Svaki dan – baš poput 11-godišnjeg dječaka iz Biograda kojega je u školskom WC-u pretukla skupina od 10, 15 starijih učenika te škole – neko dijete na nastavu u školu odlazi u strahu, usamljeno, anksiozno, bez pravog odgovora komu se obratiti za pomoć.
Često i ne želi potražiti pomoć, u strahu da si ne nacrta “metu na leđima”. Ili na glavi, prsima, nogama, rukama, gdje su već teške udarce od svojih vršnjaka zadobili učenici o čijim su slučajevima posljednjih mjeseci izvještavali mediji, piše Slobodna Dalmacija.
Vršnjačko zlostavljanje, nasilje među djecom i mladima, nije novost i to je ono gdje kao društvo padamo. Nismo škole učinili sigurnim mjestima, a pitanje je koliko nam službena statistika daje stvarnu sliku o ovoj pošasti koja poprima sve ružnije lice. U prostorijama škole i oko njih jednu žrtvu ne mlati više jedan ili dva, tri nasilnika, nego skupine od 10, 15, pa i 30 vršnjaka, nerijetko su među njima i djevojčice, a drugi stoje sa strane i – snimaju. Iako postoje protokoli o postupanju u slučajevima nasilja u školama, popratni pravilnici i ostali propisi, brojni sugovornici s kojima smo razgovarali o ovoj temi – a navodi to u svojem izvješću za 2021. godinu i dječja pravobraniteljica Helenca Pirnat Dragičević – upozoravaju kako ih se u svim školama ne pridržavaju jednako, a negdje čak i pokušavaju zataškati nasilje.
Nasilje počinje rano, još u vrtiću!
– Uočili smo da je praksa postupanja škola u odnosu na vršnjačko nasilje i dalje neujednačena, unatoč propisima koji reguliraju ovo područje. Neke škole ignoriraju vršnjačko nasilje, najčešće da ne bi narušile vlastitu sliku “uspješne institucije” koju njeguju u svojoj sredini – upozorava dječja pravobraniteljica, čiji je Ured zaprimio u 2021. godini ukupno 51 prijavu za nasilje u odgojno-obrazovnim ustanovama. To je nešto manje nego prethodnih godina, što ona objašnjava provedbom online nastave zbog koronavirusa u prethodne dvije godine te većim brojem samoizolacija učenika. Od ukupnog broja prijava nasilja, njih 40 odnosilo se na vršnjačko nasilje u osnovnim i srednjim školama, a pet slučajeva dogodilo se u – vrtićima. Od tih pet “vrtićkih” slučajeva, u tri je riječ bila o nasilju među djecom, a u dva o nasilju odraslih nad djecom.
Ministarstvo znanosti i obrazovanja, kako kažu, prikuplja podatke o nasilju ponajprije putem web-obrasca za evidenciju o pojedinačnom slučaju nasilja u školama. Drugim riječima, škole bi same trebale upisivati podatke i obavještavati Ministarstvo o svakom takvom slučaju, ali s pravom možemo postaviti pitanje koliko to čine. Ravnatelj biogradske škole, recimo, nije obavijestio Ministarstvo o nemilom događaju u svojoj školi.
Kako bilo, posljednji cjeloviti podaci kojima raspolažu u Ministarstvu odnose se na 2020./2021. školsku godinu i pokazuju da je u osnovnim i srednjim školama evidentirano 176 slučajeva nasilja, mahom međuvršnjačkog, dakle nasilja među djecom i mladima.
Što se tiče prošle, 2021./2022. školske godine, trenutačno je evidentirano 129 prijava, ali te brojke nisu konačne. Amplituda prijavljivanja proteklih godina varira, pa su tako u godinama prije pandemije koronavirusa, recimo u 2017., evidentirana 163 takva slučaja, u 2018. godini njih čak 216, a potom je u 2019. ta brojka pala na 125. Međutim, Ministarstvo ne raspolaže podacima o broju intervencija drugih službi, poput policije, socijalne službe i drugih, a nemaju ni podatke o vrstama ozljeda niti o sve učestalijem cyberbullyingu, odnosno nasilju putem interneta.
– Mi ne procesuiramo slučajeve, nego je to u nadležnosti škola, policije i socijalne službe. Naša je obveza nadgledati da se u takvim slučajevima poštuju protokoli i pravilnici i da sva tijela učine ono što je propisano kao njihova obveza. Nijedan slučaj ne smije se zataškati – poručuju iz resornog ministarstva.
