StoryEditorOCM
Hrvatska i svijetRazlog za uzbunu

Znanje srednjoškolaca širom razvijenog svijeta je - katastrofalno! Hrvatska više nije tako loša, ali…

Piše velimir šonje/sd
6. prosinca 2023. - 17:47

Ako guglate pojam „PISA katastrofa“ na ekranu ćete dobiti red linkova koji su nastali jučer popodne nakon što je OECD objavio rezultate testiranja znanja srednjoškolaca u osamdesetak država svijeta. Nakon četiri godine pauze (predzadnje mjerenje je bilo 2018., a ovo je obavljeno 2022.), željno iščekivani rezultati u tri područja – matematika, čitanje i znanosti – potvrdili su ranije zabilježen trend pogoršanja rezultata testova srednjoškolaca, koji je višestruko pojačan u vrijeme pandemije, piše Ekonomski Lab.

Razmjeri su takvi da je lakše nabrajati zemlje u kojima nije došlo do velikog pogoršanja nego one u kojima se to dogodilo. Poveznica na brzi pregled rezultata je ovdje.

U četrdesetak zemalja s najboljim rezultatima sustavno poboljšanje skora u sva tri područja u odnosu na 2018. zabilježili su samo Japan i Koreja. Hrvatska je zajedno s Izraelom, Maltom, Litvom, Turskom i Singapurom u skupini koja je imala blaga pogoršanja, ali i značajna poboljšanja u kombinacijama područja 2:1 ili 1:2, dakle u kombinacijama koje su daleko od katastrofe, s nekim elementima poboljšanja. Gotovo svi ostali najbolji mogu se opisati samo rječju katastrofa, s najvećim pogoršanjima zabilježenima upravo u Europi, i to u Nizozemskoj, Poljskoj, Sloveniji, na Islandu i u Njemačkoj. No katastrofa nije pojam rezerviran za najbolje jer je još veće pogoršanje u Europi zabilježeno na Cipru i u Albaniji.

Rasprava o uzrocima neočekivane obrazovne katastrofe tek počinje. Bit će podjela u kampove i niti jedan neće odnijeti laku pobjedu. Naime, čak i zemlje koje nisu zatvarale škole tijekom pandemije poput Švedske i Islanda doživjele su katastrofalna pogoršanja rezultata. Neće biti lako prišiti rezultat lockdownu odnosno generalno histeričnoj i nekontroliranoj reakciji političkih elita na pandemiju.

image
Duje Klaric/Cropix/Cropix

Jasno je da je ukupan pandemijski ambijent naštetio obrazovnim procesima, samo što će to, po običaju, različiti ljudi različito tumačiti – jedni kao neizbježnu posljedicu objektivne ugroze tj. društvenu žrtvu koja se nije mogla izbjeći, a drugi (među koje spada i autor ovog teksta) histeričnom stručnom i političkom reakcijom koja je izašla izvan okvira razumnog reagiranja na zdravstvenu ugrozu.

U svakom slučaju, treba biti oprezan pa ne pripisati sav pad rezultata pandemiji ili samom locidownu. Trend pogoršanja rezultata PISA testova srednjoškolaca počeo se formirati još sredinom prošloga desetljeća to jest 5-8 godina prije pandemije. Ljudi koji se bave obrazovanjem morat će posegnuti puno dublje u svoje analitičke torbice s alatima ne bi li objasnili što se to zbiva s djecom i učenjem „na Zapadu“ već cijelo jedno desetljeće, piše Ekonomski Lab.

Sami autori izvještaja ipak naglašavaju da je pandemija odnosno lockdown tj. zatvaranje škola imalo negativan utjecaj, samo malo nijansiraju zaključke. Jer, najveću katastrofu rezultata na testovima imale su siromašnije zemlje koje su dugo zatvarale škole, poput Brazila i Argentine. Tamo je zatvaranje značilo da je prekinuta komunikacija između učitelja i učenika. A tamo pak gdje su učitelji ostali dostupni, rezultati, naročito matematički, bili su bolji.

Jedna od vrućih tema koja se dala predvidjeti tema je o utjecaju imigracije na rezultate. Ljudi misle da djeca doseljenika u prosjeku postižu nešto slabije rezultate, uglavnom zbog slabijeg socio-ekonomskog backgrounda. Međutim, to ne mora biti tako. Djeca doseljenika u prosjeku postižu bolje matematičke rezultate, no rezultat zavisi i o porijeklu doseljenika. U Njemačkoj, Austriji, Švedskoj, Portugalu i Danskoj zaostaci djece imigranata veoma su veliki, što znači da jaz ipak postoji u nekim zemljama (u Hrvatskoj je statistički veoma mali).

