Čvrsto savezništvo Poljske i Ukrajine, iskovano od samog početka ruske agresije na potonju zemlju, dovedeno je u kušnju 1. siječnja nepromišljenom ukrajinskom upotrebom Twittera, piše Slobodna Dalmacija.
Naime, tog je dana Vrhovna Rada na svojoj službenoj Twitter stranici obilježila 114. godišnjicu rođenja ukrajinskog nacionalista Stepana Bandere, a tu je gestu sutradan oštro kritizirao poljski premijer Mateusz Morawiecki, poručivši saveznicima u Kijevu da je veličanje Bandere “neprihvatljivo”.
– Izuzetno smo kritični prema bilo kakvom veličanju ili čak i podsjećanju na Banderu, tu ne može biti nijansi. Vrhovna Rada priziva osobu koja je bila ideolog kriminalnih vremena – rekao je Morawiecki za poljsku agenciju PAP, dodavši da je tijekom Drugog svjetskog rata bilo “užasnih ukrajinskih zločina”, uključujući i “genocid”.
U spornom tweetu – koji je ukrajinski parlament naknadno izbrisao – slavi se Banderu kroz citat njegove izjave da će “potpuna i konačna pobjeda ukrajinskog nacionalizma biti kada Rusko Carstvo prestane postojati”. Vrhovna Rada objavila je i fotografiju glavnog zapovjednika ukrajinske vojske, generala Valerija Zalužnog, ispred velikog Banderina portreta, a u popratnom se tekstu navodi kako su “smjernice Stepana Bandere dobro poznate glavnom zapovjedniku oružanih snaga”.
A kakve su to “Banderine smjernice”? Tko je uopće bio taj tip i zašto već i sâm njegov spomen nervira Poljake?
Etnički čista Ukrajina
Stepan Bandera (1909. – 1959.) bio je vođa Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN), osnovane 1929. s ciljem stvaranja etnički čiste Ukrajine, “očišćene” od Židova i drugih etničkih manjina (Poljaka, Rusa, Mađara). Ta eksplicitno antisemitska ideologija došla je do izražaja u Drugom svjetskom ratu, kad se vojno krilo OUN-a, tzv. Ukrajinska ustanička vojska (UPA), borilo protiv sovjetske Crvene armije, surađujući s nacistima u istrebljenju Židova i pogromima Poljaka, ubijajući i brojne Ukrajince koji su se protivili Banderinu ekstremnom nacionalizmu i suradnji s nacistima.
Kako u knjizi “Holokaust u Poljskoj” prenosi poljsko-američki sociolog Tadeusz Piotrowski, njemačka vojska 1939. u svom izvještaju navodi da Banderin OUN “može biti najbolje uspoređen s hrvatskim ustašama”.
U najkraćem, Stepan Bandera je ukrajinska verzija Ante Pavelića, iako je zapravo bliži četničkom vođi Draži Mihailoviću jer je, poput Mihailovića, imao tijekom WW2 i kratkotrajnu epizodu kad se borio protiv nacista (koji su ga privremeno i utamničili). No u konačnom zbiru Banderinih djela i nedjela svakako preteže kolaboracija s nacistima, što se vidi i po tekstu proglasa kojim je 30. lipnja 1941. u Lavovu proglasio neovisnu ukrajinsku državu, samo dva i pol mjeseca nakon što je Pavelić u Zagrebu proglasio NDH.
”Slava pobjedničkoj Njemačkoj armiji i njenom velikom vođi Adolfu Hitleru!” Tim riječima Bandera završava svoj proglas ukrajinske neovisnosti, dok su njegovi ljudi istodobno bacali letke s otvorenim pozivom na ubijanje Rusa, Poljaka, Mađara i Židova:
”Narode, shvati! Moskva, Poljska, Mađarska, Židovi – to su neprijatelji! Moramo ih eliminirati.”
To su te “Banderine smjernice”.
I doista, već u prva tri dana postojanja Banderine ukrajinske države, od 30. lipnja do 2. srpnja 1941., pripadnici OUN-a ubili su oko 7000 Židova u Lavovu (prema njemačkim izvorima), a drugi pogrom uslijedio je samo tri tjedna kasnije – od 25. do 29. srpnja ubijeno je, prema podacima Yad Vashema, još 2000 Židova.
Nakon Židova, na dnevni red Banderinih ljudi stižu Poljaci – u velikoj operaciji etničkog čišćenja u Voliniji, koja je trajala od proljeća 1943. do kraja 1944., ubijeno je oko 100.000 Poljaka.
