Izborom Gabriela Borića, Čileanca hrvatskog podrijetla, za predsjednika države na nedavnim predsjedničkim izborima u Čileu, još jednom je potvrđena jedinstvena karakteristika hrvatskog iseljeništva u toj zemlji, kroz njegovo izvanredno snažno prisustvo i utjecajnost, i u političkom životu i u svim drugim segmentima čileanskog društva.
Čileanci hrvatskog podrijetla već više desetljeća djeluju u toj državi na značajnim pozicijama, ne samo u politici već i u gospodarstvu, znanosti, kulturi i nizu drugih područja, što ih čini nezaobilaznim povijesnim faktorom te zemlje.
Zbog takve svoje uloge u tamošnjim sredinama to hrvatsko iseljeništvo već dugo vremena uspješno izaziva i potiče opći čileanski respekt prema matičnoj hrvatskoj državi i hrvatskom narodu u cjelini.
Svoje nesumnjive simpatije prema Hrvatskoj Čile je, među ostalim, posebno dokazao činjenicom što je bio prva država s južne zemljine polutke koja je 1992. godine priznala Republiku Hrvatsku, i to samo desetak sati nakon što je to učinila Europska unija. Iza takve pomoći hrvatskoj državi (o čemu sam detaljnije pisao u mojoj nedavno objavljenoj knjizi "Crni kaputi, bijele rukavice") prvenstveno su stajali brojni čileanski političari hrvatskog podrijetla, među kojima su se posebno istaknuli Baldo Prokurica (u listopadu je službeno boravio u Splitu), tada parlamentarni zastupnik umjereno desne stranke "Renovacion nacional" i kasnije senator te ministar obrane u vladi odlazećeg predsjednika Sebastiána Piñere te Hernan Vodanović, jedan od lidera čileanske Socijalističke stranke.
Prvi doseljenici s Brača
Hrvatsko iseljeništvo u Čileu – znatno organiziranije i uglednije nego u bilo kojoj drugoj zemlji gdje nas ima – od svog formiranja pa do danas bilo je obilježavano nizom vrlo specifičnih događanja.
Počeci doseljavanja Hrvata u Čile vezani su za kraj 19. stoljeća. Većina ih je potjecala s otoka Brača, koji je tada napuštan zbog potpunog uništenja lokalne vinarske industrije uslijed posljedica epidemijske filoksere (i austrougarskog zakona koji je davao prednost njihovim talijanskim vinarskim konkurentima). Prvi prostor u Čilu na kojem su se hrvatski doseljenici počinjali naseljavati bio je na krajnjem jugu (u Punta Arenasu i na Ognjenoj zemlji) gdje su se uglavnom, u početku, neuspješno bavili traženjem zlata, ali su se zato, nešto kasnije, vrlo uspješno orijentirali na bavljenje stočarstvom.
Po završetku Prvog svjetskog rata prostor su nadomjestili i pustinjskim sjeverom, gdje je tada dominiralo rudarstvo salitre, potrebne za vojne industrije širom svijeta.
Nakon Drugog svjetskog rata, doseljavanje Hrvata u Čile, za razliku od susjedne Argentine, praktično je prestalo tako da je tamošnja hrvatska dijaspora zadržala svoj realni atribut "ekonomskog iseljeništva", izbjegavši etiketu tzv. neprijateljske emigracije (u Čile se bilo doselilo tek pedesetak obitelji političke, proustaške, emigracije).
Do Prvog svjetskog rata svi su hrvatski iseljenici u Čileu nazivani "Austriacosima", a od tada "Jugoslavosima".
Žestoki antiaustrougarski pokret Hrvata u Čileu, na principima poznatog "Jugoslavenskog odbora" Ante Trumbića, uvjetovao je da je novostvorena Kraljevina Jugoslavija među njima sve do početka Drugog svjetskog rata bila široko prihvaćena, dok je, nakon toga, "avnojska" Jugoslavija bila još snažnije, čak plebiscitarno podržana.
