Ruski analitičar Mihail Hodarjonok, bivši član Glavne operativne uprave Glavnog stožera Oružanih snaga Ruske Federacije, gostovao je na ruskoj državnoj televiziji gdje je dao razornu analizu ruske invaziju na Ukrajinu, potpuno neusklađenu s propagandnim narativom Kremlja, piše Slobodna Dalmacija.
Hodarjonok je ustvrdio da ruska izvješća o demoraliziranim ukrajinskim vojnicima nisu točna, osim možda u nekim izdvojenim slučajevima, te da su Ukrajinci visoko motivirani i spremni umrijeti za svoju zemlju. Preporučio je da bi se Rusija morala izvući iz ovog rata.
I sve drugo što je na državnoj televiziji rekao u nastupu koji smo već prenijeli iz Jutarnjeg lista bilo je krajnje iznenađujuće, kako za voditeljicu, tako i TV gledatelje. A nije trebalo biti.
Pravo je pitanje što je državna informativna mašinerija uopće očekivala od Hodarjonka i kako to da je dobio priliku biti ovako otvoren, jer nije mu prvi put da iznosi slične stavove.
Štoviše, post festum se može lako provjeriti koliko je bio u pravu analizirajući unaprijed na što bi Rusija mogla naići u Ukrajini krene li u invaziju na nju.
Tu njegovu savršeno preciznu analizu objavila je još 2. ožujka "Nezavismaja gazeta", ali po sadržaju tog teksta razvidno je kako ju je Mihail Hodarjonok pisao prije početka rata 24. veljače. I sve pogodio, počevši od uvodne tvrdnje da ruski "munjeviti rat" neće biti moguć.
Nećemo se tek tako 'prošetati'
Odmah na početku kritizirao je "neke predstavnike ruske političke klase" koji su tvrdili da je "Rusija sposobna za nekoliko sati", pa možda i kraće od sata, poraziti Ukrajinu "ako izbije vojni sukob".
Hodarjonok tako podsjeća: "U stručnoj zajednici Rusije odnedavno se prilično snažno uvriježilo mišljenje da neće biti potrebno slati trupe na teritorij Ukrajine, budući da su njezine oružane snage u otužnom stanju. Neki politički analitičari naglašavaju da će snažan udar ruske vatrene moći uništiti gotovo sve sustave nadzora i komunikacije, topništvo i tenkovske formacije. Štoviše, brojni stručnjaci zaključuju da će čak i jedan snažan nalet Rusije biti dovoljan da se rat okonča. Kao šlag na torti, neki analitičari ističu činjenicu da nitko u Ukrajini neće braniti 'kijevski režim'."
Hodarjonk kaže da te tvrdnje otkrivaju "potpuno nepoznavanje vojno-političke situacije i raspoloženja širokih narodnih masa u susjednoj državi. Štoviše, stupanj mržnje (koja je, kao što znate, najučinkovitije gorivo za oružanu borbu) u susjednoj državi u odnosu na Moskvu je prilično podcijenjen. Nitko u Ukrajini neće dočekati rusku vojsku kruhom, solju i cvijećem."
Analitičar upozorava kako je očito da događaji na jugoistoku Ukrajine 2014. očito nikog nisu ničemu naučili jer tada se očekivalo da će se cijeli taj dio zemlje, uz samo jedan snažni impuls, "začas pretvoriti u Novorusiju od Donbasa do Odese. Već su nacrtali karte, odredili vodeće kadrove budućih uprava gradova i regija, izradili državne zastave. Ali, čak ni stanovništvo ovog dijela Ukrajine koje govori ruski (uključujući gradove kao što su Harkiv, Zaporižje, Dnjepropetrovsk, Mariupolj) nije tada većinski podržalo takve planove."
Projekt Novorusije stoga je bio neprimjetno zamro i Hodarjonk smatra da ni eventualni "oslobodilački" pohod 2022. godine nikako neće uspjeti.
