Irpin, grad nadomak Kijeva, gotovo posve je u javnosti prekrila golema sjena ruskih ratnih zločina u obližnjoj Buči. Posve nepravedno, jer brutalnosti ruske čizme u Irpinu nisu bile ništa manje. Osvećujući se za žestok ukrajinski otpor na ovom terenu, uključujući i rušenje mosta koje je rapidno usporilo rusko napredovanje prema Kijevu, okupatori su divljali bez ikakvih obzira, iživljavajući se bestijalno nad civilima, objavila je Slobodna Dalmacija.
Samo dosad provedene ekshumacije u brojnim gradskim ruševinama potvrdile su 300-njak civilnih žrtava na prostoru Irpina. Nesrazmjerno velik broj ubijenih su žene, što sugerira da su ih ruski vojnici ubijali nakon silovanja, kako bi zametnuli tragove i svjedoke.
Ubijene najčešće nisu pokapali: velik broj žrtava pronađen je u podrumima kuća, u automobilima, na ulicama. Tijelo ubijene mlade žene u crvenom kaputu ležalo je nasred jedne gradske ulice puna četiri tjedna, a za to vrijeme su ga nebrojeno puta pregazili ruski tenkovi, ostavljajući tek ljudsku mrlju na asfaltu.
Novinari BBC-a napravili su reportažu iz ruiniranog Irpina, prenoseći svjedočenja preživjelih o samo dijelu strahota kojima su bili izvrgnuti tijekom mjesec dana ruskog terora. Gotovo sve kuće u Irpinu su oštećene, a najveći dio njih je spaljen do temelja.
Ukrajinska obavještajna služba i tužitelji identificirali su 11 jedinica ruske vojske i policije koje su sudjelovale u okupaciji i razaranju Irpina, Buče i obližnjeg Hostomela. Među njima je bila i 141. motorizirana pukovnija, zloglasni 'Kadirovci' iz Čečenije. Svoj udio u zločinima ima i 234. zračno-desantna pukovnija, čiji su vojnici svojedobno bili nagrađivani za sudjelovanje u okupaciji Krima.
Gradonačelnik Irpina Oleksandar Markušin posvjedočio je britanskim reporterima kako su mladu ženu u crvenom kaputu koja je ležala na cesti Rusi brutalno gazili tenkovskim gusjenicama i oklopnjacima tijekom čitave jednomjesečne okupacije. Lice joj je bilo posve neprepoznatljivo nakon što je više puta pregažena, ali se po njezinim rukama vidjelo da je vrlo mlada. S druge strane ulice jednako je ležalo tijelo starijeg muškarca, koji joj je mogao biti otac. Forenzičari ukrajinske vojske pronašli su kreditnu karticu i rukom ispisan popis za šoping u ženskoj torbici, temeljem čega su zaključili da je žrtvi bilo samo 25 godina.
Više od polovice žrtava u ovom dijelu Irpina, oko Puškinove ulice, ustrijeljeno je iz blizine, nisu stradali od granata. Među poginulima u ovoj četvrti bilo je toliko žena da ju je gradonačelnik preimenovao u poprište "ubojstava žena". Većina od oko 290 žrtava još nije identificirana, no tužitelji su dosad prikupili podatke o mnogima. Većina ratnih zločina ovdje se, temeljem zaključaka forenzičara, dogodila sredinom ožujka i u danima prije ruskog povlačenja.
Kad je ukrajinska vojska ponovno preuzela kontrolu nad predgrađima Kijeva, Rusi su postali nervozni i počeli su pucati na sve što vide. Ubijali su bez upozorenja sve bez bijele trake oko ruke.
“Čula sam pucnjeve sredinom ožujka ispod prozora svog stana”, prisjeća se Ljudmila Menkivska (54). Sljedećeg jutra je kroz svoj prozor vidjela žensko tijelo na ulici, koje je tu potom ležalo dulje od dva tjedna. Žena je imala između 40 i 45 godina, te je kasnije identificirana kao Aliona. Bila je gluhonijema i nije mogla čuti ruska upozorenja.
Posljednji tjedan okupacije pokazao se najsmrtonosnijim. Larisa Osipova (75) godinama je vodila lokalni dječji vrtić, odgajajući generacije. Oko 24. ožujka ubijena je u svom dvorištu sa suprugom Vadimom, upucani su u lice.
Aleksandar Šeremet (37) bio je odgajatelj u dječjem domu, upravo se uoči rata vratio kući s grupom djece koju je vodio na Karpate. Svoju ženu Juliju i dvoje od njihovo troje djece uspio je poslati kod prijatelja u Francusku, no on je odlučio ostati zbog starog i bolesnog oca. Otac ga je zadnji put vidio živog 22. ožujka, a nakon toga u mrtvačnici: bio je pogođen s pet metaka po prsima, trbuhu, ekstremitetima. Ostala pogubljenja po prijekom postupku u ovoj ulici Irpina dogodila su se otprilike u isto vrijeme : ubijena su dva muškarca, od kojih je stariji bio invalid. Rusi su provaljivali i u podrume gdje su se skrivali civili, ubijali, odvodili ljude. Mnogi su zadnjih dana strahovali da će ih sve natjerati ispred svojih tenkova, kao živi štit.
Irpin se prije rata dičio svojim imidžem zelenog i ekološkog grada, njegovi stanovnici brižno su skrbili o parkovima, nasadima, čistoći svoje rijeke. A onda su došli stranci s istoka i posve uništili njihov svijet, iskazujući brutalni prezir prema svakom obliku života.
Kad nakon svega danas čuju da Rusiju i Putina ne treba ponižavati, Ukrajinci posve razumljivo eksplodiraju: kako se ubojice uopće može više poniziti nego što su oni svojim divljaštvom i besprizornim nasilništvom ponizili sami sebe i cijelu ljudsku vrstu?
