Toliko oni jako vole kune da – štede u eurima.
Ali, vjerujte, nitko ne voli kune više od njih!
Evo, recimo, Hrvoje Zekanović iz Hrvatskih suverenista, šibenski političar koji se trsi za svoje mjesto na desnom političkom polu, a odnedavno je poznat i kao zagovornik referenduma o uvođenju eura.
A dok se vodi ljuta bitka za suverenitet, piše Slobodna Dalmacija, barem tako kažu podaci u imovinskoj kartici koju je sam ispunio, uštedio je 8000 eura.
Ima Zekanović i kredit u, pogađate, eurima. Ne moraš biti doktor ekonomije da bi znao što je stabilna valuta! Pa se tako obvezao na otplaćivanje 55 tisuća eura Prvoj stambenoj štedionici.
Nije Zekanović jedini protivnik uvođenja eura koji inače posluje u eurima. Nikola Grmoja iz Mosta podržava referendumsku inicijativu o euru, ali je također podigao kredit u eurima, za nešto više od 40 tisuća eura zadužio se kod Splitske banke (prije nego što je postala dijelom OTP banke).
Miroslav Škoro još je kao predsjednički kandidat Domovinskog pokreta – čime je zapravo započeo svoju nisku poraza na izborima – dakle, prije Zekanovića i Grmoje – gorljivo zagovarao referendum o euru. No i prije toga znao je da mu valja – štediti baš u eurima. U imovinskoj je kartici Škoro, naime, prijavio 409.230 eura devizne štednje.
Supruga nije tako oduševljena eurom. Ali ni ona, eto, ne štedi u kunama. Nego u (američkim) dolarima...
Škoro je, istina, napustio Domovinski pokret, ali su oni, kako je to iznio Stephen Nikola Bartulica, ostali zagovornici referenduma. Zar sumnjate, i Bartulica je kredit podigao – u eurima. I to 190 tisuća, u Zagrebačkoj banci. A kod tako velike svote sigurno da treba itekako dobro razmisliti što je najpovoljnija dugoročna dužnička opcija...
U očajničkoj potrazi za vlatitom političkom nišom koja bi im trebala donijeti siguran broj glasova desno orijentiranih birača (onako kako su "živozidaši" jedno vrijeme uspješno jahali na temi deložacija), suverenisti su još početkom srpnja najavili da će u listopadu, dakle, kad prođu godišnji odmori i lijepo se iskupaju (ovo nisu rekli, ovo se podrazumijeva, je li, ljeti i sabornici odmaraju!), započeti "s prikupljanjem potpisa za raspisivanje referenduma za zaštitu nacionalne valute kune jer se o odricanju od monetarnog suvereniteta mora očitovati hrvatski narod"
Usput je Zekanović biračima zapravo neizravno ali sasvim jasno poručio da su – blago rečeno - neinformirani, konstatirajući kako je zapravo "točan protuargument trenutno vladajuće garniture da je uvođenje eura već davno predviđeno Ugovorom o pristupanju EU", ali i kako "nijedan hrvatski građanin od dvije trećine koje su glasale za EU nije znao da smo se obvezali da ćemo u nekom roku uvesti euro, odnosno ući u eurozonu".
Kako piše Slobodna Dalmacija, o svom zaduženju baš u eurima čelnik suverenista je kazao, nenamjerno usput odajući kako mu ekonomska praksa ipak puno bolje ide od teorije: "Krediti u eurima su bili povoljniji i naravno da sam ga zato podignuo. Kada krediti budu povoljniji u kunama, naravno da će hrvatski građani podizati kredite u kunama. Zato je potreban HNB, bankarski sustav i politička odluka vlade da se to omogući i to je obrana suvereniteta".
Studirao je čovjek geografiju, oprostit ćemo mu ekonomsko "mucanje", a na biračima je da odluče kako će se postaviti prema očitoj primjeni dvostrukih kriterija wanna be desničarskih lidera kad su u pitanju kune i euri.
Očito je da sve njih, za početak, treba podsjetiti kako je referendum o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji održan još prije gotovo jednog desetljeća. Točnije, 22. siječnja 2012., što je ujedno bio i drugi referendum u povijesti samostalne i demokratske Hrvatske. Prvi je, podsjetimo i na to, bio onaj za donošenje odluke o suverenosti i samostalnosti RH iz svibnja 1991. godine...
Ali, kvragu, bitku za glasove birača, pardon, za suverenost, treba voditi i danas, a kad već na horizontu nema realne vanjske opasnosti (Srbe, Slovence i migrante smo već "potrošili", barem do idućeg povoda), treba je hrabro detektirati u tom, po život nacije opasnom euru!
