U organizaciji dubrovačkog ogranka Matice hrvatske, a u povodu Feste sv. Vlaha i Dana Grada 2021. na matičinom YouTube kanalu prikazano je predavanje doktorice znanosti Barbare Đurasović pod nazivom ''Život i djelovanje dubrovačkih kanonika Antuna Liepopilija i Joza Crnice'' .
- Iako tema o kojoj ću govoriti nije vezana uz našeg nebeskog zaštitnika, važna je jer su dubrovački kanonici Antun Liepopili (29. XII. 1848.- 1. I. 1940.) i Jozo Crnica (11. I. 1844.- 1. IX. 1919.) svojim izrazito hrvatskim djelovanjem obilježili preko pola stoljeća u vjerskom, kulturnom i političkom životu Grada i šireg dubrovačkog kraja. Posebnost dvojice svećenika, osim što su djelovali u istom razdoblju na prijelazu s 19. na 20. stoljeće i što su bili bliski prijatelji, ali pripadnici različitih političkih opcija, nalazi se u činjenici što su, svaki na svoj način, bili povezani uz dubrovačku novinu Pravu Crvenu Hrvatsku. Proučavajući Pravu Crvenu Hrvatsku čiji je prvi broj izašao u ožujku 1905., ova dva kanonika nametnuli su se kao ključne osobe, pa je i njihovo portretiranje bio logičan slijed kako bi se dobila zaokružena slika o pravaškom listu koji je izlazio sve do kraja Prvog svjetskog rata, rekla je Đurasović na početku.
- Politički put Liepopilija i Crnice započeli su u Narodnoj stranci. Kanonik Liepopili već 1890-ih uz Frana Supila kreće u organizaciju Stranke prava u Dubrovniku, dok bi se za kanonika Crnicu moglo reći i okarakterizirati ga kao narodnjaka pravaških ideoloških pogleda. Nije napustio Narodnu stranku, ali je prijateljski i svjetonazorski bio povezan s pripadnicima autohtonog dubrovačkog pravaškog pokreta. Od 1905. kanonik Liepopili bio je vođa neovisne skupine pravaša i pokretač lista Prava Crvena Hrvatska dok je Crnica podupirao njihova politička zalaganja, objasnila je Đurasović.
Potom je Đurasović iznijela biografske podatke dvojice dubrovačkih kanonika.
- Novinsko uredništvo Prave Crvene Hrvatske bilo je mjesto okupljanja članova ujedinjenje stranke pravaša, a osim što su se organizirali u samom Dubrovniku, širili su se i na okolna mjesta. Zahvaljujući Liepopiliju, pravaši 1905. dolaze i do vlasništva u Dubrovačkoj tiskari u kojoj se prethodnih godina tiskala Crvena Hrvatska. Liepopili je bio predsjednik Uprave i upravo zbog svog tog političkog angažmana i poslova u tiskari i novini, kanonik Liepopili je znao imati neugodnosti. Pored učestalih uvreda na stupcima Crvene Hrvatske, u veljači 1906. doživio je ulični napad kad ga je na Stradunu zaskočio Rajmund DeGiulli, brat Iva DeGiullija, vlasnika Tiskare. Povod napadu bilo je pismo o Ivu DeGiulliju u satiričnoj rubrici u Pravoj Crvenoj Hrvatskoj. Osim što su u Pravoj Crvenoj Hrvatskoj često prozivali kanonika Liepopilija, na meti je bio i kanonik Jozo Crnica, navela je predavačica.
