ĐELO JUSIĆ Budale, ostavite se kulture i ajte ća iz Grada!

Njegovo je ime postalo sinonim za „Dubrovačke trubadure“  i „Mali raspjevani Dubrovnik“, a skladbe „La musica di notte“, „Mladosti, moja lijepa radosti“, „Pusti da ti leut svira“ i oratorij "De civitate libertatis veritas (Istina o gradu slobode)" postale su njegov „brand“. Riječ je, naravno, o skladatelju i glazbeniku Đelu Jusiću. Još uvijek je aktivan u glazbenim vodama.

No, s početkom predizborne kampanje za lokalne izbore, veliki je maestro svoje mjesto našao u Dubrovačkom demokratskom saboru. Njegovo je ime osvanulo zadnje na listi DDS-a za Gradsko vijeće grada Dubrovnika. Više o tome ispričao je za Reflektor, tjedni prilog Slobodne Dalmacije za televiziju, film i glazbu.  

Akvarij talenata

- Ja nisam političar u duši. No, vidio sam da je to jedini način da neđe uđem u neki sistem i da nekome mogu kazati: „Ostavi se kulture, nemaš veze s njom! Budalo, ostavi se Orkestra, ostavi se pjesama, ovo je Dubrovnik, ajde ća iz Dubrovnika!“ Zapravo, ja nemam veze s politikom, to mene ne zanima. Ja sam skladatelj!  Ovo je višestoljetni grad koji je najviše poznat po kulturi. Ovi političari koji dođu, za njih nitko ne zna. To je otprilike tako. Za ovu stranku u kojoj sam sad angažiran vidim da je jedan čovjek tamo, sad ga svi mrze, a ja ga hvalim. Svi ga napadaju, a to znači da on ima nekakve kvalitete. Zato sam prišao Peru Vićanu koji je čovjek od riječi. Inače, politika je za mene orkestar za sebe, nema veze sa mnom.

Maestro Jusić ne samo da je akter, nego i promatrač dubrovačke kulturne scene.

- Idem na sve koncerte u Gradu zadnjih „sto godina“, idem na sve predstave i nikada nisam vidio, pogotovo u zadnje doba, gradonačelnika na koncertu ili u teatru na premijeri. To je „njegov“ orkestar, „njegov“ teatar, ali on nema veze kad mu netko spomene kultura. On se tada hvata za pištolj! Kultura nikada nije bila favorit političarima, ali tajna Dubrovniku je kultura, kulturni su ljudi gradili Dubrovnik.

S obzirom da je na glazbenom polju svoj na svome, slabosti glazbene scene ponajbolje poznaje.  

- Dubrovnik je takoreći „akvarij talenata“ kada se govori o glazbi. Za razliku od drugih gradova, mi u Dubrovniku nemamo tonski studio gdje jedan mladić ili djevojka mogu doći zapjevati i napraviti jednu demo snimku. Mi nemamo tu šansu! Mene često zovu iz televizije i pitaju me imam li nekoga poslati iz Dubrovnika. Imam! A kad pitaju za snimku, onda kažem da nema snimke, pa na kraju ne bude ni snimanja!

Ono što najviše nedostaje gradu podno Srđa jest koncertna dvorana.

- To je moj dječji san! To je glupost naše politike: oni propagiraju da će Dubrovnik biti „grad kulture“, a nema dvorane. Može večeras biti koncert u Kneževom dvoru, ali kad padne koja kap kiše onda je gotovo! Nema koncerta!  Nemamo elementarne uvjete! Dubrovački simfonijski orkestar svira i vježba u „solnici“ to jest u „solani“. Tamo Orkestar vježba sve simfonije ovoga svijeta! To je čak uvredljivo!

Bez obzira na sve barijere, Jusić ne gubi ni inspiraciju ni motivaciju.

- Ja sam dijete rođeno ispod Minčete i tu je valjda neki urođeni despet: „Nećeš ti, majku ti tvoju!“ Ja sam 90 posto svoje glazbe napravio za despet! Nekidan mi prijatelji govore kako imam više od 120 sati snimljene muzike. Znate koliko je to!? Riječ o satima, a ne minutama! Netko bi morao pola života ostaviti da presluša sve moje note! Moje se pjesme pjevaju, one žive, više nisu moje, to su naše, svačije, narodne...

Fratri

Posebno ističe važnost svojih prijatelja, među kojim su dubrovački fratri.

- Franjevci su pratili moj rad i ja sam zadivljen i počašćen jer su sve moje praizvedbe bile u Franjevačkom samostanu Male braće. Onda su oni napravili „potez mog života“: krenuo je rat u Dubrovniku, a oni su mi rekli da im donesem sve svoje najznačajnije note. Ja sam im donio note i oni su to zapakovali u gvozdene kufere i ne može im nitko naškoditi. To je velika počast, a nitko od ovih drugih u gradu nije to napravio niti im to može pasti na pamet. Nitko mi nikada nije rekao ni „Hvala!“ ni „Bravo!“ ni „Svaka Vam čast!“ Oni su htjeli sačuvati moju muziku, a moja muzika je „naša povijest“. To je istina u gradu slobode.

Note je lako sačuvati za buduće generacije, a sastavi kao što je dječji zbor „Mali raspjevani Dubrovnik“ postao je povijest.

- S nama su odrasli tisuće djece! Onaj tko je ukinuo Mali raspjevani toj je djeci, a njih je na stotine, direktno rekao: „Idite u drogu!“ jer ta su djeca imala svoju adresu, imala su svoje pjesme, radovala su se, Papa ih je primio, oni imaju svoj „Porin“! Ne može svatko dobiti „Porin“, a to su dobili djeca „Malog raspjevanog Dubrovnika“.

Kao glazbenik nije posvećen samo klasici, nego prate i razne „Talent showove“ na televiziji.

- Vrlo to pratim jer me jako interesira! Ima izvanrednih talenata, ali očito nitko ne stoji iza njih. Nitko da im rastumači i da im reče: „Dijete moje, nemoj tako revati! Imaš glas, lijep si, ali pripazi na to, to i to!“ Oni to nemaju, a to se u svijetu zove producent. Oni nemaju producenta koji će ih lansirati. Ja imam iskustva jer sam lansirao mnoge pjevače i glazbene sastave.

Danas gledatelj Eurosonga prisjeća se kako je nekada bio sudionikom tog velikog festivala zabavne glazbe. "Dubrovački trubaduri" nastupili su 1968. i osvojili sedmo mjesto.
 
- Imam jedno  predivno iskustvo na Eurosongu kad su „Dubrovački trubaduri“ bili tamo. Mi smo u mnogim zemljama bili proglašeni kao laureati Eurovizije. Tada nije bilo ove telekomunikacije kao danas, nego je bilo sve telefonski. Nije bilo “stisni pucu“ pa „imaš“ Zagreb ili Istanbul. Mi smo pobijedili na generalnoj probi i onda je nastala panika jer tada u bivšoj zemlji nije bilo niti jedne dvorane gdje bi se mogla održati Eurovizija! To je bilo u Royal Albert Hallu.

Iako se, posebno u zadnje vrijeme, Eurosong kritizira radi velikog utjecaja politike, utemeljitelj „Dubrovačkih trubadura“ ne vidi toliko uplitanje politike.

- Ima tu svega i svačega, ali nema politika s time veze. Da se politika razumije u to oni bi nešto drugo napravili. Uglavnom, politika bilo koje zemlje ne stoji iza svog reprezentanta. To su djeca koje vodi neki menadžer ili menadžerica i to je sve „Tiru-riru – mačke sviru!“ Ako i pobijedi, onda se svi "grebu" od njega.