Nego, vratimo se referendumu: uz odaziv 43,5 posto birača, natpolovična većina, iliti 66,27 posto njih, bila je za ulazak RH u europsku političku obitelj. Nije to bilo euforično kao recimo u Litvi (gdje je odaziv iznosio 63,34 posto, a za ulazak u EU je bilo čak 91 posto birača), ali je ostalo u granicama prosjeka neupitne podrške u svim ostalim postkomunističkim zemljama koje su ušle u EU, pri čemu treba voditi računa da nisu u svim zemljama referendumi održani u isto vrijeme.
Ulaskom u Uniju, na temelju Ugovora o pristupanju EU, RH je i preuzela obvezu uvođenja eura, što će se po svemu sudeći i dogoditi početkom 2023. godine. Ali, suverenistima to očito ne smeta u njihovom "guranju" referenduma koji zapravo teško da uopće može biti i proveden na toj osnovi.
Usto, da bi referendum uspio, nužno je prikupiti 10 posto potpisa ukupnog broja birača, što je 2018. iznosilo njih 374.740, a to neće biti nimalo lagan zadatak. Naposljetku, Hrvatska je ušla u europski tečajni mehanizam II, što bi eventualno održavanje referenduma učinilo poprilično apsurdnim.
Naravno da se može i treba polemizirati koliko smo do sada iskoristili benefite koje pruža članstvo u EU, prije svega, zašto nismo povukli više novca iz europskih izvora, zašto ovdašnje gospodarstvo i institucije nisu već sad daleko spremniji za uvođenje eura, ali argumenti u prilog zajedničke europske valute teško da se mogu srušiti viškom domoljubnih strasti.
Hrvatska je financijski već itekako integrirana s europodručjem, što potvrđuju i spomenuti krediti i devizne štednje.
Isto važi i u trgovinskom smislu.
Usporedna istraživanja su pokazala da su se zemlje eurozone pokazale otpornije na veliku krizu: udio poduzeća u Hrvatskoj koja su od 2010. do 2013. smanjila osnovne plaće znatno je veći od prosjeka EU-a (26 posto naspram 5 posto).
Naravno, pritom treba znati da samo uvođenje eura nije čarobni štapić koji će nas učiniti ravnopravnijima razvijenim zemljama iz eurozone i da će plaće rasti onako kako su rasle u susjednoj Sloveniji. Bez rasta proizvodnosti rada neće biti niti dugoročnog temelja za rast i stabilnost plaća, kako je to nedavno primijetila Maruška Vizek s Ekonomskog instituta u Zagrebu, upozoravajući na nerješavanje strukturnih problema hrvatskog gospodarstva.
No, pristupanje europskoj monetarnoj uniji mogao bi biti poticaj da se napokon i počnemo ponašati kao uistinu ravnopravan i odgovoran član europske obitelji (suverenisti, ovo baš dobro zvuči, slažete se?!) i da to označi potpuni raskid s ulogom mentoriranog, pridruženog člana te obitelji koji s vrha stalno očekuje blagotvorne savjete i, naravno, neku vrstu pomoći.
Prelazak na euro, piše Slobodna Dalmacija, bit će prigoda za ubrzavanje ekonomskih procesa, privlačenje investitora koji će se bez suvišnih, birokratskih "zašto?" napokon i kod nas očekivati sigurnije i zaštićenije od stalnih promjena uvjeta, ali i olakšavanje izvoza uz niže kamatne stope... I zato je zanimljivo primijetiti: o ekonomskim razlozima za (ne)uvođenje eura smo od suverenista i saveznika u ovoj inicijativi smo najmanje čuli.
Uostalom, već i ispunjavanje prihvaćenih uvjeta za uvođenje eura trebalo bi imati blagotvorni učinak – od smanjenja parafiskalnih nameta (sumnjam da bi i suverenisti imali išta protiv), preko unapređenja upravljanja javnim sektorom u skladu s načelima OECD-a, što bi – prevedeno – trebali značiti i "stop" za neke "narodne običaje" poznate i kao korupcija, politički nepotizam, itd.
A u ovom trenutku se, ma koliko se netko "ložio" na migrante, velikosrbe ili neku treću "opasnost", ama baš ništa ne čini većim domoljubnim činom od obračuna s korupcijom i "rodijačkom" logikom upravljanja općinama, gradovima, javnim sektorom.
Ako uvođenje eura u tome može pomoći, zaslužilo je ipak nešto veću dobrodošlicu od ove koju, najavljujući svojom inicijativom početak jesenskih sniženja u prodaji (političke) magle, pripremaju Zekanović, Grmoja, Bartulica i ekipa u lovu na glasove za barem još jedan saborski mandat.