StoryEditorOCM
KulturaGlumac KMD o gradu, zanatu i životu

Bojan Beribaka: Muzika je moja prva ljubav, gluma me naučila životu, a stisak Grada izgradio me je kao čovjeka

Piše Lorita Vierda
1. svibnja 2022. - 21:02

Najvažnije u životu je da imaš para i da živiš na moru – rekao bi Alan Ford, a i Bojan Beribaka, glumac dubrovačkog Kazališta Marina Držića koji već četvrtu godinu struže daske dubrovačkog teatra, Stradun i puteljke oko Babinog Kuka.

-Ma jesam, malo sam postao 'penzija', ali na to me prisilio Dubrovnik, stisnuo me i nisam imao kamo nego k sebi. Zato sam mu danas zahvalan kao i sebi na svom izboru da ovu treću fazu života odživim i u ovom Gradu" – priča nam Bojan, rođeni Sarajlija koji je prvi dio života proveo u toj velikoj užurbanoj sredini koja ga je, kaže, pogrbila, kao i sve Sarajlije.

image
Lorita Vierda

-Ma možeš svakog Sarajliju prepoznat' na kilometar, onako uvijek blago pogrbljeni, kako smo odrastali, ona nam se brda i planine nadvile nad nas, navalile se..." - priča nam zanimljivu životnu priču ovaj 37 godišnji umjetnik. I nije nam prvi poriv za razgovor bilo kazalište, nego muzika. Kao samouki muzičar svira već gotovo dvadeset godina. 'Tezgari', dodaje, jer to voli i muzika je njegova prva i najveća strast i ljubav, gaže su za njega maksimalno opuštanje, pružaju mu onaj kontakt sa samim sobom i drugima, a repertoar je oduvijek bio rock i pop, kad ne stvara nešto svoje, onako za doma.

Rock'n'roll za dušu

-Odrastao sam na toj ajmo reći alternativnoj muzici, kao klinac sam bio u bendu, pa onda svirao s nekim kolegama i kako je vrijeme dalje išlo, svirao sam nekako sa sve manje njih, da bih na kraju ostao svirati sam. Tako ide život. Nemam neke ambicije sad snimati album i te stvari, nego radim muziku za sebe, jednako kao što sviram i gaže za druge i to baš volim. I ono što najbolje uberem je kome će koja stvar odgovarati, pa se time i vodim, a da mjesto na kojem sviram bude stalno živo, ne da, kao neki, zaspem nad gitarom, a ljudi nek' se dosađuju i odu ako im ne odgovara. Volim dobru atmosferu, ja sam ipak ratno dijete, dijete kafane, u Sarajevu je kafana institucija, tamo se sve u životu događa, dogovara, radi, tamo se ide i kad ti valja i ne valja u životu. Ovdje imam dosta mjesta na koje volim poći, ali još nisam našao recimo kafanu za neki tužni utorak stisnut južinom, znaš ono neko mjesto gdje se nešto spontano dogodi. Ali imam vremena!" - smije se Bojan koji, otkad je stigao u Dubrovniku, vodi neku svoju unutarnju borbu. Šok promjene okoline došao je odmah, nakon 12 godina života u Mostaru, još jednoj velikoj, užurbanoj sredini.

image
Lorita Vierda

-Mostar je isto čudo, postao sam jako vezan za njega, i nakon Sarajeva baš mi je trebao. Kao što mi sada treba Dubrovnik. Što dalje? Nemam pojma, ne mislim toliko unaprijed, zasad je ovo sve što volim i što mi treba. Pa kome ne bi bilo dobro?! Evo nastojim se kupati cijele godine, ako se ne može u more, na bazenu sam u Gružu, svaki dan. Još se nisam naviknuo da se ljudi ovdje ne kupaju toliko, to je valjda kao s planinom s druge strane, nemoj me snijega više, tako je valjda i vama nemoj me kupanja."

Otkrio je i koliko ga je glumački zanat učinio boljim čovjekom, naučio ga što je stvaran život, mada mu je posao zapravo pretvaranje da si netko drugi. I upravo likovi koje je morao usvojiti, navući na sebe poput druge kože dali su mu odličan uvidu u svijet i život.

Na tuđim greškama

-Imao sam priliku učiti na ponašanju i greškama mojih likova, što je nevjerojatna prilika. Ovaj mi zanat pruža toliko toga što me zanima da nisam pogriješio."

A u današnja vremena, u zadnjih desetak godina je hiperprodukcija učinila svoje, što i njega nekad natjera da se zapita je li možda bolje da je završio za primjerice stolara.