Takvo projugoslavensko raspoloženje među čileanskim Hrvatima bilo je prisutno sve do srpske agresije na Hrvatsku, tj. do Domovinskog rata.
Na primjer, još 1990. godine sva tamošnja iseljenička društva, njih 36, nosila su u svojim službenim nazivima isključivo prefiks "jugoslavensko".
Samo jedno od njih, u Punta Arenasu, bilo je označeno kao "dalmatinsko", dok ni jednog nije bilo s oznakom "hrvatskog društva", iako su članovi svih iseljeničkih društava u Čileu bili Hrvati u apsolutnom broju (računa se da u Čileu živi oko 135.000 Čileanaca hrvatskog podrijetla, dok ukupan broj srpskih, crnogorskih, slovenskih, bošnjačkih i makedonskih iseljenika zajedno nije prelazio nekoliko stotina). Nakon priznanja Republike Hrvatske, sva ta nekadašnja "jugoslavenska iseljenička društva" su se samopreimenovala u "hrvatska".
Žene su bile 'ulaznica'
Jedan od razloga zbog kojih su Hrvati uspješno "prodirali" u važne strukture čileanskog društva svakako je bila okolnost da su se prvi hrvatski doseljenici, mahom muškarci, ženili uglavnom lokalnim djevojkama, Čileankama, koje su se po udaji pretvarale u okosnicu obitelji, primarno utjecale na odgoj zajedničke djece i bile im nediskriminirajuća ulaznica u domaće društvo.
Bio je to istovremeno i jedan od razloga što se u njihovoj internoj komunikaciji vrlo brzo počeo gubiti hrvatski jezik, ali su im zato počinjale pristizati brojne druge prednosti.
Spomenio bih samo neke od tih hrvatskih dosega u prošlim čileanskim vremenima.
U sektoru politike, prije današnjeg Gabriela Borića, u novijoj čileanskoj povijesti bila su angažirana još tri predsjednička kandidata hrvatskog podrijetla: Radomiro Tomić, jedan od osnivača Demokršćanske stranke, izgubio je predsjedničke izbore 1970. godine od marksista Salvadora Allendea; Hernan Buchi Buć, ekonomist, po majci hrvatskog podrijetla s Pelješca (ona je u obitelji učvrstila hrvatski duh znatno snažnije nego njezin suprug svoj švicarski), poznat kao otac čileanskog "privrednog čuda", kao Pinochetov kandidat 1989. godine izgubio je izbore od demokratskog kandidata Patricia Aylwina, dok je Anselmo Sule, podrijetlom sa Šolte, predsjednik čileanske Radikalne stranke, sam odustao od kandidature na izborima1994. godine, koje je dobio demokršćanin Eduardo Frei Ruiz-Tagle.
U drugoj vladi tog istog predsjednika Freia, među njegovim ministrima trojica su bili i Hrvati – Alejandro Jadrešić, Žarko Lukšić Sandoval i Carlos Mladinić, jedini koji je govorio i hrvatski jezik.
Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća član Allendeove vlade zadužen za gospodarstvo bio je Pedro Vušković, dok je Miguel Poduje, krajem osamdesetih to isto bio u vladi diktatora Pinocheta. Obojica su hrvatskog podrijetla.
U čileanskom pak parlamentu devedesetih godina prošlog stoljeća istaknutu ulogu je naročito igrao već spomenuti senator Prokurica i uz njega još šest zastupnika hrvatskog podrijetla.
U istom periodu u sektoru kulture i znanosti 17 je Hrvata bilo članovima čileanske Akademije znanosti, a njih 60 u Udruženju novinara, čija se najprestižnija nacionalna nagrada i danas naziva imenom čileanske novinarke bračkog podrijetla Lenke Franulić.
Čak 117 hrvatskih imena nalazi se na popisu čileanskih književnika, a neka od njih su – Antonio Škarmeta Vraničić, Roque Esteban Škarpa... – svjetskog ugleda, kao što je i kiparica Lily Garafulić. Njih slijede brojni intelektualci, sveučilišni profesori (njih je 1991. godine bilo 79), glumci, sportaši, crkveni velikodostojnici i diplomati – dekan Katoličkog sveučilišta u Santiagu Matko Koljatić, njegov brat Tomislav, biskup u Concepciónu, Mateo Martinić jedan je od najpoznatijih čileanskih guvernera i povjesničara, veleposlanici Sergio Mimica, Boris Jopo i niz drugih.
