Upavo danas se navršava 59 godina od razornog potresa koji je pogodio Makarko primorje, piše Slobodna Dalmacija. Nažalost, datumski su se skoro poklopili makarski potres i onaj na Banovini koji je bez krova nad glavom ostavio mnoge obitelji.
Čitava zemlja suosjeća i želi pomoći stradalima od potresa. A posebno stanovnici Makarskog primorja, koji su i sami iskusili pogubnost trešnje, prvi put u nedjeljno jutro 7. siječnja 1962. godine, u 11.03 sati, a drugi put 11. siječnja oko šest sati ujutro.
Stariji se i danas kristalno jasno sjećaju kako je tog jutra zlokobno hučalo, rušeći sve pred sobom. Tlo se ljuljalo, a kuće, međe i putevi rušili. Primorje je bilo obavijeno bijelom prašinom.
Tonći Despot iz Zaostroga imao je tada 12 godina i pohađao je 6. razred Osnovne škole u Pločama, gdje je putovao brodom koji je kretao iz Igrana. U tadašnjoj Općini Ploče radio mu je otac.
Tonći Despot pokazuje vrh Biokova odkuda su se kotrljala kamenja na Makarsko primorje:
- Prvi potres dogodio se u nedjelju prije podne. Sjećam se da je bio lijep sunčan dan. Stariji su igrali boće, a mi djeca smo sjedili na ogradi. Nitko nije znao što je potres. Došlo je iznenada, kratko je trajalo i bilo je strašno. No, tada nije napravljena veća šteta. No, drugi jači potres, u četvrtak, bio je zastrašujući. Bila je još noć, rominjala je kiša. Odlomio se veliki komad brda, milijuni tona kamena su se pokrenuli. Stoka, koju je tada imalo svako domaćinstvo, zapomagala je, a njihovo zapomaganje miješalo se s kricima uplašenih ljudi. Zaostrog se nalazi u kotlini, prostor je akustičan i sve je djelovalo sablasno. Prave razmjere potresa vidjeli smo tek kad se razdanilo. Nakon toga došla je vojska iz Ploča, donijela šatore i postavila improviziranu pekaru. Stanje je bilo jako teško, ljudi su svašta pričali, da će se dignuti more, da će eksplodirati vulkan… - kaže Despot.
- I onda je počela evakuacija stanovništva. Torpednim brodovima su nas prebacivali u Ploče, a odatle za druga odredišta. One koji nisu imali rodbine koja će ih primiti u drugim krajevima, odvedeni su u Srebreno ili Biograd. Najveći broj ljudi, među kojima sam bio i ja, brodom Partizanka odveden je za Rijeku i Opatiju. Ja sam 6. razred završio u Austriji, jer je tamošnji Crveni križ organizirao prijevoz 120 učenika, s nastavnicima, u Austriju, gdje smo pohađali nastavu. Davali su nam novac da kupimo suvenire roditeljima, a tamo sam prvi put u životu vidio mlijeko u tetrapaku. Bojali smo se uzeti ga. Bio je to pravi kulturološki šok za nas“, prisjeća se tih vremena Tonći i ističe kako se nakon toga sve promijenilo, posebice u ekonomskom smislu, jer se nakon godinu dana počela graditi Jadranska magistrala i stvarali se uvjeti za razvoj turizma koji je nedugo nakon toga gospodarski podigao cijeli ovaj kraj.
Tih dana život Primoraca stao. Prestale su sve gospodarske aktivnosti stanovništva, boravilo se i spavalo isključivo na otvorenom, dok je neizvjesnost i strah pojačavalo neprestalno podrhtavanje tla. U trenucima kada se stanje počelo normalizirati, došla je nova nevolja. Primorje je 11. siječnja, u 06:05 zatresao drugi, još snažniji potres magnitude 6,1 po Richteru.
U strahu od novih snažnijih potresa, donesena je odluka o potpunoj evakuaciji stanovništva. Uskoro je više od 18 tisuća ljudi izlaz potražilo u privremenom napuštanju Primorja. Sigurno utočište pronašli su u sabirnim centrima, a potom i u hotelima te odmaralištima u Podstrani, Splitu, Dubrovniku, Opatiji, Zagrebu i brojnim drugim gradovima diljem zemlje, navodi Slobodna.