Akademski kipar Josip Ivešić otvorio je u atriju palače Sponza izložbu "Rebra". Riječ je o 46 skulptura u drvu koje su nastale do 2017. do 2021. a kako je navedeno u najavi, autor je izložbu posvetio 750. obljetnici dubrovačkog Statuta koja se obilježava ove godine. Kustos izložbe i selektor radova je povjesničar umjetnosti Vladimir Filipović dok je njegov kolega Marin Ivanović autor predgovora u katalogu izložbe.
- Neke skulpture su izuzetno monumentalne, bile su komplicirane za transportirati i cijeli ovaj pothvat koji smo izveli da se ova izložba dogodi, sam po sebi bio je zadivljujući. Tu su i neki gospari s mnogo iskustva i kad su jutros ušli da vide kako je izložba postavljena, rekli su kako odavno u Gradu nije bilo dobre, velike kiparske izložbe. Zbog toga čestitam i zahvaljujem kolegi i prijatelju Josipu Ivešiću, akademskom kiparu i asistentu na Akademiji likovne umjetnosti Sveučilišta u Mostaru koji je pred nas donio 46 skulptura. Te skulpture su prvenstveno amorfne, ali evociraju određene oblike koje nam se možda čine poznatim iz nekih prethodnih razdoblja. Nikola Njirić, veliki kipar koji je u Mostar došao iz Dubrovnika, najstariji je od kipara koji su djelovali u Hercegovini, a budući da je dosta radio u drvu, zbog toga se onome tko imalo postaje hercegovačku likovnu scenu čini da može naći izvjesne naznake njegovog rada u ovim skulpturama. Zato je važno naglasiti da je Njirić prema drvetu pristupao iz perspektive visokog modernizma, dakle, tih velikih stilova i s visokom poštovanjem prema materijalu, prema drvetu, rekao je povjesničar umjetnosti te dodao:
- Josip Ivešić je kipar koji prvenstveno ulazi iz jedne postmodernističke perspektive u medij kiparstva s određenim poništavanjima tih visokih stilova odnosno aktivnim odnosom prema nasljeđu. Iz te perspektive on ne bježi od drva kao nekog naizgled tradicionalnog materijala, ne, on naglašava taj tradicionalan materijal, želi mu podariti sasvim novu dimenziju. Ona nije organička, da mu drvo diktira što bi on trebao napraviti, on forme suprotstavlja tom materijalu, događa se potpuno poništavanje određenih godova, formi, drveta s oblicima visoke geometrizacije, s organičkim formama koje nisu iz drveta nego su iz puno, puno različitih dijelova. Jedan je to sasvim drugačiji likovni pristup koji nije nasljeđe jer tradicija mora poništavati samu sebe, ona kao Saturn mora jesti svoju djecu, nova generacija mora imati nešto protiv prethodne jer ako nema ništa protiv znači da je zadovoljna, da nema pomaka, ona mora donijeti i željeti donijeti nešto novo. Profesor Antun Karaman je lijepo primijetio da je ovako velika izložba, a malo nas je tu večeras, ipak nalazimo se u palači Sponza, palači koja se nije mijenjala ni nakon potresa, koja je mekani 'trbuh Dubrovnika' i koja će sasvim sigurno privući mnogo ljudi da ovu izložbu vidi pa se iskreno nadam da će ta njezina estetika, idejna poruka, njezin sadržaj kroz osobni susret sa skulpturom živjeti dalje – od ove točke pa nadalje, poručio je Ivanović.
Otkrio je autor zašto je baš odabrao drvo kao materijal i kako je našao svoj put do suvremenog kiparstva.
