Užas koji je dogodio u Srbiji za dubrovacki.hr je sa stajališta struke prokomentirala prof.dr.sc. Gordana Buljan Flander, klinička psihologinja, integrativna psihoterapeutkinja za djecu, mlade i odrasle te stalna sudska vještakinja.
- Ne bi me čudilo da se ovo što se dogodilo u Srbiji ‘prelije‘ na Hrvatsku. Sve što se dogodi u Americi, odmah saznaju i naši mladi. Društvo je takvo da se zapravo veliča nasilje. Djeci nudimo nasilne heroje. Onaj tko je nasilan, dolazi na naslovnice portala i novina. I ovog dječaka su počeli veličati, za neke mlade je već heroj.
- Način na koji izvještavamo treba biti drugačiji. Ne treba objavljivati ime i prezime, ne treba mu davati prostora, ne govoriti o detaljima zločina i ne opravdavati ga u medijima zašto je to napravio jer time opet nudimo djeci nasilnog heroja. Portali se danima bave tim događajem, prenose se detalji zločina i daju ideje drugoj djeci - ističe naša sugovornica.
Je li u korijenu ovakvih događaja psihopatija?
- Ono što se meni čini jest da danas djeca dobivaju sve manje empatije i pokazuju sve manje empatije. Empatiju ne mogu razviti igrajući igrice, ona se razvija u direktnom ljudskom kontaktu. Pitanje je koliko djeca dobiju empatije doma, a u školi isto tako empatija nije nešto čemu učimo djecu. Kad bih imala moć koju nemam, prva odluka koju bih donijela po pitanju školstva jest uvođenje predmeta ‘Empatija‘. Kroz današnje školovanje to nije slučaj, dapače, djeca su izložena vrlo neempatičnom govoru u javnom prostoru i vrlo neempatičnim postupcima odraslih osoba i istoj takvoj međusobnoj komunikaciji. Kroz život se uče neempatičnosti.
Kako da se roditelji bore protiv igrica, interneta, neempatije?
- Ne možemo ukinuti internet, društvene mreže ni igrice jer je ‘online‘ život dio njihovog normalnog života. Kod njih se više i ne može govoriti o druženju u virtualnom svijetu jer je kod njih virtualni svijet dio realnog svijeta. Ne možemo ih maknuti s interneta jer preko interneta uče, druže se, razvijaju interese. Imaju izvrstan alat koji može koristiti u životu, ali isto tako taj alat može biti opasan, ovisno kako ga koriste. Ono što istraživanja pokazuju kad govorimo o ponašanju u virtualnom svijetu, jest da je važno ograničiti vrijeme koliko dijete provodi na internetu i da se napravi ravnoteža između ‘green timea‘ i ‘screen timea‘. Treba imati što više slobodnih aktivnosti i uživo se družiti s prijateljima. Ono što je još važno jest postaviti pravila korištenja interneta i kontrolirati ih što tamo rade. Bitno je djeci ponuditi što više socijalnih i slobodnih aktivnosti jer onda imaju manje vremena i interesa za sudjelovanje u nezakonitim aktivnostima.
- Najvažnije je uspostaviti dobar odnos sa svojim djetetom, baviti se djecom, a ne dati im ekran da roditelje puste na miru. To su te današnje ‘digitalne dadilje‘ - ističe Gordana Buljan Flander.
- Radila sam jedno istraživanje s kolegama 2017. godine, koliko predškolska djeca, od jedne do šest godina, dnevno provode na internetu. Danas je to sigurno više, a dobila sam tada da predškolska djeca preko tjedna provode 2 i pol sata dnevno na ekranu, a tri i pol sata vikendom. Očekivala sam da će vikendom to biti manje jer se roditelji mogu baviti djecom, ali ne, bilo je više. Znači, ako su djeca do 4, 4 i pol u vrtiću, dođu doma i 2 i pol sata su na ekranu, a onda idu spavati...
Djeca kao da se ni ne znaju više zabaviti bez ekrana?