'Snažan udar uz malo krvi'
Osvrnuo se i na "moćni vatreni udar Rusije", koji će navodno uništiti "praktički sve sustave nadzora i komunikacije, topništvo i tenkovske formacije Oružanih snaga Ukrajine".
On smatra da su ovakvu tvrdnju mogli izreći samo političari bez vojnih znanja. Napomenuo je da pri operativno-strateškom planiranju ne rabe epiteti "moćan" (kao ni "srednji", "slab" itd.), nego da vojna znanost poučava kako udari mogu biti strateški (što se uglavnom odnosi na strateške nuklearne snage), operativni i taktički. A prema broju uključenih snaga i pogođenim objektima, udari mogu biti masovni, grupni i pojedinačni. "Bilo bi dobro ne uvoditi niti koristiti druge pojmove", dodat će Hodarjonok.
Naravno, predviđa da bi masivni napad u početku mogao nanijeti velike gubitke neprijatelju na prvoj liniji bojišta, dopuštajući da bi to boglo biti i 60-70%. "Ali, očekivati da će samo jedan takav udar slomiti oružane snage cijele Ukrajine znači pokazati neobuzdani optimizam pri planiranju i izvođenju borbenih operacija", kaže Hodarjonok i to ovako obrazlaže:
"Svakako treba dodati da arsenal visokopreciznog oružja u Oružanim snagama Ruske federacije nije neograničen. Hipersonične rakete tipa Cirkon još nisu u uporabi. I broj Kalibra, Kinžala, Kh-101 i Iskandera se u najboljem slučaju mjeri stotinama (desecima u slučaju Kinžala). Ovaj arsenal apsolutno nije dovoljan da se s lica zemlje zbriše država veličine Francuske i s preko 40 milijuna stanovnika."
O nadmoći u zraku
Hodarjonok se osvrnuo i na procjene "ruske stručne zajednice" koja računa s time da će se vojne operacije u Ukrajini, tada još hipotetske, odvijati u uvjetima potpune ruske dominacije na nebu pa da će i zbog toga rat biti iznimno kratak i završiti u najkraćem mogućem roku. Ali, on ih odmah spušta na zemlju:
"Zaboravlja se pritom da oružane formacije afganistanske oporbe tijekom sukoba 1979.-1989. nisu imale niti jedan zrakoplov i niti jedan borbeni helikopter. A rat u ovoj zemlji otegao se čak na 10 godina. Ni čečenski borci nisu imali nijedan avion. A borba protiv njih trajala je nekoliko godina i koštala je savezne snage mnogo žrtava. S tim da Oružane snage Ukrajine ipak imaju neke borbene letjelice, kao i sredstva protuzračne obrane. Inače, ukrajinske posade protuzračno-raketnih snaga (nipošto gruzijskih) bile su te koje su znatno naštetile ruskom ratnom zrakoplovstvu tijekom sukoba 2008. godine. Nakon prvog dana sukoba, vodstvo ruskog ratnog zrakoplovstva bilo je šokirano gubicima na svojojn strani. I ne bi trebalo zaboraviti na to", razoran je u svojoj analizi Hodarjonok.
Prerano otpisani
Priznao je da Oružane snage Ukrajine imaju problema sa zrakoplovstvom i modernim sustavima protuzračne obrane, ali odmah podsjeća: "Treba priznati i ovo: ako su još do 2014. Oružane snage Ukrajine ipak bile bivši dio sovjetske vojske, u proteklih sedam godina u Ukrajini je stvorena kvalitativno drukčija vojska, na potpuno drukčijoj ideološkoj osnovi i dobrim dijelom po standardima NATO-a. A vrlo moderno oružje i oprema stalno se isporučuju Ukrajini iz mnogih zemalja Sjevernoatlantskog saveza. Što se tiče najslabije točke Oružanih snaga Ukrajine, ratnog zrakoplovstva, ne može se isključiti mogućnost da bi kolektivni Zapad u prilično kratkom vremenu Kijev mogao opskrbiti borbenim letjelicama "iz druge ruke". No, i te rabljene, po svojim taktičkim i tehničkim karakteristikama, bit će po svemu usporedive s većinom zrakoplova u ruskoj floti."
