Svi pričaju o borcima koji idu u Ukrajinu. A zaboravljamo na strane dragovoljce koji su se borili za Hrvatsku: dio ih je poginuo u nerazjašnjenim okolnostima. Evo iz kojih zemalja su sve dolazili, donosimo točne brojke

Raymond Van Der Linden u Hrvatsku je stigao 18. rujna 1991., nakon što je vidio oglas koji je u Nizozemskoj objavila tamošnja hrvatska zajednica. Prije toga služio je nizozemsku vojsku i planirao se priključiti francuskoj Legiji stranaca, pisao je Nacional 2009. godine.

“U hrvatskoj zajednici obavili smo načelne razgovore o tome što bismo mogli očekivati kad stignemo na bojišnicu i potom smo prebačeni u Hrvatsku. U početku smo stigli nas trojica, pa smo pripremili teren za druge. Kasnije je iz Utrechta stigao još jedan autobus s 32 dragovoljca. U prvo vrijeme bio sam član izviđačko-diverzantskog voda, koji je operirao na području ‘Krajine’.

Svi smo bili stranci, a samo smo imali jednog domaćeg vodiča, koji se znao služiti engleskim jezikom. Bez njega se ne bismo mogli snalaziti, jer mi nismo poznavali područje. Primjerice, svaki dan bismo ulazili duboko u okupirani teritorij. Često smo dolazili do Korenice i slično. U tim akcijama sudjelovao sam do 15. ožujka 1992., kad je nastupila opća demobilizacija na temelju sporazuma Hrvatske i UN-a. Nama je rečeno da UN traži da stranci napuste hrvatske vojne postrojbe prije nego što oni uđu u Hrvatsku.

Čak smo jedno vrijeme čuvali vojnike UNPROFOR-a. To smo učinili jer nas je to zamolio general Mirko Norac, koji nam je bio zapovjednik. On nas je zamolio da to radimo, kako im se ne bi dogodilo ništa što bi moglo osramotiti Hrvatsku. Isprva sam to nevoljko prihvatio, jer nisam zato stigao u Hrvatsku, ali prihvatio sam zapovijed, jer sam došao pomoći Hrvatskoj na bilo koji način.

Nakon toga, ponovo sam se priključio HOS-u, u čijim sam jedinicama cijelo vrijeme bio evidentiran. Nakratko sam boravio u Zagrebu, pa su me potom opet vratili u Gospić”, govorio je Van Der Linden.

On se poslije čak četiri puta našao pod istragom nizozemskih vlasti, koje su njega i njegove kolege iz izviđačko- diverzantskog voda sumnjičile za zločine u Medačkom džepu.

Te su optužbe on i njegovi kolege više puta demantirali, a on sam tvrdi da je za vrijeme te akcije bio u Nizozemskoj. Van Der Linden pretpostavlja da je istraga o tome pokrenuta 1994. nakon što su vlasti tzv. Srpske Krajine objavile svjedočenje njegova prijatelja Johana Tildera, nizozemsko-hrvatskog državljanina kojeg su Srbi zarobili i mučenjem iznudili iskaz u kojem on optužuje suborca za stravične zločine nad srpskim civilima.

Nakon početka prve istrage on je dobio častan otpust iz HV-a i priključio se 104. brigadi u HVO-u. U borbi je više puta ranjen. Jednom prilikom dovezen je klinički mrtav u vinkovačku bolnicu, nakon što je pogođen u vrat iz puške koja se koristila za protuzračnu obranu. Samo se čudom uspio oporaviti. Danas je u mirovini, dobio je čin natporučnika i 70-postotni je ratni vojni invalid.

Živi u skladnom braku u Maloj Buni u okolici Velike Gorice sa suprugom u koju se zaljubio na bojišnici. Imaju dvoje djece, 16-godišnjeg sina Antuna i 9-godišnju kćer Ninu.

Morgan Rodney u Hrvatsku je došao ratovati iz Škotske. Nakon što je odslužio britansku vojsku, radio je kao taksist i jednog dana samo je rekao svom šefu da sutra neće doći na posao.

“Pogledao me i rekao da sam lud. Odlučio sam otići pomoći hrvatskom narodu nakon što sam vidio silinu razaranja na televiziji i u novinama i nakon što sam vidio da međunarodna zajednica neće ništa učiniti. Iako je to možda nekomu teško povjerovati, nisam imao nikakvih drugih motiva. Danas odgovorno tvrdim da su zapadnjački politički lideri jednako odgovorni za masakr u Vukovaru kao i Slobodan Milošević.

Kad sam došao u Zagreb, zamolio sam jednog čovjeka na željezničkom kolodvoru da me uputi prema vojarni gdje bih se mogao prijaviti. Kako je tada u vojarnama još bila JNA, on je isprva mislio da se želim priključiti njima. Međutim, objasnio sam mu što želim i ubrzo sam završio na Tuškancu, gdje je bilo više stranaca. Svi su oni došli s jednakom motivacijom.

Ubrzo su nas prebacili prema Vukovaru, ali tada je grad već bio potpuno okružen. Počeli smo ratovati u Nuštru, nastavili u Mirkovcima i tako je to krenulo”, kaže Rodney. Morgan je u travnju 1993. teško ranjen u nogu i liječnici su se borili za njegov život. Ubrzo je prebačen u Zagreb, gdje se nastavio oporavljati. Prošao je više od pet operacija i danas je sretan što mu nogu nisu morali amputirati. Nakon dugotrajnog oporavka dobio je vojnu invalidsku mirovinu i živi samačkim životom u Biogradu na moru.

U Britaniju se gotovo uopće ne vraća, jer su ga mediji ondje prozvali plaćenim ubojicom - naveo je za Nacional Rodney. PSD

Prema davnim riječima satnika Van der Lindena oko pedesetak stranih dragovoljaca iz domovinskog rata živi u Hrvatskoj, mnogi su u našoj zemlji zasnovali obitelji. Postoje podaci za 16 poginulih stranih dragovoljaca, od kojih sedam u Hrvatskoj (dvojica u Vukovaru), a devetorica su poginula u BiH boreći se u HVO-u.

Od gotovo 200 dragovoljaca koje okuplja Udruga međunarodnih dragovoljaca, više od polovice čine Britanci, velik je broj Nizozemaca, Nijemaca, Amerikanaca, Iraca, Francuza, Mađara, Talijana i Australaca. Među onima koji su se pridružili obrani Hrvatske bilo je i Afrikanaca, jedan Sudanac i Egipćanin, a Britanac Nigel Patrick Balchin, koji se borio u HV-u i HVO-u, bio je čak četiri puta ranjavan.

Strani dragovoljci bili su aktivni gotovo u svakoj postrojbi oružanih snaga na prvim linijama bojišnice, a mnogi su se istakli u diverzantskim akcijama i izviđanju iza neprijateljskih linija gdje ih je velik broj i poginuo. Ti su ljudi imali problema po povratku kući, a i danas imaju velikih problema u ostvarivanju svojih prava kao hrvatskih branitelja, kazao je satnik Van der Linden.

Prema podacima Udruge međunarodnih dragovoljaca u ratnim sukobima na području bivše Jugoslavije na strani žrtava velikosrpske agresije (Slovenija, Hrvatska, BiH, Kosovo) sudjelovalo je oko 2800 osoba. PSD