- Crnica je bio kontroverzni svećenik, narodnjak, također je bio poklonik pravaške politike i njihovog lista, a posebno je bio prozivan i napadan zbog prisnih veza s bečkim dvorom. Posebno je sporan bio odnos Crnice s Marijanom Varešaninom, bio je to barun, general austrougarske vojske i vojni zapovjednik Dalmacije od 1905. do ožujka 1909. koji je nakon aneksijske krize pa sve do 1911. upravljao Bosnom i Hercegovinom. Sve su to bili razlozi za progon Crnice, narodnjaka u pravaškim redovima. U više navrata bio je metom napada iz protivničkog tabora narodnjaka iako je, zapravo, bio njihov član. U Crvenoj Hrvatskoj ga nisu štedjeli, razotkrivali su njegove veze i poslove, a on se najčešće branio kako mu te novine podmeću. Pojedini napisi iz toga doba provlače se i u srpskoj historiografiji koja se s pregršt neistina i pretenzija bavi Dubrovnikom i njegovom okolicom s kraja 19. i s početka 20. stoljeća. Kanonika Crnicu smatraju glavnim i odgovornim krivcem za „zatiranje srpstva u njihovim krajevima na jugu Dalmacije“. Pojedini srpski povjesničari smatraju Crnicu izuzetno važnim u Konavlima te osuđuju njegove „opće napade na srpstvo“. Njemu je bio jedini cilj, smatraju, izbrisati svaki trag srpstva u Konavlima. U srpskoj literaturi ističu njegovu važnost navodeći kako je ovaj svećenik caru Franju Josipu na dvor dolazio, navode, bez najave te kako je upravo sa carem dogovarao kuda će proći željeznički pravac kroz Konavle. Da se baš Crnici mogu pripisati te zasluge, može se naći u pojedinim izvorima i različitoj literaturi zato što je prvotna trasa tog željezničkog pravca trebala proći jednim smjerom čak 18 kilometara kraćim, međutim, zalaganjem don Crnice preusmjerena je pruga s Mihanića na Zvekovicu i tako je zapravo željeznička trasa prošla 18 kilometara dužim pravcem, otkrila je Đurasović te nastavila:
- Može se pronaći razlog tome, riječ je o konfiguraciji terena: željelo se zaobići taj podvodni teren, željelo se uz to da trasa bude potpuno zaklonjena od brodske artiljerije, međutim, može se isto tako sa sigurnošću utvrditi da se Crnica sa svojim vezama i poznanstvima svakako zalagao da prođe i da bude što pristupačniji taj željeznički pravac. Moć kanonika Crnice, vratimo li se srpskim autorima, potkrijepit će i detalj iz 1906. kad je u Dubrovniku boravio prijestolonasljednik Franjo Ferdinand. Oni navode da ga tada nije pratio načelnik Pero Čingrija, već je ta dužnost pripala, kako pišu, „carskom miljeniku, popu Crnici“. Iz svega toga u srpskoj su historiografiji izvukli dva zaključka: da je monarhija davala značaj ljudima poput Crnice jer su uništavali tragove srpstva u carevini. Ono što je sigurno, veze Crnice s dvorom značile su velikodušnu i izdašnu carevu potporu Konavlima, pojasnila je Đurasović.
No, predavačica je predočila još detalja iz života dubrovačkog kanonika.
- Za posjeta dvoru 1909. cara Franja Josipa zanimalo je kome je Crnica podijelio njegovu posljednju dotaciju u vrijednosti od 25 tisuća kruna. Crnica je izvijestio cara kako su darovani novci pošli potrebitima, a da je uz to utemeljio fond na vječnu uspomenu premilostivom vladaru. U dubrovačkim je novinama zapisano kako je nakon susreta s carom, kanonik Crnica trebao biti primljen i na audijenciju nadvojvotkinje Marije Josephe u Berlinu nakon čega bi uslijedilo i primanje kod nadvojvode Franja Ferdinanda. To nije bio jedini put, ranije sam spomenula da su se novci slijevali iz bečke blagajne u kanonikove ruke, a on ih je prosljeđivao kome je trebalo. Nakon posjeta Franje Ferdinanda u rujnu 1906., Crnica je dobio 3,5 tisuća kruna i opet ih je proslijedio najsiromašnijim Konavljanima, a da su ga Konavljani izrazito voljeli i cijenili, svjedoči i novinski zapis dopisnika s Grude koji u Pravoj Crvenoj Hrvatskoj opisuje vrijeme uoči i na sam odlazak Crnice u Dubrovnik, izjavila je Đurasović.
- Konavljani su izražavali žalost zbog odlaska njihovog, kako su napisali, „oca, prijatelja i dobročinitelja“ u Dubrovnik. Naveli su kako je župnik Crnica podigao narodno blagostanje u Konavlima u moralnom i materijalnom smislu i baš zato, kako bi se odužili Crnici, napravili su višednevni službeni oproštaj od svog dugogodišnjeg župnika. Bilo je to dirljivo i prepuno suza. Crnica se najprije oprostio od puka koji je dolazio sa svih strana Konavala, to se sve događalo u njegovoj župi na Grudi, a sljedećeg dana u Čilipima priređen je ručak s konavoskim svećenstvom na kojemu je sudjelovao i načelnik Konavala Mato Magud. U Popovićima je također bila priređena svečanost uz večeru i 60 uzvanika. Tog jutra kad je don Crnica odlazio iz Konavala, nitko nije radio. Narod i pripadnici svih političkih opcija pohrlili su na Grudu, zvonila su crkvena zvona, pucali su mužari, izvijani su barjaci, klicalo se njemu u čast. Pred sam odlazak don Crnica se pomolio za mrtve, održao je emotivan govor i položio vijence s hrvatskom vrpcom na grobu svog prijatelja, pokojnog konavoskog načelnika Mema Maguda. Dugogodišnji konavoski župnik zaputio se kočijom u Dubrovnik, a sve do grada pratilo ga je 12 kočija s mještanima Grude i Radovčića. Po dolasku u grad, primio ih je i biskup dubrovački, a navečer je priređena svečana večera za brojne uzvanike u Hotelu de la Ville, ispričala je Đurasović.
