FRA ANTE VUČKOVIĆ U zapadnoj kulturi važnija je postala kvaliteta, nego smisao života

Fra Ante Vučković održao je u sklopu 14.Dana kršćanske kulture u Dubrovniku u dvorani Ivana Pavla II. predavanje „Jeziva i slatka smrt“. Vučković je na početku ustvrdio da su - bez obzira „Kinezi ili Hrvati“ ili „s planine ili iz doline“ – svi ljudi smrtni. Prva percepcija smrti jest da je ona pravedna. Ustanovio je franjevac kako je smrt zapravo nijema, smrt šuti, smrt je bez riječi, ona oduzima svaku riječ. Smrt se percipira kao „jezovita“ te izaziva najdublji strah jer se kosi s osnovnim instinktom svakog čovjeka – instinktom ili nagonom za preživljavanje.

Odnos prema smrti ima svoju povijest, ali je predavač izdvojio neke strahove i privlačnosti po pitanju smrti. Strah od ništavnosti, nestanka, moralne bezvrijednosti, krivnje, suda i osude, odbačenosti i strah pojedinca da će postati „otpad povijesti“ strahovi su koje se vezuju uz smrt. S druge strane, smrt ima svoje privlačnosti, izaziva mir, završetak svih sukoba, prestanak nesporazuma, nestaje svaka krivnja te najavljuje odlazak u duboki san. Naveo je franjevac citat iz Sokratove obrane koju je zapisao veliki grčki filozof Platon.
Sokrat je smrt opisao kao „čudesan trenutak“, ali je također povezuje sa snom. Osvrnuo se Vučković kako je duboki san samo dobar kada se nakon njega pojedinac probudi, tad je uopće svjestan da je spavao dubokim snom, a duboki san nakon kojeg nema buđenja, prema njegovim riječima, nije ni dubok ni sladak.

Naveo je Vučković kako je prije nepoželjna i grozna smrt smatrana ona koja nastupi naglo i za koju se pojedinac ne uspije pripremiti, pozdraviti s bližnjima, pomiriti se. Često je predavač znao pitati svoje studente za mišljenje te bi mu oni odgovorili kako je poželjna smrt koja nastupa naglo ili u snu. Mladi ljudi ne vape za pripremom. Također, sve više se po pitanju smrti odgovori traže iz prirodnih znanosti, a sve manje iz religioznih izvora. Stvorila se predodžba da smrt treba nastupiti nakon ispunjenog života i da treba biti blaga. Kazao je svećenik kako je realnost takva da se smrt događa u staračkim domovima, bolnicama ili hospicijima. Prema njegovom mišljenju, kao ideja o poželjnoj smrti nametnula se ideja o nagloj i bezbolnoj smrti. Više ne vlada strah od gubitka vječnoga života, nego vlada strah od boli, patnje, ovisnosti o drugom i nemoći. U zapadnoj kulturi nametnuo se strah od bolova, gubitka, smrti mlade osobe, gladi i žeđi te umiranju u mukama.

Potom se Vučković prebacio na eutanaziju, na „slatku“, bezbolnu smrt. Vučković je ustanovio kako je u zapadnoj kulturi važnija postala kvaliteta života, nego smisao života. Upozorio je kako se kvaliteta života može izgubiti, a stvoreno je uvjerenje kako kvalitetu životu danas ugrožava upravo patnja. Kad se ne može ukloniti patnja i bol, obično se ukloni patnik. Pri tome se ljudi vode grčkom krilaticom „uvijek postoji izlaz“. Sentimentalnost, sućut prema patniku i nemoć uklanjanja patnje dovodi do eutanazije.

Patnik se najčešće osjeća kao „smetnja“, osjeća potrebu da se makne jer „smeta“ drugima, sam sebe gleda kao teret svojim najbližima te osjeća dužnost rasteretit one oko sebe. U današnjem svijetu patnja, bolest i starost kod pojedinca stvaraju osjećaj predstavljanja težine svojoj okolici. Dodao je Vučković kako se kvaliteta dobije ili gubi, ali dostojanstvo je nedodirljivo, ono se ne gubi. Mišljenja je kako danas dominira ideologija nepodnošenja patnje, dostojanstvo se poistovjećuje s kvalitetom pa se zahtjeva eutanazija.

