Početkom listopada u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik otvorena je izložba hrvatskog suvremenog umjetnika Denisa Kraškoviča pod nazivom "Čovjek životinja biljka". Kustosica izložbe je muzejska savjetnica UGD Rozana Vojvoda, a izložba je ostvarena zahvaljujući Gradu Dubrovniku i Ministarstvu kulture i medija. U razgovoru za Dubrovački, akademski kipar govorio je o izložbi, svojem stvaralaštvu i otkrio razmišljanja koja ga zaokupljaju kao umjetnika.
KRUNA IZLAGANJA I DJELOVANJA
U međuvremenu su vam se slegli dojmovi, kako komentirate otvorenje izložbe u Dubrovniku, pa i reakcije dubrovačke publike?
Otvorenje izložbe "Čovjek životinja biljka" i čitav moj boravak u Dubrovniku bio je za mene čaroban događaj. Istina, svi smo se jako naradili, no na kraju se rezultat isplatio. Na ovom projektu radimo skoro 3 godine, ukoliko računamo pauzu zbog covid pandemije i vjerujem da se rezultat konkretno vidi, a nadam se i osjeća. Nakon čitavog procesa koji je imao svoj crescendo na otvorenju 2. listopada mogu uistinu biti sretan i zadovoljan jer smo kao čitava ekipa odradili vrhunski posao i s velikim zadovoljstvom dopustite mi da kažem da je izložba u apsolutno svim segmentima uspjela. Ovo je svakako moja najveća i najvažnija izložba u mojem dosadašnjem likovnom djelovanju. Ovim putem pozivam sve ljude dobre volje da dođu i posjete izložbu do kraja studenog, a također je važno spomenuti da čitav događaj prati i vrhunska publikacija od gotovo 100 stranica, što je također velika vrijednost ovog projekta.
Izlagali ste već u Galeriji Flora, Galeriji Otok i Art radionici Lazareti, čak i u sklopu skupne izložbe u Galeriji Dulčić Masle Pulitika, obišli ste skoro sve dubrovačke izložbene prostore, ali kakav je osjećaj 'okruniti' izložbene aktivnosti u Dubrovniku u Umjetničkoj galeriji?
Moja prva izlaganja u Dubrovniku vezana su za suradnju sa Slavenom Toljem, bardom likovne i umjetničke scene Dubrovnika. Naknadno sam nastavio dolaziti i izlagati u Dubrovniku jer mi je to očito bila sudbina a i uvijek sam se rado odazvao na svaki poziv iz čarobnog Dubrovnika. Trenutna izložba u Gradskoj galeriji je definitivno kruna mojeg izlaganja i likovnog djelovanja.
Kako komentirate odnos Vaših djela, posebno skulptura, sa zgradom Umjetničke galerije?
Ovaj fascinantni prostor je bio idealan za prezentaciju mojeg rada iz više razloga. Prostor, kako eksterijera, tako i interijera Galerije su uistinu čudesni i veću čast i priliku za izlaganje teško je dobiti u Hrvatskoj. Prostor je za moja djela idealan, budući da govorimo o nekoliko dvorana, prostorija i terasa, što je bilo vrlo praktično za prikazati pojedine cikluse ili zatvorene cjeline u mojem radu. Možda me naprosto splet okolnosti doveo u ovu pomalo romantičarsku situaciju, ali sve u svemu drago mi je da je kustosica Rozana Vojvoda prepoznala moj rad i smjestila ga u njedra najljepše galerije u Hrvatskoj. Također sam zahvalan i gospodinu ravnatelju Tonku Smokvini, koji je također svo to vrijeme podržavao ovaj zahtjevni projekt kao i svim djelatnicima Galerije koji su neumorno radili na realizaciji izložbe.
Kad biste za neki dubrovački javni prostor trebali izradili skulpturu jedne životinje, koja bi to bila?
Premda je stari Dubrovnik sam po sebi jedna velika fantastična mega-skulptura koju ne treba uopće dirati, osim jako čuvati, no postoje definitivno prostori van starog Grada koji bi se mogli oplemeniti javnim umjetničkim djelima. Što se ideje za dubrovačku javnu skulpturu u širem smislu tiče, to bi definitivno bila vidra u Rijeci dubrovačkoj. Iz više razloga. Naime, nekad su tu vidre bile mnogobrojne i tu im je bilo stanište, na rijeci Ombli. Posebnost toj ideji daje i činjenica da su najvećeg i najpoznatijeg dubrovačkog pisca, Marina Držića zvali Vidra tako da bi ta skulptura imala dublji i širi značaj. Dubrovnik, kao i svi ostali prostori u našoj zemlji, zahtijevaju nova kiparska i umjetnička rješenja i odgovore na javni prostor, u čemu bi i naše lokalne sredine trebale naći novu šansu za promociju i etabliranje njihovih posebnosti i turističkih potencijala. Nije nužno da je javna skulptura vezana za već postojeći imidž mjesta ili regije. Ozbiljna javna skulptura može stvoriti i novi identitet mjesta na kojem se nalazi. Velika je moć javne skulpture, posebice zato jer jako dugo traje, u ovako ubrzanom vremenu. Nadam se da će u budućnosti društvo prepoznati važnost javne skulpture i općenito umjetnosti u javnom prostoru. Tu postoji velik prostor za napredak. Pogledajte, primjerice, zagrebački aerodrom! Prazan je. To nije dobra poruka gostima iz cijelog svijeta.