- Taj konavoski župnik i dubrovački kanonik bio je dugogodišnji član Narodne stranke te se sam 1905. u Pravoj Crvenoj Hrvatskoj oglasio kako nije otpao iz njihovih redova. Tom prigodom proučio je kako ga neće zaplašiti niti će se povući, te će uvijek biti uz Dubrovnik i Konavljane. Godinu kasnije, sami pravaši u svojoj novini objavljuju da kanonik Crnica nije član Stranke prava te da nikada nije sudjelovao u stranačkim sastancima. Bez obzira na sve to, postoji izravna veza Crnice s pravašima. Osim što je bio prisni prijatelj kanonika Liepopilija, Crnica je bio i u upravi Dubrovačke hrvatske tiskare i to u vrijeme kad se u njoj tiskala Crvena Hrvatska, a na to mjestu ostaje i kad je pravaši preuzimaju i pokreću Pravu Crvenu Hrvatsku. Kanonik Crnica se 1910. vodi kao član Uprave Dubrovačke hrvatske tiskare da bi 10. siječnja 1914. preuzeo mjesto predsjednika Uprave. U Upravi Tiskare bio je sve do smrti, objasnila je Đurasović.
- Osim ovog podatka koji se nalazi u spisima Okružnog suda u Državnom arhivu u Dubrovniku, o Jozi Crnici jako je malo sačuvano arhivske građe. Njegovog osobnog pisanog traga nema. Nažalost, bilo bi logično da su njegovi osobni zapisi ili propovijedi sačuvane u župnom dvoru Župe Presvetog Trojstva na Grudi, međutim, tijekom Domovinskog rata crkva na Grudi je teško stradala te je župni arhiv uništen, pa tako i svi zapisi koje je tijekom 31 godine vođenja Župe za sobom ostavio Crnica. Rekonstrukcija života i društvenog djelovanja Joza Crnice u potpunosti je nastala iz analize onodobnog dubrovačkog tiska, kazala je Đurasović.
- Crnica je imao i snažne političke ambicije, a zanimljivi su bili izbori za Carevinsko vijeće u svibnju 1907. kad se kandidirao kao samostalni kandidat za carevinskog zastupnika iz Konavala. Kandidatura Crnice ne nalazi na neko stvarno uporište, osim njegovo dokazivanje i političke ambicije. Budući da mu je protukandidat bio Juraj Bianchini ispred Hrvatske stranke, bez potpore stranačke organizacije, doživio je težak poraz, dobio je samo 321 glas. Carevinski zastupnik postao je Juraj Bianchini, a Crnici je mogla biti utjeha pobjeda Bianchinija na Grudi gdje je izborio 277 glasova te je bio bolji i od Liepopilija i Bianchinija. Da je zbog svojih veza u Beču s monarhijskim velikodostojanstvenicima imao problema i bio prozivan, piše njegov dugogodišnji suradnik i prijatelj Antun Liepopili. Od njega se u listopadu 1919. oprostio toplim riječima u Listu Dubrovačke biskupije gdje mu je na svojevrstan način pokušao osvjetlati obraz. U nekrologu je zapisao kako je don Crnica bio „tih i miran čovjek, plemenitog srca, gospodskog načina i uvijek udvorne te promišljene riječi“. Budući da je veći dio života proveo kao župnik na Grudi, a kako nije bilo željeznice do Boke, na putu kočijom u Herceg Novi Crnica bi često ugostio uglednike, namjesnike, ministre, nadvojvode pa čak i samog cara Franju Josipa. Time je stekao brojna poznanstva i tada je zapisao: „velika upliva pa je Konavlima učinio silu dobra“.
- Kanonici Antun Liepopili i Jozo Crnica svojim su djelovanjem na prijelazu s 19. na 20. stoljeće ostavili značaj politički trag u jačanju identitetske osnove u potpunosti naslonjene na hrvatski nacionalni duh i katoličko nasljeđe Dubrovnika, zaključila je Đurasović.