- Tu postoji jedna poveznica jer sam rođen u Žepču, u Bosni, tamo je ipak drvo 'glavni materijal' pa je sigurno da još od djetinjstva postoji nekakav trag u sjećanju – od toga urezivanja skalpelima, noževima, pravljenja skulpturica, vjerujem da je to jedna poveznica. Sve je krenulo od figurativnih motiva na prvoj, drugoj i trećoj godini na Akademiji, a zatim na diplomskom studiju, na četvrtoj godini smo imali zadatak više istraživati likovnost pa se zapravo pojavio taj trenutak gdje je meni postalo važnije ono kako radim u odnosu na ono što radim. Primijetivši vrijednost toga, počeo sam istraživati likovnost i shvatio sam da mi uopće nije bitan motiv, motiv ne mora biti opisan, on sam po sebi u svojoj likovnosti može biti asocijativan tako da možemo staviti naglasak na likovnosti, a zatim na opisivanju. Dogodila se likovna problematika koju propitujem već pet godina i na izložbi u Sponzi imamo raspon od punih formi do konstrukcije, odnosno dijela koji su nastali na diplomskom studiju do dijela koji su nastali nedavno, pojasnio je umjetnik.
Ispričao je i kako nastaju njegova djela.
- U principu uvijek krećem od sirovog komada materijala, od panja, od duba. Elementi na djelima koji asociraju na korištene dijelove zapravo su ono što sam ja mogao u djetinjstvu sresti u nekakvim konstrukcijama na selu, recimo to su klinovi i elementi koji se uklapaju tako da je to sve sigurno ostavilo traga na meni. Iz dana u dan proizilaze elementi kojih postanem svjestan tek kad ih napravim. Ima tu hrasta, lipe, jako puno stabla oraha, svi veći komadi su od hrasta, manji od stabla oraha, a ima tu i korištenih stabala kruške. Komadi su to koje dobijem na raznorazne načine i oni čekaju u ateljeu dok se ne dogodi 'nešto', neki prvi kontakt s njima, možda jedan rez, a onda opet stoje mjesec dana, tjedan, dan, pola sata... Čak su neki komadi stajali i po par godina, neki komadi koje za studijskih dana nisam mogao završiti stajali su do prije godinu dana i našli su se možda čak i u novom ciklusu, u konstrukcijama, to je taj put, izjavio je umjetnik.
Objasnio je Ivešić i što stoji iza naziva izložbe "Rebra".
- Nikad ne niječem činjenicu da sam katolik i da oduvijek preispitujem našu prapovijest, a naša prapovijest ide do Adama i Eve i do tih rebara. Zapravo je počelo od motiva Adama i Eve, međutim, u jednom trenutku sam shvatio da više nisu bitni ni Adam ni Eva ni rebro, nego zapravo oblik rebra. Tu se vraćamo onu važnost likovnosti. Našao sam se u tom obliku i kroz cijeli 'ciklus' se konstantno događa to rebro odnosno događa se ta zaobljena, konveksna, rebrasta forma. Nekako je najviše volim nazvati "rebrasta" jer to mi daje asocijativnu i likovnu dimenziju. Uglavnom, to sam ja, tu sam gdje jesam, sad se polako naziru neke nove konstrukcije koje se čak možda odmiču od rebra, ali već se kroz tu raniju fazu gdje se ta rebra spajaju jedna na druga formirajući jednu cjelokupnu formu, naziralo da postoji mogućnost odvajanja rebara i njihovog ispružanja, rastezanja gdje oni postaju jedna ravna linija. Pomalo tu dolazimo i do crteža u prostoru i to su neke stvari koje se mogu primijetiti, na pragu smo nekog novog ciklusa, u trenutku kad se stvar jasno kanalizira u smislu neke likovne problematike, drago mi je da se sad događa ova izložba, baš u Dubrovniku, kako je Marin rekao: "u trbuhu Dubrovnika", palači Sponza, da to jednostavno zabilježimo pa idemo dalje, rekao je autor zahvalivši svima koji su sudjelovali u realizaciji izložbe.
Izložba je realizirana u suradnji Državnog arhiva u Dubrovnika, Sveučilišta u Mostaru i Sveučilišne galerije u Mostaru, a može se pogledati do 2. svibnja od 9 do 15 sati.