- Na žalost, danas su djeca izgubila vrijednost dosade jer i dosada ima svoju vrijednost u njihovom razvoju. Mi se ne trebamo osjećati krivima ako ne posvećujemo djeci svo vrijeme ovoga svijeta. Možemo im dati igračke da se igraju sami i da sami razvijaju svoju kreativnost. Trebamo ih učiti i kako se nositi s frustracijom i s negativnim emocijama. Treba jačati otpornost kod djece, a jačamo ih socijalnim vezama i zahvalnošću, što vjera često nudi. Religioznost je zaštitni faktor koji dovodi do otpornosti djece. Tu se uče empatiji. Vjernici su zahvalni Bogu, ali i oni koji ne vjeruju mogu imati zahvalnost. Zaštitni faktor je i privrženost školi. Ono što se pokazalo jest da je odrednica mentalnog zdravlja kod adolenscenata privrženost školi i privrženost ocu. Treba jačati obiteljske veze jer je veliki udar na obitelj. Naučiti ih kako rješavati od sitnih problema pa nadalje.
- Djeca nisu razvila mehanizme sučeljavanja sa stresom i neugodnim emocijama. ‘Helikopter roditeljstvo‘ nije u interesu djece. To je više neko roditeljstvo koje roditeljima daje idealnu sliku o sebi, a nije najbolje za dijete. Rade sve umjesto njih i sve im serviraju, a to nije dobro za njih. Ono što moramo učiti djecu i u školi i u vrtiću i u obitelji jest kako se nositi s neugodnim emocijama i frustracijom. Ovaj posljednji slučaj pokazuje da taj dječak to nije znao, nego ih je skupljao u sebi i pucao.
- Ono što su pokazale američke analize school shootinga (pucnjave u školama, op.a), jest da se one ne mogu objasniti samo psihijatrijskom problematikom. Tipičan profil school shootera jest da su većinom bili žrtve vršnjačkog nasilja, verbalne i fizičke provokacije kao i cyber bullyinga. Bili su ismijavani i ponižavani, a school shooting je osveta. Ono što se još pokazalo, prema teoriji socijalne kontrole, jest da postoje neki dodatni rizični faktori, a to je slaba privrženost roditeljima, nedostatak suosjećanja i empatije prema prijateljima, obitelji i školskim vršnjacima. Nestao je i autoritet škole, nastavnika, nestala je među djecom potreba da se poštuju socijalne norme. Djeca sve manje poštuju socijalne norme i socijalna očekivanja, a nije čudno da to djeca ne poštuju kad su odrasli srušili kompletan autoritet. Ni roditelji više nemaju autoritet, odustali su od autoriteta i odgoja. Roditelji danas pravo na odgoj bez batina miješaju s pravom na odgoj bez granica i djeci ne postavljaju granice. A one se mogu postaviti i bez udaranja - naglašava.
Dojam je među roditeljima školske djece da se mnogi problemi, poglavito oni koji se tiču vršnjačkog nasilja, u školama uglavnom ‘pometu pod tapit‘.
- Mislim da je bitno da škole reagiraju i na najmanji oblik nasilja. Ako je dijete izolirano pod odmorom, ako je osamljeno, ako ga ne biraju u grupne aktivnosti, treba odmah reagirati, razgovarati o tome, da se vidi da to zaista ne toleriramo. A ne da imamo ploču ‘ovdje je stopa tolerancije na nasilje nula‘, a ispod ploče tuku ili izoliraju dijete. Puni smo protokola, akcijskih planova i strategija. Na papiru to izgleda odlično, ali u praksi debelo padamo na ispitu. Nastavnicima treba podrška i treba im vratiti njihov autoritet, ali nastavnici isto trebaju shvatiti da uloga škole nije samo obrazovna, nego i odgojna. No, političari su ti koji donose odluke. Oni trebaju donijeti odluku o uvođenju predmeta ‘Empatija‘ i da svaki nastavnik prođe edukaciju na temu sprječavanja nasilja u školama kako bi reagirali na svaki, pa i najmanji oblik nasilja. To je jedino rješenje.