Primijetio je Vučković kako je smrt u fiktivnom i virtualnom svijetu sveprisutna, dok je u realnom svijetu sve manje vidljiva, gurnuta je nevidljivost. Pojavila se i utopijska ideja besmrtnosti, govori se o spoju informatike, tehnike i života, u filmovima se tako svijest premješta u mrežu ili računalo. Spomenuo je u tom pogledu knjigu „Homo deus“ izraelskog pisca Yuvala Hararija. Odbacio je komentare kako Crkva obezvrjeđuje tijelo, naveo je kako se nekada u antičkoj Grčkoj, a danas u suvremenom vremenu obezvrjeđuje tijelo.

Objasnio je predavač ono što smrt jest: ona je "vlastita", uvijek umire pojedinac, smrt pokazuje kakav je tko, ona spada u ljudski život, smrt zrcali poslanje i vlastitost čovjeka, smrt ponekad smisleno zaokruži cijeli život, autentičnost života ne može biti bez prihvaćanja vlastite smrti. Komentirao je duhovnik kako treba biti svjestan da je smrtno sve ono što netko jest i sve ono što oko njega jest. Dominantne smrti u zapadnoj svijesti su Sokratova i smrt Isusova Krista. Obojica imaju jednu poveznicu – obje smrti oslikavaju dostojanstvo i vjerodostojnost, obojica su ostali autentični do kraja – sve ono što su govorili i što su radili odgovara njihovom stavu prema smrti.

Ono što svi ljudi posjeduju jest iskustvo smrti koja se oslikava kroz smrt drugoga, kroz bol i kroz promjenu shvaćanja života koju je smrt prouzrokovala. Istaknuo je Vučković kako se sve elementarne životne stvari moraju moći mjeriti sa smrću.

Izdvojio je iskustva tik do smrti koja su se nekada nazivala „život poslije života“ aludirajući na istoimeni naslov američkog filozofa Raymonda Moodyja. Međutim, već se Platon u svojoj „Državi“ dotaknuo teme iskustva tik prije smrti, kroz srednji vijek su svoja iskustva javno podijelili mnogi redovnici i redovnice. O iskustvu tik prije smrti nastala je putopisna književna vrsta, a Vučković je naveo kako ja za kršćane samo Krist „prešao na drugu stranu i vratio se“.

Smrtnost je obilježje života, ali predavač je dodao kako ništa toliko ne uozbilji život kao smrt – svejedno čime je uzrokovana – bolešću, nesrećom, ratom ili nasiljem. Smrt uozbilji život. Autentičnost života postiže se iskonskim i iskrenim, a ne površnim prihvaćanjem smrtnosti.

Publika je dobila mogućnost postavljanja pitanja što su mnogi iskoristili. Upitan može li se smrt Slobodana Praljka usporediti sa Sokratovom smrću Vučković je kazao kako Praljak za razliku od Sokrata nije osuđen da popije otrov niti je kao Isus osuđen na smrt. Generalov čin opisao je teatralnim jer su čin snimile kamere. Istovremeno je Praljak dobar primjer kako smrt zrcali cijeli jedan život – Praljak je cijelo vrijeme tvrdio kako nije ratni zločinac te je on to izgovorio i u posljednjim trenutcima života.

Zaključio je Vučković kako u kršćanstvu smrt nema zadnju riječ, Krist se potpuno sam susreo sa smrću, a kršćanin se sa smrću susreće s Kristom. Na kraju je franjevac pročitao jednu pjesme iz svoje zbirke pjesama.

Program Dana kršćanske kulture nastavlja manifestacijom Noć crkvenih muzeja koja 12. travnja započinje u 19.30 sati kada je organizirano stručno vođenje kroz Muzej i klaustar franjevačkog samostana, u 20.30 je stručno vođenje kroz Katedralu te je u 21.15 stručno vođenje kroz Muzej i klaustar dominikanskog samostana. Ulaz u muzeje je slobodan za sve posjetitelje u vremenu od 19.30 do 22 sata. bLu