Danas, 80 godina kasnije, Bandera je postao kontroverzan: dok među stanovništvom zapadne Ukrajine slovi za heroja koji se borio za ukrajinsku nezavisnost, stanovnici istočne Ukrajine, Rusije i Poljske – kao i židovske organizacije – smatraju ga ratnim zločincem.
Posthumni heroj
Otuda je razumljivo što je rehabilitacija ovoga kvislinga prije 15-ak godina započela upravo u zapadnoj Ukrajini, baš u Lavovu, čije su gradske vlasti 13. listopada 2007. postavile Banderin spomenik, a pet dana kasnije ustanovile nagradu “Stepan Bandera”. To je bio početak drugog života ukrajinskog Ante Pavelića.
Bilo je to u vrijeme vladavine prozapadnog predsjednika Ukrajine Viktora Juščenka. Vidjevši da predsjednik države “ne trza” na veličanje kvislinga, 1. siječnja 2009. u više gradova zapadne Ukrajine javno je proslavljen Banderin 100. rođendan, a istog je dana izdana i poštanska marka s njegovim portretom. Već iduće godine u nizu zapadnoukrajinskih gradova, uključujući i Lavov i Ivano-Frankivsk, Bandera je proglašen počasnim građaninom.
Konačno, 22. siječnja 2010., na Dan jedinstva Ukrajine, Juščenko na isteku mandata dodjeljuje Banderi posmrtno titulu “heroja Ukrajine” – što je najveće ukrajinsko priznanje – za “obranu nacionalnih ideja i borbu za neovisnu ukrajinsku državu”.
Taj je Juščenkov potez raskolio Ukrajinu: na zapadu zemlje građani su izlazili na ulice i klicali odlazećem predsjedniku i Banderi, dok su na istoku zemlje građani izlazili na ulice i palili Banderine slike, psujući odlazećeg predsjednika. Juščenkovu odluku osudio je i Centar Simon Wiesenthal.
”Sigurno je travestija kada se takva čast dodijeli upravo u razdoblju kada svijet zastaje da se 27. siječnja prisjeti žrtava holokausta”, poručili su iz Wiesenthalova centra, podsjećajući da su Banderini sljedbenici “ubili tisuće Židova i drugih tijekom Drugog svjetskog rata”.
Danas, kad u tijeku ruske agresije na Ukrajinu čak i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen usred Europskog parlamenta javno koristi Banderin nacistički pozdrav iz WW2 “Slava Ukrajini” (pandan ustaškom “Za dom spremni”), i za to dobiva veliki pljesak stotina članova Europskog parlamenta, gotovo nevjerojatno zvuči da je to Juščenkovo odlikovanje Banderi prije 12 godina oštro kritizirao – Europski parlament.
Tog 25. veljače 2010. Europski parlament donio je rezoluciju u kojoj “duboko žali zbog odluke odlazećeg predsjednika Ukrajine Viktora Juščenka da Stepana Banderu, vođu Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN) koja je kolaborirala s nacističkom Njemačkom, posthumno nagradi titulom ‘Narodnog heroja Ukrajine’”.
Također, Europski parlament je tom prilikom izrazio nadu “da će novo ukrajinsko vodstvo preispitati takve odluke i da će zadržati svoju predanost europskim vrijednostima”.
I doista, novi proruski predsjednik Ukrajine Viktor Janukovič preispitao je tu odluku i već početkom 2011. poništio taj Juščenkov dekret, čime je, rječnikom Bruxellesa, “zadržao svoju (ukrajinsku) predanost europskim vrijednostima”.
No ta je “predanost europskim vrijednostima”, u vidu odricanja ukrajinske države od Bandere i njegova nacističkog nasljeđa, trajala samo četiri godine, dok je vladao proruski predsjednik, a prestala je – kako je jezik smiješna stvar – pojavom protestnog pokreta koji se nazvao Euromajdan: upravo su ti “borci za europsku Ukrajinu” vratili Banderu na scenu, čak i prije nego što su u veljači 2014. srušili Janukoviča s vlasti.
Konkretno, 1. siječnja 2014., u jeku Euromajdana, Banderin 105. rođendan proslavljen je u središtu Kijeva noćnim maršem s bakljama (u kojem je sudjelovalo 15.000 ljudi), koji je organizirala neonacistička stranka Svoboda, čiji je lider Oleg Tjahnibuk bio jedna od glavnih političkih figura Euromajdana, a pripadnici i simpatizeri stranke bili su u prvim prosvjedničkim redovima, skupa s radikalima iz Desnog sektora koji su također marširali za Banderu.
