Znate onu vječnu priču nakon svakoga otvaranja Igara: “Nije bilo Linđa, nije bilo ‘još smo vlast’, nije bilo ‘ka cvateš i cvasti vazda ćeš dovika’, nije bilo ovega, nije bilo onega!” I sve tako redom… E, pa ove godine koscenaristica otvaranja Nataša Dangubić, k’o prava Dubrovkinja koja zna svoju čeljad, potrudila se sa Sašom Božićem da na otvaranju ničega ne pofali. Svaki ‘obvezni’ element ceremonijala bio je tu, umotan u novi celofan i duhovitu konferansu, tako da je i ovogodišnja generalna proba ponovno živnula. Otvaranje će stoga ove godine proći bez onog uobičajenog njorganja koje je tako savršeno u rujnu 2001. godine opisao u “Vijencu” Pero Kvrgić (zažmirite na trenutak prije čitanja, zamislite njega da to izgovara, bit će vam tekst duplo smješniji):
“E, moj dobri gosparu Pero, drago mi je vidjet vas u našemu gradu, ma znate što ću vam rijet…Nijesu ove igre što su nekada bile. Predstave i oni glumci, svaka čast vama, ma ono su bile manjifike predstave, a ne ovo danas, ja danas i ne gledam…slabo vidim i ne čujem baš najbolje, zato i ne gledam, a i godine su tu, ali rijet ću vam, ono je bilo zlatno vrijeme od Igara… Spominjem se svečanog otvaranja Igara, a što je ovo danas…neka škrinja…ma nemojte mi ništa rijet…budimo pametni…pa onda one generalne pr’’ve, spominjete se kad je oni naš oriđino…oni…zaboravila sam mu ime…oni što se penjo na našega Orlanda… Ivo Labaš, e, Ivo vrag pokojni, bog mu dao duši lako…kada je oni glumac javio Knezu gori na taraci od Sponze, a Knez je bio oni…oni gospar Mato Gršković…e nije, nego Grković…kada je gosparu Matu javio: ‘Glumci su prid vratima od Grada’, a gospar Mato Knez samo što nije d’o odobrenje da glumci uđu u Grad i samo što je zinuo, kad li ga naš Ivo, oriđino pokojni, preteko i viknuo sa tribine: ‘Neka uđu’, prije nego li je gospar Mato Knez viknuo: ‘Neka uđu’. Tribina puna kao šipak koščica tresla se od smijeha. Oni drugi naš Mato Dubrovčanin, Baković – eno ga još je živ, jedva hoda, slab je na noge, siromah.
On je režisiro generalnu provu za sutrašnju generalnu predstavu Otvaranja, on je finalmente načisto popizdio…priprijetio ludom pokojnom Labašu i njegovoj družini da će pozvat plavce…Miliciju ako se ponovi…I tako se to repetiralo dva-tri puta i svaki put gospar Knez Mato…i on je pokojni, bog mu duši do lako. Zinuo da će rijet: ‘Neka uđu’, a naš vam pokojni Ivo oriđino drekne: ‘Neka uđu’. Bogami došli i Plavci…naša Narodna milicija našega Iva i družinu mu hoće hapsit, a pokojni mahniti Ivo Labaš i družina mu ustali na noge i zapjevali da se sve ori: ‘Druže Tito ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela…’ I boga mi, plavci se ukočili pred Titinom pjesmom. Ne znaju što bi. Nezgodno je, i finalmente se povukli. I sada mi dohodi smijeh kada se toga spomenem, moj gosparu. E, ono je bila festa od smijeha, a ne ovo danas. Ako ne vjerujete, pitajte koga hoćete, svi će vam isto pripovjedit. Ovo je mali Grad, svak svakoga zna: ako prneš na Pilama – na Pločama smrdi, moj dobri gosparu…”
Trebalo je godina i godina provesti u Dubrovniku da se ovako shvati i prihvati govor i mentalitet. A glumio je Kvrgić već na prvim Igrama 1950. u Gavellinom “Skupu” na gostovanju zagrebačkoga HNK na Ljetnoj pozornici. Stoga, pita li me netko je li mi što falilo na otvaranju, mogu ipak reći: “Falio mi je Miše da reče ‘Neka uđu’, Pero da izgovori “Mi koji se zovemo Pomet družina”, već odavno Zorko s ‘Dubrovniče časti našega jazika’, Tonko s funjestre ‘Još smo vlast…”, Pređo da zaharlekina k’o onda kad je jednom bio Knez, Jupa ‘eli da dijeli pecete. Odnedavno eto i Kruno! Hoću rijet, bit će valjda, što bi rek’o Vojnović “volje, krvi i moždana” da se stvore nove glumačke legende Igara! No, to je neka druga priča…