Naravno, konstatira Hodarjonok, "danas su Oružane snage Ukrajine znatno inferiornije u odnosu na Oružane snage Ruske Federacije u pogledu svojih borbenih i operativnih sposobnosti. Nitko u to ne sumnja, ni na Istoku ni na Zapadu. Ali, tu vojsku ne može se olako shvatiti."
Citirao je pritom Aleksandra Suvorova: "Nikad ne podcjenjujte svog neprijatelja, nemojte ga smatrati glupljim i slabijim od sebe."
Potom slijedi Hodarjonokovo predviđanje koje kao da je "nacrtalo" točno ono to će se dogoditi od trenutka kada je Rusija napala Ukrajinu:
"Sad nešto i o tvrdnji da zapadne zemlje neće poslati niti jednog vojnika da pogine za Ukrajinu. To će vjerojatno biti tako. Međutim, u slučaju ruske invazije, to ne isključuje masivnu pomoć Oružanim snagama Ukrajine s kolektivnog Zapada, s širokim spektrom naoružanja i vojne opreme te isporukama svih drugih vrsta pomoći.
U tom smislu, Zapad je već pokazao združenu poziciju, dosad neviđenu, što, čini se, nije bilo predviđeno u Moskvi. Nema sumnje da će SAD i zemlje Sjevernoatlantskog saveza započeti neku vrstu reinkarnacije Lend-Leasea, po uzoru na Drugi svjetski rat, u to nema sumnje. A nije isključen ni priljev dragovoljaca sa Zapada, koji bi mogao biti značajan", točno je prognozirao Hodarjonok.
Da bi bilo jasnije: Lend-Lease, formalno Lend-Lease Act, bila je politika po kojoj su Sjedinjene Američke Države opskrbljivale Veliku Britaniju, Sovjetski Savez i druge savezničke nacije hranom, naftom i materijalom od 1941. i 1945. Ta pomoć temeljena je na uvjerenju da je kao takva neophodna za obranu SAD-a. Uključivala je ratne brodove i zrakoplove, zajedno s drugim oružjem. Ta pomoć je bila besplatna, iako je jedan dio, poput brodova, vraćen nakon rata.
Partizansko ratovanje
I na kraju, Mihail Hodarjonok je rekao nešto i o mogućem trajanju tada još hipotetskog sukoba:
"U ruskoj stručnoj zajednici smatra se da će on trajati nekoliko sati, a neki misle i – manje od sata. Pritom se nekako zaboravlja da smo sve to već prošli. Taktika "zauzmi grad s jednom zračnom pukovnijom za dva sata" već je postao klasik žanra. Također vrijedi podsjetiti da su se moćni Staljinov NKVD i višemilijunska sovjetska vojska borili protiv nacionalističkih ilegalaca u zapadnoj Ukrajini više od 10 godina. A sad je lako moguće da cijela Ukrajina ode u partizane."
Ishod i trajanje oružanih borbi u velikim ukrajinskim gradovima općenito je teško predvidjeti, napominje Mihail Hodarjonok i zaključuje:
"Opće je poznato da je veliki grad najbolja bojišnica za slabiju i tehnički manje naprednu stranu u oružanom sukobu. Ozbiljni stručnjaci naglašavaju da je u ukrajinskoj metropoli moguće ne samo koncentrirati tisuće, pa čak i desetke tisuća boraca, već ih i sakriti od nadmoćnije vatrene snage neprijatelja. I također ih opskrbiti materijalnim sredstvima."
Kako se nakon ove analize Hodarjonk našao u udarnom terminu državne televizije u Rusiji i dobio priliku da ponovi gotovo iste stavove, ovaj put pred znatno masovnijom publikom, teško je dokučiti.