Rađa se novi europski poredak: Ekonomska sila na koljenima, a neočekivani pobjednici mogli bi ispasti - naši susjedi

U tjednima nakon ruske invazije na Ukrajinu 24. veljače, Claudio Descalzi, izvršni direktor talijanske energetske kompanije Eni, krenuo je na turneju po Africi.

Posjeti su uključivali sastanke s alžirskim dužnosnicima te razgovore u Angoli, Egiptu i Republici Kongo u ožujku, pri čemu su Descalzija često pratili visoki talijanski dužnosnici, poručili su iz tvrtke i talijanske vlade.

Eni, kompanija pod državnim nadzorom, i talijanska vlada, uspjeli su iskoristiti postojeće odnose s tim zemljama kako bi osigurali dodatnu količinu plina kojom bi zamijenili velik dio količina koje su dobivali od svog glavnog dobavljača Rusije, piše Jutarnji.

Riječ je o značajnom pomaku koji mnoge europske zemlje ipak nisu mogle izvesti, a sve u svjetlu ruske invazije na Ukrajinu koja gura kontinent u alternativnu stvarnost.

Konkurentska prednost

Uzmimo za primjer Njemačku. Ekonomska sila koja je dugo bila sinonim za razborito planiranje, energetsku krizu dočekala je potpuno nespremna. Na rubu je recesije, njihova se industrija priprema za racionaliziranje plina i struje, a upravo je nacionalizirala i veliku komunalnu tvrtku.

Italija, kojoj gospodarske krize nisu nepoznanica, s druge strane izgleda relativno otporno. Osigurala je dodatne zalihe i uvjerena je da im neće trebati nikakva racionalizacija plina, a njezina vlada hvali se da je ‘najbolja u Europi‘ u pogledu energetske sigurnosti.

- Status koji Descalzi uživa u nekoliko afričkih zemalja sigurno je konkurentska prednost - rekao je Reutersu Alberto Clò, bivši talijanski ministar industrije i bivši član uprave Enija, govoreći o poteškoćama pri potpisivanju ugovora tijekom krize opskrbe.

Doista, dvije se zemlje nalaze u potpuno suprotnim okolnostima jer ozbiljna energetska kriza neravnomjerno pogađa cijeli kontinent gdje ovisnost o ruskom plinu uvelike varira.

Velik dio Europe suočava se s krizom opskrbe, a snažno su izložene Njemačka, Mađarska i Austrija. Manje pogođene zemlje su Francuska, Švedska i Britanija, koje se tradicionalno nisu oslanjale na Rusiju, kao i Italija.

Veze s Afrikom

Martijn Murphy, stručnjak za naftu i plin u istraživačkoj tvrtki Wood Mackenzie, rekao je da, iako je Italija Rusiju dugo smatrala svojim najvećim opskrbljivačem plinom, njezina veća raznolikost dobavljača i dugogodišnje veze s Afrikom znači da je bolje pozicionirana od mnogih drugih zemalja.

- Eni ima vrlo jake veze sa svim zemljama s kojima posluje u sjevernoj Africi - Alžiru, Tunisu, Libiji, Egiptu - i u većini tih zemalja je najveći investitor - smatra Murphy.

Kriza izazvana ratom prisilila je vlade da se suoče s rizicima pretjeranog oslanjanja na dominantnog dobavljača ili regiju. Sve to neodoljivo podsjeća na energetsku krizu iz 1970-ih koja je dovela do preispitivanja Zapada o svojoj ovisnosti o bliskoistočnoj nafti i potaknula potragu za alternativnim dobavljačima poput Venezuele i Meksika.

S druge strane, njemačko ministarstvo gospodarstva priopćilo je da se želi odmaknuti od uvoza ruskog plina što je prije moguće i diversificirati svoju opskrbu, navodeći prve korake prema tome; poput zakupa pet plutajućih terminala za ukapljeni prirodni plin (LNG). Njemačka trenutno nema LNG terminala, dok Italija ima tri u funkciji, a nedavno je kupila još dva.

Smanjena opskrba

Italija je prošle godine potrošila 29 milijardi kubičnih metara ruskog plina, što predstavlja oko 40 posto njezina uvoza.

- Postupno zamjenjujemo oko 10,5 milijardi kubičnih metara povećanim uvozom iz drugih zemalja počevši od ove zime - navode iz Enija.

Većina dodatnog plina doći će iz Alžira, koji je 21. rujna poručio da će povećati ukupne isporuke Italiji za gotovo 20 posto ove godine. To znači da će postati glavni dobavljač Italije i osiguravati otprilike 35 posto uvoza. Ruski udio je u međuvremenu pao na vrlo niske razine, rekao je Descalzi ovaj tjedan.

- Od proljeća 2023. sve veći protok LNG-ja počet će pristizati i iz drugih zemalja; uključujući Egipat, Katar, Kongo, Nigeriju i Angolu, te omogućiti Italiji da zamijeni još 4 milijarde kubičnih metara ruskog plina - poručuju iz Enija.