Izložba u Dubrovniku "Čovjek životinja biljka", upozorava na izumiranje biljnih i životinjskih vrsta, a ističete da su Vaša „publika djeca“. Kad se pogleda današnji svijet u kojemu upravo najmlađi starije upozoravaju na zaštitu okoliša, može se reći da ste kao umjetnik odavno shvatili kome se treba najviše obraćati?! Osluškujete li komentare djece na Vašu umjetnost?
Djeca su vrlo često fokus moje umjetnosti, zapravo moja najdraža publika. Naravno da se neki umjetnici bave "zahtjevnijim" temama, koje nisu primjerene djeci, ali moj je cilj da moja umjetnost dopre do svih ljudi uključujući, naravno, i naše najmlađe i najmanje. Umjetnost nije privilegij pojedinih grupacija ljudi, ona mora pripadati svima. Premda sam u sklopu izložbe izložio i neke radove sa izrazito društveno angažiranim temama, kao na primjer korupcija, u slici "Plava kuverta", držim da se i takve teme trebaju prezentirati djeci na ispravan način, te ih usput učiti da je korupcija veliki problem našeg društva. Pamet, sposobnost, iskustvo, poštenje i zalaganje za opće dobro u životu bi trebale biti odlike o kojima ćemo poučavati djecu. Ono čemu se veselim jest to da se u Galeriji gotovo svakodnevno događaju radionice i stručno vodstvo kroz izložbu na kojem sudjeluju mnogobrojna djeca iz Dubrovnika i okolice.
DOBRA IDEJA I KONCEPT
Izložili ste skulpturalnu grupu životinja i sv. Franja pod nazivom "Sveti Franjo razgovara sa životinjama", a upravo to svjedoči religijskoj-duhovnoj komponenti u Vašem radu. Kako bi izgledala Vaša 'Noina arka'?
Rad "Sveti Franjo razgovara sa životinjama" govori o tome da se ljudi i životinje mogu vrlo lako i lijepo sporazumijevati, ukoliko želite životinjama dobro. U taj rad utkao sam svoj svjetonazor i nadu da će svijet napokon postati bolje mjesto, s više međusobnog uvažavanja, ne samo ljudi i životinja, nego i ljudi međusobno. Ovaj rad je višeslojan i pokušava demistificirati odnos životinja i ljudi. Noina arka je fantastična tema, no za tako nešto trebalo bi mi nekoliko godina za nabrojiti sva čudesna bića koja obogaćuju ovaj svijet. Bojim se da je ta tema za višegodišnji projekt, no tko zna. Možda krenem u tu avanturu!
Slikarstvo opisujete kao "mentalno putovanje". Korištenje jasnih, čistih boja, jednostavan izraz, upotreba flomastera prilikom, obične olovke u boji tijekom crtanja - sve su to svojstva Vašeg slikarskog i crtačkog rada. Koliko Vam je izazovno na tom 'putovanju' zadržati dječačku jednostavnost, naivnost i to svaki put iznova preslikati na Vaša djela?
Slikarstvo je ujedno vrlo jednostavna, ali i zahtjevna disciplina, to jest medij. Ukoliko ne 'podmažete' slikarstvo s dobrom idejom i konceptom, ostaje šuplje. Kroz medij slikarstva pokušavam ispričati sve ono što ne mogu drugim tehnikama i uvijek mu se rado vraćam. Na izložbi možete vidjeti dvadesetčetiri moje slike uglavnom većeg formata na platnu i tridesetpet crteža u raznim tehnikama na manjem formatu. Tu je i nekoliko video radova, uključujući i prezentaciju mojih javnih skulptura. Dječačku naivnost pokušavam zadržati u sebi i najteže u mojem radu jest naći balans između "dječjih" naivnih osjećaja i "odraslog" promišljanja o svijetu oko sebe.
Smrti skoro kao da i nema, pojavi se, ali rubna je. Na čemu temeljite slavljenje života u Vašoj umjetnosti? Čest je zaključak da "umjetnik prkosi stvarnosti", treba li uopće bilo čemu prkositi?
Smrti svakako ne treba prkositi. Unatoč svom frcanju života iz mojih radova, nekoliko ih ipak govori upravo o toj temi. Svima nama je umro netko blizak, pa u krajnjoj liniji umrijet ćemo jednog dana i sami, ali vjerujem da ono što nas čini većim i jačim od smrti jest naš duh i duša. Kroz rad "Ples mrtvaca" i kroz skulpturalnu grupu s kunama, pod nazivom "Blizu kraja" govorim direktno o toj temi. Naravno da ljude ta tema iritira, a i ja ju ne uklapam prečesto u radove, no smrt je neizbježna tema i zapravo čitave kulture i religije se razlikuju u odnosu na tu temu i definiciju tog fenomena. Prirodno je da se živa bića boje smrti, no, naprosto treba gledati na život koji se događa prije smrti, a tu ću citirati naslov knjige Roberta Torrea i ujedno postaviti pitanje: "Ima li života prije smrti?". No bez obzira, uvjeren sam da fizička smrt nije kraj, a nije nevažno i što ostavljamo iza sebe na ovom svijetu. Biti likovni umjetnik velik je privilegij jer ipak za života bacaš vidljive plodove iza sebe, stoga kroz rad pokušavam ljudima izraziti pozitivnu viziju života i svih njegovih manifestacija i govoriti o njima na plemenit način.