Upravo je ta ekstremistička ekipa – iz koje je izrasla i neonacistička bojna Azov – odgovorna za rehabilitaciju Bandere u suvremenoj Ukrajini. To su uspjeli zahvaljujući činjenici da su nakon uličnog svrgavanja Janukoviča – u kojem su odigrali presudnu ulogu – prodrli u ukrajinski parlament (Vrhovnu Radu) i druge državne institucije te značajno odredili političku putanju postmajdanske Ukrajine.
Spomenuta neonacistička partija Svoboda dobila je u prvoj postmajdanskoj vladi mjesto potpredsjednika vlade i tri ministra, osnivači Azova i Desnog sektora (Andrij Bilecki i Dmitro Jaroš) ušli su u ukrajinski parlament i ostali do 2019., a suosnivač stranke Svoboda Andrij Parubij – koji je 2014. bio zapovjednik Euromajdana – postao je 2016. predsjednik Vrhovne Rade.
Banderini bataljuni
Rečeni osnivač Desnog sektora Dmitro Jaroš – koji je predvodio radikalno krilo Euromajdana – imenovan je 2015. za savjetnika glavnog zapovjednika ukrajinske vojske, koja je 2018. u službenu upotrebu uvela Banderin pozdrav “Slava Ukrajini” (pandan je da službeni pozdrav Hrvatske vojske glasi “Za dom spremni”, a da su savjetnici HV-a Marko Skejo ili Dražen Keleminec).
Kad je 2014. počeo rat u Donbasu, iz redova desnih ekstremista i neonacista formirani su brojni dobrovoljački bataljuni temeljeni na Banderinoj ideologiji (Azov, Ajdar, Tornado, Dnipro-1, Dnipro-2, Donbas...), od kojih je Azov krajem 2014. uključen u Nacionalnu gardu Ukrajine, a njegov dozapovjednik Vadim Trojan – član neonacističke organizacije Patriot Ukrajine – postao je te 2014. šef policije kijevske regije (što je bio do 2021.).
Upravo su pripadnici tih dobrovoljačkih bataljuna počinili brojne zločine nad civilima u Donbasu (o zločinima bojne Azov govori izvještaj Ureda visokog povjerenika UN-a za ljudska prava iz 2016., a zločine bataljuna Ajdar popisao je Amnesty International već 2014.).
Uglavnom, u postmajdanskoj Ukrajini Bandera je postao centralna ličnost nacionalne mitologije, dobivši u brojnim ukrajinskim gradovima spomenike i ulice, u čemu je mnogo pomogao ukrajinski Zlatko Hasanbegović – revizionistički povjesničar Volodimir Vjatrovič, koji je uz podršku ukrajinskog vrha proveo pravu “kulturnu kontrarevoluciju”, kojom je posve rehabilitirao Banderin OUN i samog Banderu, te ga kanonizirao kao ključnu figuru suvremene ukrajinske povijesti.
Već sredinom 2014. novi ukrajinski predsjednik Petro Porošenko na mjesto direktora novoosnovanog Ukrajinskog instituta za nacionalno sjećanje imenuje tada 33-godišnjeg Vjatroviča, koji je u krugovima radikalne ukrajinske desnice već bio slavan po ranijoj izjavi da “bez Stepana Bandere ne bi bilo suvremene ukrajinske države”, te po hvalospjevima na račun ukrajinske nacističke divizije Waffen-SS Galizien.
Već 2015. Vjatrovič osmišljava četiri zakona o dekomunizaciji kojima se regulira na koji se način smije, a na koji ne smije pisati i javno govoriti o suvremenoj ukrajinskoj povijesti, među ostalim i tako što se zabranjuje kritiziranje OUN-ove i Banderine suradnje s nacistima, kao i njihove uloge u istrebljenju Židova i Poljaka.
Konkretno, zakon 2538-1 o “statusu i poštivanju boraca za ukrajinsku neovisnost u 20. stoljeću” zabranjuje “javno negiranje pravednog cilja boraca za ukrajinsku neovisnost”, a to “javno negiranje” proglašava se “uvredom digniteta ukrajinskog naroda”.
Drugim riječima, u današnjoj Ukrajini ne možete napisati ni javno reći da je ukrajinski Ante Pavelić provodio genocid nad Židovima i Srbima (Poljacima).