Njemačka, čijih je 58 milijardi kubičnih metara uvezenog ruskog plina prošle godine činilo 58 potrošnje potrošnje, dosad je plin dobivala preko Sjevernog toka 1, no i ta opskrba je smanjena od lipnja i prekinuta u kolovozu.

U nemogućnosti da osigura dovoljno dugoročnu zamjensku opskrbu iz drugih zemalja i u nedostatku nacionalne naftne i plinske kompanije s proizvodnjom u inozemstvu, Njemačka je bila prisiljena otići na tržište, gdje je morala platiti osam puta veću cijenu.

Njemačka ipak, za razliku od Italije, nije u blizini sjeverne Afrike, a nema ni poput Velike Britanije i Norveške pristup bogatstvima Sjevernog mora. Također, nema ni većih rezervi nafte i plina.

Unatoč svim ovim opće poznatim činjenicama, njemački dužnosnici napravili su pogrešne procjene posljednjih godina, osobito nakon ruske aneksije Krima, nadajući se, valjda, da bi trenutna kriza mogla završiti drugačije.

Italija otišla drugim putem

Još 2006. godine Italija je bila veliki ovisnik o ruskom plinu. Naime, u to je vrijeme Eni, dominantni uvoznik plina u zemlji, dogovorio najveći ugovor o plinu ikada neke europske tvrtke s energetskim divom Gazpromom.

Ali u proteklih osam godina stvari su se promijenile: Njemačka je udvostručila uvoz ruskog plina i postala sve ovisnija, dok je Italija otišla drugim putem.

Sve je počelo 2014. kada je nova vlada zamijenila onu Silvija Berlusconija, inače dugogodišnjeg Putinovog prijatelja, a Descalzi preuzeo kormilo Enija.

Descalzi, stručnjak za istraživanje i proizvodnju koji je nadgledao projekte na mjestima kao što su Libija, Nigerija i Kongo, usredotočio se na ono što je najbolje znao: istraživanje Afrike, tvrde Reutersu izvori upoznati s energetskom strategijom zemlje.

Veliki uspjeh dogodio se u Egiptu 2015., kada je Eni otkrio Zohr, najveće plinsko polje u Sredozemnom moru. Kako je Descalzi tjerao Eni na ubrzane projekte, dodao je izvor, uspjeli su pokrenuti proizvodnju u Zohru za manje od dvije i pol godine, što je relativno brz razvoj u toj industriji.

U Alžiru, gdje je Eni prisutan od 1981., tvrtka je 2019. sklopila ugovor o obnovi uvoza plina do 2027.

Prijelomni trenutak

Ruska aneksija Krima 2014. i sankcije Zapada koje su uslijedile bile su prijelomni trenutak.

Rim je povukao svoju potporu Gazpromovom projektu Južnog toka vrijednog 40 milijardi dolara, a koji je trebao transportirati plin iz Rusije u Mađarsku, Austriju i Italiju zaobilazeći Ukrajinu. Južni tok je Eni napustio kasnije te godine, čak i prije nego što ga je Moskva zaustavila.

Italija se umjesto toga usmjerila na izgradnju manjeg Transjadranskog plinovoda od Azerbajdžana preko Grčke i Albanije.

Njemačka pak nije smanjila svoju izloženost Rusiji.

- Europa i Rusija izgradile su energetsko partnerstvo tijekom četiri desetljeća i nije bilo niti jednog dana u tom razdoblju kada je plin korišten kao strateško oružje protiv Zapada - tvrdio je 2014. nakon aneksije Krima Johannes Teyssen, tadašnji izvršni direktor E.ON-a.

Nadalje, 2015. godine sklopljen je sporazum između Gazproma i E.ON-a te Wintershalla o osnivanju konzorcija za izgradnju plinovoda Sjeverni tok 2.

Dan prije nego što je Moskva napala Ukrajinu, Klaus-Dieter Maubach, izvršni direktor Unipera, najvećeg njemačkog uvoznika ruskog plina, o Gazpromu je pričao kao o ‘pouzdanom dobavljaču‘.

No, stvari su se otad promijenile.

Sedam mjeseci kasnije, Uniper se priprema tužiti Gazprom za odštetu zbog smanjenja opskrbe, a morala je reagirati i njemačka vlada koja je u rujnu pristala nacionalizirati tvrtku, što ih je koštalo 29 milijardi eura.

- Predugo smo se i previše oslanjali na opskrbu energijom iz Rusije - rekao je njemački kancelar Olaf Scholz u lipnju.

- Stara predodžba da je Rusija pouzdan gospodarski partner čak i u krizi više ne vrijedi - pomalo je sjetno tada zaključio njemački kancelar.

Njemačka ima za cilj u potpunosti zamijeniti ruski plin do sredine 2024. godine, iako neka elektroprivredna poduzeća, uključujući i vodećeg proizvođača električne energije RWE, smatraju da bi cijela priča mogla potrajati dulje od tog roka, s obzirom na to da su alternativni izvori rijetki, a tolike količine teško je nabaviti.

Stručnjaci se slažu da će to biti iznimno skup pothvat.