Naš čovjek Metodije
Popis aktivnosti sličan kakvom izletničkom itineraru tiče se sasvim posebnog studijskog putovanja na koje su krenuli crnogorski 'turisti' različitih dobi i profila, a sve s jednim ciljem – osvijestiti prošle ratne traume u zalog za mirnu budućnost.
- Centar za suočavanje s prošlošću Documenta u suradnji s Inicijativom mladih za ljudska prava Crne Gore provodi projekt pod nazivom „No impunity for the past“ (Odgovornost za prošlost). Cilj je rasvjetljavanje i dokumentiranje ratnih zločina počinjenih tijekom devedesetih za koje je Crna Gora odgovorna, među kojima su napad na Dubrovnik i logor u Morinju.
Važno je da su sudionici ovog putovanja na licu mjesta stekli svijest o tom užasnom ataku na ljude i baštinu svjetskog značaja. Sretni smo i što nam se pridružio živi svjedok tih strašnih stradanja, naš Metodije Prkačin, bivši zarobljenik Morinja od kojeg smo čuli što je sve propatio i zbog čega građanskom parnicom on i drugi logoraši traže obeštećenje od naše države. Metodije nam svima služi za primjer. Čovjek koji se po izlasku iz Morinja zarekao da nikad više neće prijeći granicu na debelom brijegu, danas je s nama na Srđu, ključnom mjestu obrane Dubrovnika – priča nam entuzijastično Eugen Jakovčić, suorganizator putovanja iz Documente i zagrebačke Kuće ljudskih prava.
Uz Eugena, dubrovačkoj 'turneji' priključio se i Sead Sadiković, urednik i voditelj popularnog crnogorskog magazina "Bez granica" na Televiziji Vijesti. Sead je jedan od osnivača pokreta za suočavanje s prošlošću, aktivan u Građanskoj alijansi za demokratizaciju društva i promicanje ljudskih prava, neumoran borac za bolje sutra ovog kutka Balkana. Na upit da iz crnogorske perspektive ocijeni pomake nabolje, nije pretjerano optimističan:
- Nije urađeno gotovo ništa, a znate li zašto? Odgovor je u nedostatku političke volje. Skoro trideset godina na vlasti su bili isti ljudi iz vremena napada na Dubrovnik. A Crnogorci k'o Crnogorci, kroz povijest su vodili neke tuđe ratove, tamo od 1806. valjda 6 ili 7 puta. Da se ta ratnička matematika ne bi nastavila, pomažu ovakvi posjeti kao mali doprinos civilizacijskom napretku – poručuje Sadiković dok kamerom pažljivo dokumentira izlaganja Varine Jurice Turk i Miša Đuraša, kustosa dubrovačkog Muzeja Domovinskog rata u utrobi tvrđave Imperijal.
Mladi pojma nemaju
Još jedan putnik, Podgoričanin Matija Miljanić, 24-godišnji student ljubljanskog Fakulteta za društvene znanosti, pripada generaciji kojoj su priče o ratnim djelovanjima i zločinima iz 1990-tih na dubrovačkom području maglovite, gotovo u sferi nevjerojatnog. Kroz formalno obrazovanje u Crnoj Gori o toj se temi, kaže nam, govori uzgredno, strogo faktografski:
- U osnovnoj i srednjoj školi učili smo nešto o stradanju Dubrovnika, Srebrenice i Vukovara, ali sve površno i bez konteksta. Tek sam na fakultetu doznao više o učešću Crne Gore u napadima na dubrovački kraj. Moja magistarska teza bavi se postkonfliktnim integracijama na prostoru Sirije, što je narativ blizak ovdašnjim događajima i uočavam mnoge sličnosti – otkrio nam je Matija. Njegovu suputniku Peđi Lučiću 34 su godine, diplomirani je pravnik, polaznik specijalističkog studija Univerziteta u Crnoj Gori. Predmet interesa mu je međunarodno humanitarno kazneno pravo i ratni zločini, a dolazak u Dubrovnik neprocjenjivo terensko iskustvo.
- U Crnoj Gori ne postoji sustavno prenošenje ratnih iskustava. Za cijelog osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja na točno pola stranice udžbenika sam doznao kako su se u periodu raspada Jugoslavije među bivšim republikama vodili nekakvi ratovi. Ništa više od toga. Kod kuće smo dosta razgovarali o svemu, ta me tema zaintrigirala, kasnije sam se putem interneta dodatno educirao. No, ostaje činjenica da se u crnogorskom društvu generalno prešućuju napadi na Dubrovnik. Javna je tajna da uokolo hodaju bivši dragovoljci, ljudi koji su kod vas radili nedjela naši su sugrađani... U medijima se tek tu i tamo oglasi neki protivnik tadašnje osvajačke politike, no i dalje dominiraju lažne informacije i negiranje zločina – ističe Lučić koji predviđa dug i trnovit put prema normalizaciji odnosa:
- Naše je crnogorsko društvo konzervativno i sumnjičavo prema integracijama. No, prije ili kasnije, morat ćemo se pogledati u oči, proći tu katarzu i doći do spoznaje i prihvaćanja istine. Najveća smetnja je ta začahurenost i predrasude tipa 'oni su nama učinili to i to, nema oprosta... - smatra ovaj mladi pravnik.
Došli s darovima
Milan Radović i Aleksandra Vukčević, aktivisti crnogorske podružnice Inicijative mladih za ljudska prava, na Srđ su došli sa simboličnim darovima. Donijeli su sadnicu masline mira i bocu crnogorskog vina za dubrovačke domaćine. Priznaju da predstoji mnogo posla na ublažavanju posljedica tridesetak godina starih trauma:
- Zapanjujuće je da kod nas čak 50 posto mladih nije ni znalo za ratne zločine iz tog doba. Deficit u obrazovnom sustavu nadomjestila je usmena predaja njihovih roditelja, najčešće jednostrana.
Zbog toga su važne ovakve ture, temeljene na povijesnim činjenicama i iskustvima sudionika – govore Milan i Aleksandra. Prisjećaju se jedne slične 'turneje' iz 2018., također s posjetom Morinju i muzeju na Srđu. Na početku nije išlo glatko. Hrvati nisu uopće htjeli pričati s Crnogorcima na temu rata, a Crnogorci nisu vjerovali da su se sva razaranja poput granatiranja Grada i paleži kuća po Konavlima, uopće dogodila.
- To su naslijeđeni narativi koje je teško prevladati. No, kad je jednom krenula komunikacija, sve je bilo lakše – pamte Milan i Aleksandra prve korake 'maratona' samospoznaje koji će trajati godinama. Vele kako na putu treba rasvijetliti štetnost crnogorske medijske propagande i pravosuđa u pripremi napada i suočavanju s posljedicama agresije.
- Mediji su, prvenstveno Pobjeda i javni servis, radili izvan svih etičkih standarda. Mnoge optužnice za ratne zločine pale su jer se tužilaštvo vodilo time da u Crnoj Gori nije bilo rata, a ni međunarodna zajednica, barem dosad, nije pokazivala interes za ovu problematiku – napominju izaslanici Inicijative mladih koja već dva desetljeća radi na pomirenju naroda bivše Jugoslavije. Kroz regionalnu mrežu mire Hrvatsku, Crnu Goru, BiH i Srbiju sve do Kosova i vjeruju da će kod kuće s promjenom vlasti doći neka za mirotvorce bolja vremena.
