Zambijski zatvorski sustav je u krizi i možda ta vijest Hrvatima inače i ne bi bila toliko bitna, posebno je važna sada kada se u njihovom zatvoru nalazi i osam naših državljana, piše Slobodna Dalmacija.
Prema informacijama koje saznajemo od Human Rights Watcha, njihov sustav izgrađen je za smještaj 5500 zatvorenika i prije nego je ova afrička država postala neovisna 1964. godine. Kako kažu, 2009. godine taj je sustav okupljao 15 300 zatvorenika smještenih u prostorima s izuzetno lošim uvjetima.
Istraživači: Uvjeti su nehumani!
Toliko lošim da su zapravo žalosni i da se nasilne kazne smatraju svakodnevicom, a tuberkuloza i HIV postaju stalna prijetnja. Gore od toga je jedino činjenica da prave pomoći za oboljele nema, kao ni uobičajene medicinske usluge. Na čak 88 prenapučenih zatvora radi samo jedan liječnik, a stanje pogoršava dodatno i činjenica da broj nepravedno osuđenih i proizvoljno uhićenih kao i onih bez prava na izlazak uz jamčevinu za vrijeme trajanja sudskog procesa.
U razdoblju od rujna 2009. do veljače 2010. Udruga za skrb i savjetovanje u zatvorima (PRISCCA), Savez za AIDS i prava za Južnu Afriku (ARASA) i Human Rights Watch intervjuirali su 246 zatvorenika, osam bivših zatvorenika, 30 zatvorskih službenika i u sklopu top projekta obišli su šest zatvora u središnjem dijelu Zambije. Od ukupnom broja intervjuiranih, njih 232 kompletiralo je anketu koja je istražiteljima dala informacije o njihovoj zatvorskoj povijesti, medicinskoj skrbi te testiranjima na HIV i tuberkulozu. Intervjuirali su i 46 predstavnika vlasti, članova internacionalnih agencija i nedržavnih organizacija koji rade u zatvorskom zdravstvenom sektoru.
Saznali su kako je prenapučenost tolika da su zatvorenici u nekim ustanovama prisiljeni spavati sjedeći ili na smjene i to u ćelijama s malo ventilacije. Jedu nutritivno neadekvatnu hranu, što dovodi do smrti povezanih s pothranjenošću i stvara problem pacijentima s HIV-om i TBC-om kojima je onda teško uzimati lijekove.
Legla zaraze
Kada ih žele izolirati, ostavljaju ih gole u mračnim ćelijama bez adekvatnog toaleta, s nešto malo vode i ograničenom hranom.
- Ovakvi uvjeti poništavaju svrhu rehabilitacije. Ne možete podvrgavati ljude ovome i očekivati od njih reformu. Toliko je teško i grubo da se svede na preživljavanje najjačih. Onaj koji dođe kao dobra osoba, prije nego što odsluži jednu četvrtinu kazne, postane zvijer i odavde odlazi deformiran. Ta stanja nas uništavaju mentalno i tjelesno, kazao je 35-godišnji Winston koji u Mukobeko zatvoru maksimalne sigurnosti odslužuje kaznu.
U listopadu 2009. Zambijska zatvorska služba zapošljavala je samo 14 zdravstvenih radnika, uključujući jednog liječnika, za rad sa svih 15 300 zatvorenika. Od 86 zatvora u Zambiji, samo je njih 15 imalo zdravstvenu kliniku, dok je dio pružanja zdravstvene usluge smanjen samo na distribucije osnovnih lijekova protiv bolova i groznice. Za zatvorenike u tim zatvorima bez klinike, pa čak i za zatvorenike s ozbiljnijim medicinskim problemima u lokacijama s klinikom, pristup njezi slabo je kontroliran i izrazito individualan jer nekvalificirani i neobučeni zatvorski službenici odlučuju tko smije, a tko ne smije dobiti medicinsku pažnju.
Nedostatak odgovarajućeg zatvorskog osoblja za transfer bolesnih zatvorenika, kao i nedostatak vozila za prijevoz i gorivo te strahovi za sigurnost drže zatvorenike daleko od pristupa medicinskoj njezi. U nekim slučajevima, čak i za najteže bolesne zatvorenike, ovo uzrokuje kašnjenja od nekoliko dana ili tjedana.
Ovoliko slabi uvjeti pravo su leglo zaraze, a ne tome ne pomaže ni činjenica da dobar dio njih nema pristup čistoj i pitkoj vodi. Prijenos tuberkuloze stalna je i ozbiljna prijetnja u skučenim, mračnim i neprovjetrenim zatvorima Stope sumnje na prevalenciju su vrlo visoke, ali malo je zatvorenika testirano na TBC. Ćelije za izolaciju zaraženih namijenjene za smještaj oboljelih u tako su lošem stanju da ih čak i liječnik nadležan za zatvorsku medicinsku upravu smatra ih "smrtnim zamkama". No, u njima je manje vidljiva prenatrpanost pa neki od zatvorenika svjesno biraju ostati u njoj kako bi izbjegli povratak u standardne ćelije.
Visoka stopa zaraženih HIV-om
Seksualna aktivnost između muških zatvorenika je uobičajena, uključujući dobrovoljni i prisilni seks, ali i veze u kojima najugroženiji trguju spolnim odnosom u zamjenu za hranu, sapun i ostale osnovne potrepštine koje zatvor ne osigurava. Događa se i silovanje. U zatvorima su prezervativi zabranjeni, što je samo još jedan od načina širenja zaraze HIV-om. Istraživanje je potvrdilo kako je prevalencija HIV-a izmjerena na visokih 27 posto, gotovo duplo više od statistike odraslog zambijskog stanovništva.
- Čine nas robovima, a sve zbog hrane. Oni koji si mogu priuštiti hranu to koriste da s drugima rade što požele. Kažu: "Dat ću ti jesti ako spavaš sa mnom..." - priča tada 26-godišnji Orbed, smješten u Mukobeko zatvoru.
Zaslugama službenika zatvorske službe i partnera nevladinih organizacija, posljednjih godina zatvori su proširili testiranje na HIV. Međutim, pristup je nejednak: veći zatvori imaju znatno više testiranja od manjih zatvora. Pristup antiretrovirusnoj terapiji za liječenje HIV-a također se poboljšao među zatvorskom populacijom posljednjih godina, ali ponovno je naglasak na većim zatvorima.
Majke dijele hranu s djecom
Ništa bolje nije ni ženama u zatvoru. Prenatalne usluge nedostaju ili su neadekvatne i ne postoji prevencija prijenosa HIV-a s majke na dijete. Ionako nutritivno neadekvatna zatvorska hrana je nepromijenjen za dojilje ili trudnice. Djeca mlađa od četiri godine koja žive u zatvoru s majkama nemaju poseban dodatak za hranu već istu, u startu neadekvatnu hranu, dijele s majkama.
- Treba nam prava rehabilitacija. Mnogi ovdašnji zatvorenici nisu kriminalno nastrojeni i njihovi zločini su posljedični. Ljudi to čine jer žele zaraditi za život. Treba im ekonomsko osnaživanje, kazao je glavni zatvorski službenik kaznionice Mwembashi.