StoryEditorOCM
KulturaOSVRT PIJANISTICE MARIJE GRAZIO

Dubrovački likovni trenutak 3 pokazuje potpuno neiskustvo, loš odnos i neshvaćanje

Piše PSD.
14. ožujka 2017. - 10:00

Dubrovačka pijanistica, glazbena pedagoginja te suosnivačica Glazbene radionice Sorgo, Marija Grazio, na svom se Facebook-profilu osvrnula na nedavno otvorenu izložbu "Dubrovački likovni trenutak 3" u Umjetničkoj galeriji. Evo što je napisala:

Živimo u malom gradu. Jako malom gradu koji ne zna je li grad ili selo. Usmjereni smo jedni na druge i nemamo baš puno izbora. I zato ne zamjeram nekim umjetnicima što ulaze u kontekst koji ne može pokazati njihov rad u punom značenju i što pristaju na nedosljednosti i kompromise.
 
To i ja radim kad dobijem termin za solistički nastup s orkestrom. Tada mislim da je to jedinstvena prilika i da je valja iskoristit, jer dobit takvu šansu vrlo je rijetko. To muzičari jako dobro znaju. Ali kad bih bila dosljedna svojim kriterijima na to ne bih nikad pristala. S ovim se uvodom ograđujem da nikog ne osuđujem, ali ipak htjela bih se osvrnuti na upravo u tijeku Dubrovački likovni salon ili trenutak kao se već zove.

Formirala sam svoje kriterije što se vizualne umjetnosti tiče kućnim odgojem, uz vlastitu izvrsnu umjetničku intuiciju-bez imalo želje za skromnošću u ovom slučaju, jer znam da je tako - i dijeleći i radeći zajedno uz jednog od najizvrsnij današnjih vizualaca, Slavena. Toliko o mom porijeklu. Stoga mislim da mogu, bar na ovom mjestu nešto reći zašto mi je problem ovakav nekoncept ove izložbe.

Bez ikakvog idejnog koncepta, bez čvrstih referenci i visokog kriterija ,predimenzionirano i nabacano, na mjestu gdje su amateri u svom profesionalnom odnosu prešišali mnoge profesionalce strukturom i razmišljanjem vizualnog, prostor umjetničke ili kako se voli nazivati Moderne galerije gubi svaki kredibilitet. Dodvoravanje da bi se, uz izliku kako se pokazuje stanje stvari, publici i "ovom i onom" na politikantski i populistički način izlagati nanose i nakupine "likovnog trenutka" je potkapacitiranost nerazumijevanjem složenog i nadasve odgovornog posla koji ima kustos izložbe. Pravi koncept bi bio - neka izlažu svi pristigli radovi, jer bi to bilo onda pravo slijepo povjerenje i formiranje mišljenja o pravom stanju stvari. Bez selekcije. A ako je već postojala selekcija ona se morala dogoditi na, u najmanju ruku, spretniji način, uzimajući u obzir mnoge parametre koji bi skupno govorili nešto o vremenu i prostoru u kojem živimo. Ovako gotovo sve je ostalo po babu i stričevima i poznanstvima i šteli. lakonski. Kao i u muzici, vizualna umjetnost se dogodila stihijski, bez jasne strukture i koncepta. Nažalost, to je tako.

I kako reče u jednom intervjuu naš mlađahni ravnatelj Umjetničke galerije - pa nećemo mjerit likovnu umjetnost po Slavenu Tolju, to bi bilo smiješno. Eto, moj mladi ravnatelju, nažalost ovaj kulturni prostor je izgubio jednog od najvećih, a ova izložba pokazuje potpuno neiskustvo, loš odnos i neshvaćanje koliko se štete može napravit s ovakvim projektima.

To je Dubrovnik danas. Ni selo ni grad. Nešto mezzo. Niti će ikad više bit referenca, bar za moga života, koja će u umjetničkom smislu značiti na karti Europe i svijeta. Fala Bogu da ima neki tamo Slaven koji je izlagao na najeminentnijim svjetskim izložbama, bio izbornik Venecijanskog bijenala i znači kao svi vizualci zajedno u gradu.

Eh moj gradejadanli si...

 

24. studeni 2024 16:07