Dragan Kobiljski, otac učenice Osnovne škole "Vladislav Ribnikar" E. K. (14) koju je zajedno s još osam drugih učenika i čuvarem škole 3. svibnja ubio 14-godišnji Kosta K., objavio je na društvenim mrežama otvoreno pismo u kojem se dotaknuo spomenute tragedije, javlja Blic.
Njegovo pismo prenosimo u cjelosti:
Kako misliti i kako živjeti? Zašto nas zovu roditeljima "stradale" djece? Nisu naša djeca stradala nesretnim spletom okolnosti, naša deca su ubijena (streljana, likvidirana) s vrlo jasnom namjerom, planom i željom za fatalnim ishodom... ništa se tu slučajno nije dogodilo... slučajno su se samo neki spasili...
I kako sada žive, dišu i uopće postoje roditelji ubijene djece? Kakvo je djetinjstvo i mladost braći i sestrama, kakva je starost bakama i djedovima? Kakav je život ranjenih i kolike su traume preživjelih?
Koliko je tu zapravo svjetova razoreno?
Može li se ovo popraviti? - ne može! Mogu li se djeca vratiti? - Ne mogu!
A je li važno ipak utvrditi odgovornosti u ovom zlodjelu? - Važno je! Važno je kako se nikad ovako nešto ne bi ponovilo.
Niko od nas nije sudac ni na ovom svetu, a ponajmanje na "onom" svetu i nitko ne pokušava to da bude, ali da zlo ne bi ostalo samo zlo, morala bi se makar pouka iz ove tragedije ponijeti.
Utvrđivanje odgovornosti i zakonska kazna ne predstavlja našu osudu. Ona predstavlja stav društva da su radnje koje su do zla dovele neprihvatljive i da za cilj ima njegovo uređenje.
Ni pokajanje ni oprost nemaju za posljedicu oslobođenje od odgovornosti, niti bi s tim trebalo miješati.
Bog će prihvatiti iskreno pokajanje, naš oprost će značiti nastavak života bez bijesa i gnjeva, a podnošenje odgovornosti i izricanje kaznenih mera imaju za cilj stvaranje i gajenje društveno prihvatljivih normi ponašanja.
Mi još nismo stavljeni na iskušenje, niti je od nas neko tražio oprost, ni s kim nismo zagrljeni plakali nad slikama ili tijelima naše ubijene djece - kažu neprijatno im je da gledaju... i uporno se trude objasniti kako je sve bilo u redu:
- dijete s potpunim odsustvom empatije izlagano od strane roditelja sadržaju neprimjerenom njegovom emocionalnom razvoju i obučavano u streljani - ne bi trebalo da je u redu,
- djetetu dostupno oružje u kući - ne bi trebalo da je u redu,
- oglušenje roditelja na savjete o potrebnoj psihološkoj podršci i detaljnom ispitivanju djeteta uslijed "krize svesti" - ne bi trebalo da je u redu, jer je za posljedicu imalo zataškavanje slučaja djeteta koje je zapravo trebalo da se liječi,
- promjena smjene i razreda bez i jednog pisanog traga u vidu Molbe/Zahtjeva i Odobrenja, gdje će jasni razlozi za poduzimanje takvih mera biti navedeni i nadalje proceduralno praćeni...- ne bi trebalo da je u redu, jer dokazuje odsustvo sistematičnog i organiziranog pristupa,
- plasiranje neistina o vršnjačkom nasilju i viktimizacija zločinca - ne bi trebalo da je u redu, jer dovodi do stvaranja idola pogubnih za ovo društvo,
- video snimci i skrnavljenje identiteta žrtvi, njihovih obitelji i potencijalnih žrtvi - ne bi trebalo da je u redu iz svih moralno etičkih i sigurnosnih normi.
Toliko toga nije u redu... Nepravda boli, izvrtanje činjenica boli, jeziva realnost boli, pokušaji izbjegavanja odgovornosti bole, a mi?
Mi trebamo nastaviti podnositi komentare o zločinu, o pravnom postupku, o nama i našoj pobijenoj deci, podnositi javno dostupne video snimke gdje našu djecu u crnim vrećama smještaju u kamion, imati stalno pred očima foto dokumentaciju naše streljane djece uporno uvjeravajući sebe da imaju spokojan izraz lica, da se utješno i sa zahvalnošću vraćamo posljednjim poljupcima i dodirima u Gradskoj kapeli gdje smo makar imali prilike posljednji ih put usnule vidjeti... da gutamo suze, suzbijamo krike, jer su nam ruke na pola ostale prazne... i da podnosimo svoju bol...
I znamo mi da nitko "osim" zločinca "nije htio" loše, ali loše (ne)činjenje je imalo ključnu ulogu u ovoj nezapamćenoj tragediji.
Podnošenje odgovornosti za izabrane postupke je minimum na koji društvo, koje želi bolje, ima pravo.