Iz MUP-a strašne brojke
Podatke smo dobili i od MUP-a, a oni su vrlo zabrinjavajući: popuštanjem protuepidemijskih mjera u 2021. godini, broj počinitelja vršnjačkog nasilja popeo se na 298, što je skok za deset posto u odnosu na 2020. godinu, kad ih je bilo 268. Treba reći da MUP u počinitelje vršnjačkog nasilja ubraja maloljetnike (do 18 godina) te mlađe punoljetnike (dob od 18 do 21 godine) koji su počinili kaznena djela na štetu maloljetnih osoba, i to ne samo u prostorijama škola, nego uopće. Ta kaznena djela mogu biti protiv života i tijela te kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta. Zabrinjava to da su lani većinu kaznenih djela vršnjačkog nasilja počinili maloljetnici učeničkog uzrasta, u dobi od 14 do 18 godina (njih 159), a najviše su činili (ne)djela protiv života i tijela.
Kad je riječ o nasilju u odgojno-obrazovnom sustavu, stručnjaci se slažu u jednom: potrebno je jačati preventivne programe, počevši od vrtića, ne zatvarati oči pred problemom i više za ovo pitanje senzibilizirati sve sfere društva.
– Istraživanja pokazuju da je svako treće ili četvrto dijete bilo izloženo vršnjačkom zlostavljanju, odnosno njih od 22 do 27 posto doživjelo je vršnjačko nasilje. No ono što dospije u javnost samo je mali dio, možemo pretpostaviti da je situacija i dramatičnija jer mnoga djeca u strahu ne žele ne samo prijaviti, nego ni priznati da im se nasilje dogodilo. Djeca svakodnevno imaju problema s nasilnicima. U nekim školama problem je neprepoznavanje te zataškavanje nasilja – upozorava magistra znanosti, psihologinja Sabina Morosini Turčinović, voditeljica Laboratorija socijalne psihologije, koja se bavi istraživanjima u socijalnoj psihologiji s posebnim interesom u području nasilja, a bila je i višegodišnja hrvatska predstavnica u ekspertnoj skupini Europske komisije za prava djece.
– Okolina svojim ignoriranjem i nereagiranjem na prve znakove vršnjačkog nasilja ustvari potiče i nagrađuje nasilje. Nažalost, žrtve se uglavnom ne shvaća dovoljno ozbiljno, često ih se ignorira te nakon nekoliko pokušaja, obeshrabrene, i ne prijavljuju daljnje nasilje – ističe Sabina Morosini Turčinović.
– Radila sam s desetogodišnjim dječakom, nazvat ćemo ga Ivan, kojega vršnjak verbalno i fizički zlostavlja. Na spomen škole Ivan počne lupati glavom o zid – prepričava psihologinja. Za nju nema dvojbe, ključna je sustavna prevencija, angažman svih djelatnika škole, učenika, roditelja, stručnjaka, nadležnih tijela, kao i jačanje javnih kampanja.
– Osnovno je demokratsko pravo svakog djeteta da se osjeća sigurnim u školi i da bude pošteđeno pritisaka, kao i ponavljanog, namjernog ponižavanja i zlostavljanja. Ako se nasilje dogodi, odgovornost je svih da se ono prijavi te da se žrtvi, ali i zlostavljačima, pruži adekvatna pomoć – poziva Sabina Morosini Turčinović.
Na to upozorava i Suzana Žužul, voditeljica Sekcije za školsku psihologiju u Društvu psihologa Split.
– Kada se dogodi nasilje u školama, stručne službe dužne su poštovati Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima, što znači obavijestiti nadležne institucije, poput policije i socijalne službe. Nužno je razgovarati s roditeljima i/ili skrbnicima počinitelja i žrtve, kao i s učiteljima. Škola je dužna reagirati u svakoj takvoj situaciji, bilo da je riječ o fizičkom ili psihičkom nasilju, dakle u svakoj situaciji u kojoj je došlo do povrede dostojanstva osobe – poručuje psihologinja Suzana Žužul. Poseban naglasak stavlja na preventivne programe koji postoje u školama, ali nužno je povećati njihov opseg i osigurati kontinuiranu provedbu kroz što više nastavnih predmeta.
– Da bi oni bili učinkoviti, moraju se kontinuirano provoditi, počevši od dječjih vrtića pa sve do srednjih škola. Vrlo je važan aspekt prevencije i edukacija roditelja. U provedbu treba uključiti sve sfere društva – poziva psihologinja Žužul.