Supruga nekadašnjeg čileanskog predsjednika Patricia Aylwina, Eleonor Oyarzun Ivanović također je imala hrvatske korijene: njezin djed po majci bio je u vrijeme Austrougarske jedan od osnivača hrvatskih iseljeničkih društava na sjeveru Čilea.
Koalicija s komunistima
I na gospodarskom planu, poslije najuspješnijeg čileanskog industrijalca između dva svjetska rata, Paška Baburice s dubrovačkog Koločepa, obitelj Andronica Lukšića, podrijetlom s otoka Brača, već je godinama vlasnica jedne je od najjačih gospodarskih korporacija u Južnoj Americi, itd., itd.
Kao posljednji jugoslavenski ambasador i prvi hrvatski veleposlanik u Čileu, imao sam brojne prigode osobno upoznati i surađivati s većinom ovdje spomenutih i mnogih drugih osoba. Nitko od njih nikada nije skrivao svoje simpatije za Hrvatsku kao domovinu svojih predaka. Svi su oni uvijek, bez ustručavanja, bili obilježavani ponosom na svoje hrvatske pretke i raspoloženi poticati i pomoći produbljivanje svestranih odnosa između naših dviju zemalja.
Hoće li i u kojoj mjeri Čile sada, nakon preuzimanja vlasti od mladog Borića, biti spreman još više se približiti Hrvatskoj, posebno na gospodarskom polju – bit će nam nužno izvjesno vrijeme da bi dočekali konkretan odgovor.
Predsjednik Borić je u vrijeme mog veleposlaničkog mandata u Čileu imao samo pet godina.
Njegovi preci po očevoj liniji potječu s otoka Ugljana, a obiteljskih veza imaju i s Bračem (djed mu je bio u braku s Magdalenom Scarpa Martinić, podrijetlom s tog otoka). I jedan od njegovih predaka, Vladimiro Borić, u Čileu je zapamćen kao istaknuta osoba: bio je biskup u Punta Arenasu. U tom sam gradu i sam osobno upoznao oca predsjednika Borića, inženjera u čileanskoj naftnoj industriji ENAP.
Hrvatsko iseljeništvo u Čileu nakon Borićeve pobjede iskazalo je velikim dijelom svoje zadovoljstvo. Prije par dana ponos zbog predsjednikova hrvatskog podrijetla posebnom je deklaracijom izrazila Organizacija čileanskih profesionalaca i poduzetnika hrvatskog podrijetla (CPEAC).
Ni iz desno orijentirane hrvatske iseljeničke sredine nije bilo javnog suprotstavljanja njegovu izboru. Ipak dio njih, kao i jedan broj osoba iz drugih "nehrvatskih" čileanskih sredina (s kojima i dalje, kao umirovljeni veleposlanik, održavam osobne kontakte) – usprkos nadi da će nova Borićeva vlada "pokušati olakšati problematičnu aktualnu čileansku situaciju" – ne kriju bojazan da njegova koalicija s Komunističkom partijom neće moći s uspjehom rješavati brojna aktualna kritična pitanja i posljednjih godina značajno urušenu strukturu čileanskog društva.
Iako Borića, s radikalnih desničarskih strana već kvalificiraju kao unaprijed propalog ultraljevičara, po mojim saznanjima on se u širim čileanskim krugovima doživljava znatno objektivnije.
Procjenjuje ga se i kao "kompromisnog političara" koji neće nasjesti na "greške iz prošlosti".
Ono što pak neke moje čileanske sugovornike posebno zabrinjava jest pitanje bi li reakcija ultradesnih krugova na neke od Borićevih već najavljivanih mjera, mogla u skoroj budućnosti ponovo izazvati "rađanje" nekog novog Pinocheta.