Dubrovačke ljetne igre ili Dubrovački ljetni festival?

"Već sam četrdesetak dana ovdje u Dubrovniku na Dubrovačkim ljetnim igrama, koje više nisu Dubrovačke ljetne igre jer su prije nekoliko godine bile preimenovane u Dubrovački ljetni festival, nego će opet biti Dubrovačke ljetne igre, što su nekada i bile, a još to nisu, jer moraju biti preimenovane i službeno proglašene da bi bile što su bile, da bi se nazivale kako su se nazivale, da bi dobile svoju staru/novu nomenklaturu. I s imenima Dubrovačke ljetne igre i Dubrovački ljetni festival događaju se, kako vidimo, svojevrsne ljetne igre", zapisao je Pero Kvrgić u Vijencu 7.9.2000. godine. Naime, Igre su od 1991. godine postale Dubrovački ljetni festival, jer je u novoj hrvatskoj državi, moglo se čuti, ocijenjeno da naziv Igre predstavlja podmetnuto kukavičje jaje u cilju posezanja dubrovačkoga nacionalnog bića sa zna se kojih velikoistočnih strana. Događalo se to i na drugim područjima. Tako je, primjerice, aktivizacijom mnogih staloženih Dubrovčana u klupskim tijelima spašeno ime Vaterpolskog kluba Jug utemeljenog 1923. godine, koje je nekima snažno mirisalo na kraticu bivše države.

Pretvorba iz Dubrovačkih ljetnih igara u Dubrovački ljetni festival, 1990. i 1991.

Da će Igre promijeniti ime moglo se naslutiti već 1990. kada je predsjednik Tuđman, mjesec i nešto dana nakon inauguracije, u govoru na otvaranju 41. Dubrovačkih ljetnih igara uporno i jedino koristio naziv Dubrovački ljetni festival, što se od iduće godine i formalno ostvarilo. Deset godina kasnije, ime Dubrovačke ljetne igre bez velike pompe, štoviše tiho, tiho službeno je vraćeno na 52. Igrama 2001. Treba reći da su u međunarodnom prostoru nazivi Igre i festival živjeli paralelno od samih početaka, na francuskom kao Jeux d’été, na njemačkom nekako napola Sommerfest Spiele, ali na engleskom, tko zna zbog čega, uvijek i samo suhi Dubrovnik Summer Festival.

Branko Gavella na ulazu u Pile, snimio Vilko Zuber Arhiv DLJI

Arhiv DLJI

Naziv Dubrovačke ljetne igre uveden je 1953. promišljeno kao protuuteg pojmu festivala, što je razjasnio dr. Branko Gavella davne 1957. godine, dakle u vremenima kad su tvorci Igara još uvijek teorijski duboko promišljali što Igre jesu ili bi trebale biti. Na tadašnjim dugim raspravama o temeljnim principima Igara “podvlačili smo i podvlačili njihovu ne-festivalnost” zapisao je Gavella u tekstu Ideja Dubrovačkih ljetnih igara. U nekim drugim tekstovima Gavella će konstatirati kako je Dubrovnik pomiren sa svojom veličinom, odnosno neveličinom u odnosu na druge europske gradove, izgradio “svoju zasebnu kulturnu fizionomiju, nikad se ne pokušavajući takmičiti po veličini” s drugima, a budući da pojam festivala nužno upućuje na međunarodnu takmičarsku usporedbu, ne treba uopće dokazivati “je li pametno s dubrovačkim Mozartima konkurirati Salzburgu”. Upravo naziv Igre, smatra Gavella, upućuje na autentičnost glasa Dubrovačkih ljetnih igara. Prostor Igara nije samo glumčev prostor na kojem se izvode predstave, već je to i specifičan glas Dubrovnika-Grada. Stoga repertoar Igara treba temeljiti upravo na komponenti dubrovačkoga karaktera Igara. Naravno, ne u banalnom smislu da se izvode isključivo dubrovački autori, što Gavella objašnjava na primjeru svoje Ifigenije na Tauridi i Fotezova Hamleta na Lovrjencu: “Dubrovački je Hamlet uspio da bude dubrovački, tj. da tom svojom lokalnom bojom prebrodi sva opasna poređenja s ostalim Hamletima.” Dvadesetak godina kasnije, razmišljanje o specifičnom glasu Dubrovnika-Grada dovest će Georgija Para i do termina teatar Igara.

Gavella je 1957. iznio i razmišljanje o gostovanjima, odnosno koprodukcijama s domaćim kazališnim kućama. Čvrsto uvjeren da se predstave iz kazališta-kutije ne mogu pure et simple prenijeti u otvoreni prostor, Gavella navodi da u tom slučaju "teatri koji budu pozivani da ispunjuju festivalske dane" trebaju voditi računa da im "repertoarni materijal bude podesan za dva scenska kolosijeka, domaći i dubrovački."

Povratak s Dubrovačkog ljetnog festivala na Dubrovačke ljetne igre, 2000. i 2001.

Bojim se da smo zamućenu liniju između teatra u ambijentu i ambijentalnog teatra jasno mogli zamijetiti u dvije ovogodišnje premijerne koprodukcije na Lokrumu i Lovrjencu, uz istodobnu vidljivu ambijentalnost na način Igara u ovoljetnoj reprizi prošlogodišnje Lorcine Krvave svadbe.