-Ma stoput mi dođe, uhvatim se za glavu pitam se što je ovo, što mi je ovo trebalo, koji mi je bio vrag, što će mi to, što to radim, zbog koga, čega... A onda se saberem, zahvalim svemiru na svemu, jer imam uopće takav talent, jer volim to što radim, skočim u bazen ili u more i shvatim da sam budala što uopće razmišljam tako. Uostalom, ništa mi ne fali, imam ama baš sve što želim i što mi treba. Supruga Anđela i djeca Pavle i Iris koja su ovdje našla svoj dom i prijatelje, koja su non stop u šetnji po parkovima ili na igralištu, što malo gdje više čovjek može vidjeti, moj su mali svemir. Drugdje su igrališta uglavnom prazna, djeca su sve više na ekranima. Ovdje na svakom igralištu ima djece. Moj Pavle koji ima deset godina i ide u školu u gradu, ide na Peline na igralište, uvijek ima djece. Bilo gdje si u ovom gradu siguran, mala sredina ima svoje ogromne prednosti pogotovo za život djece i obitelji i zbog toga sam sretan" - priča Bojan kojeg smo mogli gledati u brojnim predstavama dubrovačkog teatra. Lice koje kao da je stvoreno za velike filmske naslove svjetskih hitova, prodorne plave oči i isklesana čeljust čine ga onako kao 'poznatim, ali ne znaš odakle', a duh Bosne, nada se i sam, nikad neće iz njega izaći.

image
Lorita Vierda

-Ima u toj Bosni nešto što život čini lakšim, što svi mi nosimo u sebi, neka opuštenost. Ono što vi ovdje stalno govorite 'pomalo, nije preša', tako je i tamo, samo na drugi način. Sjedi bolan ne pitaj, tako nekako. Mada od onog mog Sarajeva ništa više nije ostalo, ali eto, ostalo je u meni" - priča Bojan koji iščekuje izlazak filma 'Stigme' redatelja Zdenka Jurilja kojeg je nedavno snimao. Serije ga nisu nešto previše dotakle.

-Pa ne znam, eto nitko me nešto nije zvao (smijeh). Kad bude neki casting pošaljem ja i tako, ali to je uvijek nekako zatvoreni interesni krug, ono balkansko neprobojno u nama, uvijek se isti ljudi vrste u istom krugu, ali kad to čovjek prihvati, bude život lakši i nema presinga. Kad si mlađi onda si glup, pa misliš da to tako ne ide, godine donose mudrost, ali zato je tu uvijek muzika".

Sarajevo u meni

A zbog nje i nema baš vremena ići doma u Sarajevo, gdje ga obično napadnu da je postao Hercegovac, a u Mostaru mu spočitavaju da kako govori, k'o onaj pravi Bosanac. 'Svugdje si uvijek nešto' – smije se Bojan ističući bolest koja ne boli ali je ugrađena u narode ovih krajeva, više kao hobi, kao folklor. Pretresli smo i pandemijske godine koje su za njega bile test ljudskosti.

image
Lorita Vierda

-Svima je najvažnije što drugi rade, u koju će ih ladicu strpati. To je uvijek taj polaritet, za koga navijaš, jesi li se cijepio, jesi prebolio, ako nisi zašto nisi onda si ovo, a ako jesi – zašto jesi onda si ono. Zalijepe ti etiketu i onda su sretni. Najvažnije je u sebi naći neki mir, znati tko si, mi umjetnici bi trebali razmišljati van okvira, a često nije tako. Ali kad čovjek mijenja sebe na bolje, sve se oko njega počinje mijenjati, univerzum to sve izbalansira, a ja sam baš sad u toj fazi postanka. I nisam čekao da mi padne s neba 'bolji ja', nego sam ga krenuo svjesno ponovo praviti. Čovjeku je danas najvažnije da puno čita, uživa s bliskim ljudima, da bude u prirodi što je više moguće, vjeruj mi da je to lijek."

Onda kad su nam zabranili zagrljaje i poljupce, dodaje Bojan, to je za njega bio smak svijeta, i kad su krenuli dirati u djecu, temelj svega dobroga na svijetu, postalo mu je jasno koliko ljudi neće ili ne znaju početi razmišljati svojom glavom. I nije to samo zbog pandemije, jer oni kojima to odgovara, bili su takvi i prije i ostali su takvi, otuđeni, taman im je, kaže, dobro sjelo. Baš kao što njemu sjeda krug ljudi s kojima je našao sve što mu treba. I Lapad u kojemu je našao dom, a i grad u zidinama koji ga opčinjava od prvog trena.

-Nemam društvene mreže, Facebook sam izbrisao kad je krenula pandemja, izgubio nisam ništa, dobio sam na pameti. Instagram još nisam, ali i njega ću. Tu i tamo znam objaviti neku fotografiju pa me pitaju ljudi kao kako dobro znam napraviti kadar. Kažem im – ma što vam je ljudi, to je Grad, ja veze nemam s okidanjem, jednostavno kako god udariš sliku bit će prelijepa, vidi ovo oko nas!". I u pravu je.

16. studeni 2024 15:30