Avenija Moskva
Muzej holokausta u Washingtonu osudio je taj ukrajinski zakon, što nije spriječilo ukrajinsko Ministarstvo obrazovanja i znanosti da te iste 2015. donese direktivu učiteljima o “potrebi naglašavanja patriotizma i moralnosti aktivista oslobodilačkog pokreta”. Pritom valja znati da je tadašnji ministar obrazovanja Serhij Kvit bio član Banderina trozupca, krajnje desne paravojne formacije koju je od 2005. vodio spominjani Dmitro Jaroš i iz koje je nastao Desni sektor.
To nije kraj Vjatrovičevih uspjeha u rehabilitaciji Bandere: u ožujku 2016. Gradsko vijeće Kijeva prihvaća njegov prijedlog da se dvije središnje avenije u Kijevu nazovu po vođama OUN-a i UPA-e, Stepanu Banderi i Romanu Šuheviču (ulica koju je dobio Bandera prethodno se zvala Avenija Moskva), što su osudili Centar Simon Wiesenthal i Svjetski židovski kongres.
Povijesni revizionizam takvih razmjera dovodio je i do međunarodnih diplomatskih skandala, poput onog kad je u rujnu 2016. izraelski predsjednik Reuven Rivlin došao na komemoraciju 75. godišnjice masakra na Babynom Jaru blizu Kijeva, gdje su nacisti 1941. u samo dva dana ubili više od 30.000 Židova. Rivlin je otvoreno za suradnju u genocidu nad Židovima optužio Banderin OUN, što je izazvalo Vjatrovičev javni gnjev.
Žestoke osude Bandere i suvremene ukrajinske “banderovštine” posljednjih godina stižu i iz Poljske. Parlament u Varšavi u srpnju 2015. izglasao je zakon kojim se masakri Banderinih boraca nad Poljacima proglašavaju genocidom, dok je u proljeće 2018. ključni poljski političar Jaroslaw Kaczynski, šef vladajuće Stranke pravde i zakona, poručio da “Ukrajina neće moći u EU dok glorificira nacističke kolaboracioniste”, odnosno da će “glorificiranje Stepana Bandere i drugih nacističkih kolaboracionista onemogućiti Ukrajini integraciju s EU-om”.
Pa ipak, “banderovština” u Ukrajini nije nestala, naprotiv: posljednjih godina Ukrajina je, uz SAD, jedina zemlja koja u UN-u glasa protiv rezolucije o veličanju nacizma i neonacizma.
Ukrajinski kalifat
Da je Banderino nasljeđe u današnjoj Ukrajini vrlo živo, pokazuje i snažan odaziv neonacista širom svijeta na ukrajinski rat. Iako zapadni mediji epitet novovjekog Hitlera daju Putinu, zapadni neonacisti u Ukrajini se bore na strani Kijeva, najčešće u sklopu Azova i drugih dobrovoljačkih bataljuna.
O njihovu velikom zanimanju za odlazak u Ukrajinu posvjedočila je u travnju u Washington Postu analitičarka terorizma Rita Katz, izvršna direktorica specijalizirane organizacije za praćenje ekstremističkih skupina SITE Intelligence Group, koja je ustvrdila da “takvu razinu regrutne aktivnosti među globalnim ekstremistima nisam uočila otkad je Islamska država 2014. proglasila kalifat i tražila simpatizere širom svijeta da joj se pridruže”.
”Njihov cilj nije obraniti Ukrajinu kakvu poznajemo – multietničko, demokratski nastrojeno društvo na čelu sa židovskim predsjednikom. Neki neonacisti jednostavno vide ovaj novi rat kao mjesto za izvođenje svojih nasilnih fantazija. Za druge je, međutim, sila koja ih vuče prema sukobu zajednička vizija ultranacionalističke etno-države. Ukrajinu vide kao zlatnu priliku za postizanje tog cilja i žele je pretvoriti u model za izvoz diljem svijeta”, napisala je Katz.
Drugim riječima, svjetski neonacisti dolaze u Ukrajinu ostvariti Banderin san o “čistoj etno-državi” i potom ga prenijeti u svoje države. Poljska nije nikad dala kvislinga, kako je pjevao Džoni Štulić, ali Ukrajina jest. I taj je kvisling danas toliko živ da je Putinu prije deset mjeseci poslužio kao jedna od izlika za agresiju na Ukrajinu, a Morawieckom ovog tjedna kao povod za bijesnu tiradu prema savezničkom Kijevu.