Ipak, od 2018. do 2022. nije došlo do velikog rasta udjela useljeničke populacije među testiranom djecom. Barem ne onolikoga koji bi mogao objasniti porazne rezultate. Usto, dramatično pogoršanje rezultata se dogodilo i u zemljama s relativno malim populacijama doseljenika poput Islanda, Slovenije, Estonije i Finske. Predmnijevajući ovu temu, OECD-ovi stručnjaci su cijelo poglavlje izvještaja posvetili utjecaju djece imigranata na rezultate. Vruća politička rasprava slijedi. Ni tu, kao ni kod lockdowna i pandemije, nema lakog i jednoznačnog zaključka.

image
Dragan Matic/Cropix/Cropix

Na tom i takvom Zapadu naši klinci sa svim svojim znanjima ili neznanjima sada stoje relativno pristojno. Nemaju se čega sramiti s obzirom na društva u kojima su se našli. U matematici su približno ponovili rezultat generacije koja je testirana 2018. i sada su oko trideset i petog mjesta u ne-lošem društvu vršnjaka s Islanda, iz Izraela, SAD-a, Slovačke i Turske. U čitanju je pogoršanje neznatno veće, ali je i položaj bolji, oko dvadeset i petog mjesta, u društvu Norveške, Latvije, Portugala i Španjolske. U području znanosti Hrvatska je napredovala oko tridesetog mjesta, u društvu Portugala, Norveške, Litve i Italije.

Međutim, hrvatski srednjoškolci niti u jednom području nisu iznad prosjeka OECD-a. Definiciji cilja i orijentira, o čemu zavisi interpretacija rezultata, vratit ću se na kraju teksta.

Dobro je da se ovaj šamar dogodio razvijenima. Sada u europskim prijestolnicama i u Briselu kreću krugovi introspekcije: Gdje smo pogriješili? Nismo li pored halabuke oko digitalnog i zelenog zaboravili na bazične stvari kao što su zdrav život, obrazovanje i normalan razvoj djece? Tko se želi kladiti da će sljedeća Europska komisija na vrh svoje agende staviti obrazovanje i mlade, a političari će kao papagaji ponavljati fraze tipa “Kako će se sve slabije obrazovani ljudi nositi sa sve složenijim izazovima koje nosi budućnost”? Tek rijetki će pitati kako sve slabije obrazovani ljudi mogu razvijati demokraciju i boriti se za osvajanje širih prostora humanizma, individualnih prava i sloboda u koje se svi deklarativno kunu (nerijetko misleći pritom na različite stvari)? Nadalje, je li tehnološki napredak u školama donio dobre pomake, ili je možda i to razlog nazadovanja? Možda je tehnologija bitna, ali ne toliko u školama koliko izvan njih? Nisu li ipak djeca – imigranti, barem u nekim zemljama, značajno povukli rezultat prema dolje, i ne čine li (neka) društva premalo za kluturnu, a onda i obrazovnu integraciju mladih doseljenika i djece prve generacije doseljenika? Otkud tako očite razlike između Azije i Zapada? Što možemo naučiti od najstarije pa valjda i najmudrije zemlje na svijetu – Japana?  Kako promijeniti trendove? Bezbroj je pitanja…

Jasno je da će prva reakcija biti da se premalo izdvaja za obrazovanje i da su plaće u javnom obrazovanju male. Neka i takvih površnih reakcija, jer važno je povesti raspravu o tome što radimo krivo. Čak i ako odgovore u ovom trenutku nitko ne zna. Barem će se više uložiti u analize i istraživanja da se dođe do odgovora. Preispitivanje i povratak osnovama uvijek su dobri za mentalno zdravlje, kao onomad kada su slavni austrijski slalomaši na zagrijavanju prije utrke vježbali – plužne zavoje.

image
Dragan Matic/Cropix/Cropix

Najgora stvar koja bi se nama mogla dogoditi je da sada po principu neka susjednu crkne krava počnemo rasipati nezasluženo samozadovoljstvo jer, eto, mi nismo pali. U stvari, nismo solidni nego trčimo podjednako kilavo kao i prije, samo što su oni nekadašnji atlete malo otromboljili, pa i mi takvi kakvi jesmo nekako držimo priključak. Ali nemojmo se zavaravati: i takvi usporeni, oni su još uvijek brži od nas! Mi smo i dalje u svim kategorijama slabiji od OECD prosjeka. I što ćemo ako se oni sada trgnu zbog šoka ovih rezultata, i za 3-4 godine uspiju preokrenuti negativne trendove, a mi ostanemo tu gdje jesmo?

Zapravo bi nas val obrazovne introspekcije trebao zapljusnuti jednako kao i ove druge koji padaju sa svojih visina. Poanta je u tome da se utrka za bolji život sljedećih generacija nikada ne završava. Poantu možemo prevesti u maksimu da je povijest prepuna priča u kojima su i autsajderi odnosili pobjede. U sprintu toga ima manje nego u maratonima, pa ako se odlučimo za maraton, možda se počnemo pitati sljedeće: a zašto i mi za 10 ili 20 godina ne bi mogli ući u top 20 na svijetu u sva tri područja? To bi već spadalo u kategoriju pametnih reakcija na ovaj obrazovni potop. Jer, to je isto kao da se pitamo: a zašto mi za recimo 20 godina ne bi mogli biti jedna prosječno razvijena europska zemlja koja je privlačnija ljudima za dolazak nego odlazak iz nje?

S obrazovanjem sve počinje, ali na dugi rok s njime sve i završava. Jer život je dovoljno dug da se u njemu stigne puno toga naučiti. Čak i ono što skoro cijeli život radimo krivo, piše Ekonomski Lab.

24. prosinac 2024 15:05