Alenko Barač i dalje je podstanar. S gomilom ordena, zahvalnica i mirovinom, vojna opskrbnina se to zove, od koje mu kad plati režije ne ostane ništa. Pravo na socijalni stan oduzela mu je administracija Ivice Puljka i ne namjerava mu ga vratiti, piše Slobodna Dalmacija.
Kad su oduzimali Alenku pravo na dostojanstven život, Puljkovi ljudi nudili su objašnjenje kako im je prvenstveni cilj sastaviti pravičan popis potrebitih građana Splita. Listu, rekli su, pravih prioriteta. Jer oni su, dodali su, pravični ljudi, praviji od svih njihovih krivih prethodnika. Pa su Alenka, kad su listu napokon nedavno napravili, maknuli s tog popisa. Uz objašnjenje da ima i gorih sudbina od njegove. Da on ima mirovinu i da mu ne mogu pomoći.
Javio se sam na ratište
Kad im je ovaj novinar prigovorio, kad ih je prozvao zbog rijetko viđene bešćutnosti i socijalne odurnosti, rekli su mu da je bezobrazan. Da Alenka hoće preko veze ugurati tamo gdje mu nije mjesto. Da zloupotrebljava, i to su bili rekli, medij u kojem radi. I da kod njih to neće proći. Jer oni su pošteni. Za razliku od svojih nepoštenih prethodnika koji su Alenka Barača, nakon višekratnih medijskih zloupotreba, bili na silu skućili.
I još su mu rekli da prošeta malo do Mosta, da se javi Dadi Lelasu i da vidi kako žive pravi beskućnici. Jer, Alenko Barač očito je krivi. Kako, uostalom, pravi beskućnik može biti čovjek koji sam sebi plaća stan. I koji za hranu nema jer je sam donosio krive životne odluke.
Recimo, kad je onomad bio napustio posao u Jugoplastici i otišao na ratište. I to bez da ga je itko zvao. Sam se javio. Krele. A kad se vratio, zdrav i bez ikoga da ga uputi kako se napraviti bolesnim, Jugoplastike više nije bilo. Niti ikakva posla za neozlijeđena ratnika. Dobio je tek vojnu opskrbninu. Nešto višu od 2000 kuna. I nagradu "Ponos Hvatske". Komad karte kao izraz čuđenja što je vratio vrećicu s 50.000 kuna.
Pronašao ju je ispred pučke kuhinje. Tamo kod Dade Lelasa. Taman je bio završio s ručkom. I ondašnji predsjednik Stjepan Mesić ga je primio. Pružio mu je ruku i rekao: "Vi nikada neće biti bankar". Nije se mogao suzdržati kad je vidio Alenka u rebatinkama od 60 kuna, posuđenim cipelama i starome džemperu.
‘Jednogodišnje rješenje‘
U Zagrebu tog svečanog dana nije imao gdje spavati, niti je sebi mogao to priuštiti, pa je s dobivenom plaketom pod glavom noć proveo na kolodvoru čekajući prvi autobus za Split. Gdje je brojne noći proveo pod vedrim nebom. Na klupi. Ili na brodu u Mornarevoj lučici. Gdje su ga i novinari bili pronašli pa mu pomogli da preko veze dobije socijalni stan. U ono mračno doba dok se to još moglo.
"Malo se sve odužilo, ali smo uložili maksimalne napore da Alenko ima sve što mu treba za normalan život. Istina, ovo je jednogodišnje rješenje i svakako gledamo riješiti njegovu situaciju dugoročnije, treba vidjeti kakva je situacija s gradskom imovinom. Ovo je naš ljudski minimum", govorila je Jelena Hrgović, zamjenica tadašnjega splitskoga gradonačelnika.
Na novinarsko pitanje kako su uspjeli Alenku pronaći stan, samo se nasmijala.
"Ha... kako... sve se može kad se hoće", odgovorila je.
Bio je 9. prosinca 2017. godine, a Alenko Barač, najpovučeniji dječak iz dječjega doma, prvi je put u životu držao ključeve stana koji je makar privremeno mogao nazvati svojim.
Pet godina kasnije ključevi su mu oduzeti, dugogodišnjeg rješenja nema, a Alenko čeka novi ljudski minimum. Čeka da ga primi splitski gradonačelnik čiji nam je zamjenik kazao kako je Alenku bila ponuđena super solucija.
Sobu mu je, naime, pošteni Grad bio našao, no Alenko je to odbio. Zašto, Alenko?
- Da ste samo vidili šta je to, pa to ni za pasa nije - kaže nam.
A čovjeku koji je većinu svog života proveo spavajući kao pas spremni smo vjerovati.
Nisu ga pozvali
Zamolili smo zamjenika gradonačelnika da nam pokaže smještaj koji je nezahvalni Alenko odbio, ali on to nije želio učiniti. Zapravo, nije želio ni čuti za mogućnost da to učini.
"Neka vas Alenko tamo odvede", odbrusio je.
Nismo to rekli Alenku. Slagali smo mu da zamjenik gradonačelnika nema vremena. Da ima puno posla. Jer mora srediti nered koji je zatekao u Banovini. A Alenko je shvatio. I stao u red. Predao je zamolbu da ga primi gradonačelnik. Na šalteru gdje se takve zamolbe ostavljaju ispunio je formular i dobio obećanje da će ga gradonačelnik pozvati.
Nije ga pozvao. A mnogi su dani od tada prošli. Rusija je u međuvremenu napala Ukrajinu, a ulje je s devet poskupjelo na 25 kuna.
- Ne znam kako će jadni ljudi izdržati - zabrinut je Alenko.
Nema tjedna da barem jednom ne nazove. Izjeda ga ovo što Putin radi. Ne spava noćima. Nije mu jasno što ruskom poglavici to treba. Kao da već dosad nije spoznao da ratovi samo tugu i jad donose. Na obje strane.
Piše i poeziju
U nekima od tekstova o Alenku Baraču, Roji, kako mu je nadimak po prezimenu od oca kojega nikad nije vidio, spominjali smo kako Alenko piše poeziju. Socijalnu i ljubavnu ponajprije. No, nismo vam nikad rekli da Alenko zna i crtati. I to kako crtati.
- To ja onako, kad mi dođe - sliježe ramenima, neugodno mu je što ga hvalimo.
Teško mu je slušati vijesti. Pomogao bi, a ne može. Nakupilo se i u njega godina. Tuđe vrećice s novcem podižu neki drugi ljudi. Pa ih stavljaju u svoje prtljažnike. A Alenko crta. I daje nam te crteže. Žive kolaže. Ostavlja ih na porti "Slobodne". Kao testament. Da budemo kao Alenko. A to je zadnje što itko od nas želi biti.
