Danska nogometna reprezentacija je u nedavnom susretu Lige nacija protiv Hrvatske zaigrala u novim dresovima, u kojima će nastupiti i na Svjetskom prvenstvu u Kataru. Ono što je pak zapelo - ili, točnije, nije moglo zapeti - za navijačko oko, naviklo na isticanje plemenskih obilježja, je to da se grb danskog saveza jedva, ako uopće, vidi. Štoviše, na dresovima su istaknuti tek oni detalji koji to i službeno moraju biti, poput broja svakog igrača, piše Slobodna Dalmacija.
Nedugo poslije utakmice su, Iz Hummela, proizvođača te neobične opreme, objavom na društvenim mrežama objasnili čemu taj anacionalistički dizajn. Naime, radi se o protestu protiv domaćina Svjetskog prvenstva, Katara.
"Dresovi predstavljaju protest protiv Katara i stanja s ljudskim pravima u zemlji. Zbog toga smo smanjili vidljivost detalja na novim dresovima, uključujući naš logotip i poznate oznake na rukavima", napisali su iz Hummela i dodali: "Ne želimo biti vidljivi za vrijeme turnira koji je tisuće ljudi koštao života. Podržavamo dansku reprezentaciju cijelim putem, ali to nije isto kao podržavati Katar kao domaćina. Vjerujemo da bi sport trebao spajati ljude, a kada to ne radi, želimo poslati poruku."
Potom je pristigla i objava reprezentacije na Instagramu: "Boja žalovanja. Savršena boja za treći dres Danske na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu. Iako podržavamo Dansku cijelim putem, to se ne smije miješati s podrškom turniru koji je tisuće ljudi koštao njihovih života. Želimo poslati poruku u vezi s ljudskim pravima u Kataru i s tretmanom inozemnih radnika koji su izgradili stadione za SP."
Međunarodna organizacija rada, Međunarodna organizacija za migracije i Grupa proziv trgovine ljudima Walk Free su prošlog mjeseca objavili da je danas pedeset milijuna ljudi diljem svijeta zarobljeno u modernom ropstvu - što je tri i pol puta više nego u svih 300-tinjak godina transatlantske trgovine ljudima.
Nove procjene su pokazale da je 10 milijuna više ljudi postalo žrtvama oblika modernog ropstva 2021. u usporedbi s 2016., a najviše su pogođeni žene i djeca. Većina slučajeva prisilnog rada – 86 posto – pronađena je u privatnom sektoru u industrijama uključujući proizvodnju, građevinarstvo, poljoprivredu i kućanske poslove.
U ovu istu košaru, u kojoj tzv. jeftinu radnu snagu nabavlja Katar, je nedavno posegnula Hrvatska. I to kako! Krajem kolovza je u našoj zemlji dozvole za rad imalo 86.032 stranih radnika, a od toga je preko 7.994 Nepalaca i otprilike duplo manje Indijaca. Također, ove godine je izdano dvostruko više takvih dozvola nego lani.
Po djelatnostima stranci su u Hrvatskoj najtraženiji u graditeljstvu (33.501 dozvola), turizmu i ugostiteljstvu (28.191), industriji (10.916), prometu i vezama (4419) te poljoprivredi i ribarstvu (1866).
Svi oni ovdje dolaze posredništvom agencija za zapošljavanje, kojima moraju platiti ozbiljne svote da bi mogu početi zarađivati za život. Tako nam je Nepalac Sandi otkrio da je njegova obitelj morala izdvojiti 41.000 kuna kako bi on postao konobar u Zadru. A, s obzirom na njegovu tamošnju plaću, taj "kredit" će vraćati barem dvije-tri godine.
Kako bismo saznali više o detaljima i načinima na koje ove agencije posluju, potražili smo njihove oglase. Jedan takav, agencije Sretne usluge j.d.o.o., naslovljen je "Zapošljavanje dobrog radnika/Dobavljači iz Nepala u Hrvatsku". U njemu dobavljač ljudi obećava da "daje najbolje radnike" te da su radnici "talentirani, marljivi, iskusni, točni, skladni, disciplinirani i predani dužnostima". Također, hvale se da imaju "kvalificirane i nekvalificirane radnike svih vrsta".
Očekivano, poseban naglasak je na tome da dolaze "s niskim troškovima rada", a na pitanje koliko bi to bilo najniže - jer to je ono što svaki iole odgovorni poslodavac preferira - odgovaraju da njihovi "klijenti" traže 400 do 600 eura mjesečno. Čak su nam sugerirali da možemo pregovarati o tome da agencija plati naše (poslodavčeve) troškove "nabavke", ali i istaknuli kako su već uspješno surađivali s tvrtkom Ragusa d.o.o. za proizvodnju tjestenine i Kokom d.d. koja je u vlasništvu Vindije (op.a. riječ je o Cekinu).
