelija protiv Klaudija i Gertrude, koji podupiru interpretaciju raskola koji Hamlet utjelovljuje već kod Shakespearea, jer izražava radikalnu sumnju u dominantni poredak elizabetanske Engleske i optimističnu sliku svijeta 16. stoljeća. Critchley i Webster pišu da je "Hamletov svijet određen sveprisutnošću špijunaže" i da je "Hamlet drama nadzora u policijskoj državi". Jan Kott bi rekao da se Hamlet opire "velikom mehanizmu povijesti" ili "feudalnom klanju" koji u nezaustavljivim ciklusima pretvara krvnike u žrtve i žrtve u krvnike.
Suvremena čitanja Shakespearea utjecala su na Koltèsovu adaptaciju, a mi smo po istom principu nastavili. Zadržali smo Koltèsovu osnovnu strukturu, gotovo sve prilagodbe monologa i dijaloga, ostale su vjerne njegovoj dramaturgiji, ali smo u isto vrijeme osjećali da njegov zaplet moramo dovesti do krajnjih posljedica baš zbog njegove radikalnosti, domisliti ju do kraja. Budući da Koltèsov predložak (unatoč promijenjenih koordinata) prati slavni Shakespeareov rasplet, smatrali smo potrebnim da naš "Hamlet" završi potpuno neočekivano. Osnovna teza koju preispitujemo je: što bi se dogodilo kad Hamlet ne bi kapitulirao i kad bi ostao vjeran svojoj sumnji u smisao krvave osvete kao sredstva uspona do vlasti. Hamlet, koji ostaje vjeran nenasilju. Hamlet koji se odupre "velikom mehanizmu" povijesti feudalnog klanja, pa kao pravi tragični junak odluči da odustane i emigrira. I što bi se dogodilo ako se Ofelija odupre i ne bude samo bespomoćna žrtva? Što ako je njezino samoubojstvo barem čin otpora? U skladu sa suvremenom feminističkom interpretacijom u našoj su verziji ženske uloge jednako vrijedne muškim.
Citat s kojim predstava počinja značajno sažima ishodište našeg koncepta: "Uvijek i svugdje na zemaljskom prizorištu ista drama, isti dekor. Na istoj, ograničenoj sceni bučno čovječanstvo, zaluđeno svojom veličinom, vjerujući da ono jest svemir, živeći u svom zatvoru kao da je neizmjeran prostor, samo da bi uskoro potonulo sa zemaljskom kuglom, koja je, s najvećim prezirom, nosila teret njegove gordosti. Ista monotonija, ista nepokretnost na tuđim zvijezdama. Svemir se neprestano ponavlja i vrpolji se u mjestu. Vječnost beskonačno i neometano izvodi jednu te istu predstavu." (Louis-Auguste Blanqui: Vječnost kroz zvijezde (1872.) - stoji u popratnom tekstu.
Reprize su na rasporedu 26. veljače te 3. i 4. ožujka s početkom u 20 sati.