Druga agencija, HR Bridge, tvrdi da "nije nikakav problem omogućiti koliko god treba radnika". Napominju i da ne uzimaju proviziju od poslodavaca (čija je jedina obveza osiguravanje radnih dozvola), već zarađuju od viza u Aziji (što god to značilo). Što se tiče plaće, ističu da će "netko pristati na 500 eura, a netko će čekati na 700". Ali, kao da to već samo po sebi nije dovoljno isplativo, ovi ekstra povoljni zaposlenici "obično traže rađu od 10-11 sati, šest dana u tjednu".
Pošto smo se interesirali za bauštelce, ponudili su nam ljudstvo s iskustvom rada na građevini, ističući - valjda kao pozitivnu referencu potencijala eksploatacije - da su ljudi koje imaju na "lageru" iskustvo skupljali po arapskom svijetu, konkretno u Saudijskoj Arabiji i UAE-u. Kažu "tamo se dobro stiče iskustvo na gradilištu". Jedini minus je što poslodavac mora osigurati smještaj, a hrana je za radnike "lijepi bonus".
Koliko je ova trgovina ljudima - pardon, radnom snagom - unosan biznis potvrđuje i to što nas je, samo nekoliko sati nakon što smo im poslali mail, nazvala jedna od ovih agencija, i to ni manje ni više nego - iz Nepala. Uz napomenu da nigdje u našem upitu nije bilo broja mobitela, već su ga nepalski agenti nekako iskopali iz bespuća internetske zbiljnosti.
Pritom nas je ljubazni gospodin čvrstog nepalsko-engleskog naglaska upitao koliko trebamo radnika pa na naše protupitanje "koliko ih ima" odgovorio sa "koliko god treba", uz dodatak da rade "što god treba". A što god treba će obavljati, kaže, između osam i dvanaest sati dnevno, za plaću od 4.500 do 6.000 kuna.
Ukoliko bi se pak odlučili na prihvaćanje ove primamljive ponude, takva transakcija bi, "specijalno za nas" bila prvi put besplatna, a oko iduće ture "ćemo vidjeti".
Međutim, kako znamo da ti "nestašni" Nepalci nekad znaju pobjeći od dobrog gazde, tražili smo garanciju od njihovog prodavača da se to neće desiti.
"Ako se dobro plati, oni će ostati. Ali, znate, Nepalcima je krajnji cilj Portugal, tamo im se najviše sviđa. Indijci više vole Francusku, a Bangladešani Italiju. Mi ne možemo obećati da se oni jednog dana neće samo pokupiti i krenuti zapadno", objasnio nam je naš agent, očito dobro upućen u kretanja robe kojom trguje.
Što se tiče nogometnog prvenstva u Kataru, hrvatska reprezentacija će tamo - kako i dolikuje državi koja se, poput domaćina turnira, sve više okreće tržištu jeftine radne snage i čiji gospodarski plan (čitaj: turizam) uključuje uvoz nekvalificiranih i ispodprosječno plaćenih - ponosno istaknuti svoje rodoslovne ambleme. Kockice će pritom podsjećati na šahovnicu, umjesto na cigle kojima su nepalski i indijski pijuni omogućili još jedan ciklus gladijatorskih kruha i igara.
Iako su mnogi europski gradovi, recimo Pariz, već najavili da neće prenositi ovu "nepodnošljivu humanitarnu i ekološku katastrofu", hrvatska sjeverna i južna plemena će se jamačno okupljati u velikim brojkama - možda i većima od onih 4.500 do 6.000 poginulih na gradilištima velebnih stadionskih zdanja oko Dubaija - kako bi bodrili svoje ljubimce u zarađivanju milijuna za Hrvatski nogometni savez i sebe.
Na svu sreću, pritom narodu u kadar neće upadati kapetanska traka na dugine boje koju će nositi neke druge reprezentacije kako bi ukazali na sustavno maltretiranje tamošnjih homoseksualaca koji, za bivanje onim što jesu, mogu dobiti i do sedam godina zatvora. Naime, HNS je poručio da "hrvatska zastava simbolizira vrijednosti koje zastupa hrvatska nogometna reprezentacija", a to su "patriotizam, ponos, strast, ljubav prema domovini te obitelji".
Tim domoljubnim slijedom, očito je da azijske radnike u Hrvatskoj očekuju vrijednosti 12-satnog rada za 500 eura. A, ukoliko pak požele nešto više, nešto bliže autohtonoj radnoj snazi, to će morati zahtijevati pod opasnošću postanka - za dom spremni.